Dok sam bila dete,
moja majka i ja smo se dogovorile.
Smela sam uzeti tri dana odmora zbog
mentalnog zdravlja svakog semestra
sve dok bih i dalje dobijala dobre ocene.
Razlog je bio taj što su mi
pshihički problemi počeli
kada sam imala samo šest godina.
Nastavnici u osnovnoj školi
su me nazivali "osobom koja brine",
ali smo kasnije saznali
da bolujem od PSTP-a
i kliničke depresije.
To mi je mnogo otežalo odrastanje.
Brinula sam zbog mnogih stvari,
zbog kojih druga deca nisu,
i škola mi je ponekad
delovala suviše teškom.
Bilo je tu mnogo nervnih slomova,
napada panike -
katkad sam bila veoma produktivna
dok mi drugim danima ništa nije išlo.
To se sve dešavalo u dobu
u kom se o mentalnom zdravlju nije pričalo
koliko i danas,
a posebno o mentalnom zdravlju mladih.
U nekim semestrima iskoristila bih
sve te dane do kraja.
A u nekima mi nisu ni trebali.
Ali činjenica da sam to uvek mogla
me je činila srećnim, zdravim
i uspešnim đakom.
Sada koristim veštine koje sam
naučila kao dete,
kako bih pomogla drugim đacima
sa mentalnim poteškoćama.
Danas sam ovde da vam pružim uvid
u svet mentalnog zdravlja omladine:
šta se dešava, kako je došlo
do toga i šta možemo da učinimo?
Ali kao prvo morate da razumete
da iako svako nema dijagnostikovanu
mentalnu bolest kao ja,
apsolutno svako -
svi vi imate mentalno zdravlje.
Svi imamo mozak o kom treba da se brinemo
na slične načine kao što se
i o fizičkom zdravlju brinemo.
Glave i tela su nam ipak više povezana
nego samim vratom.
Mentalne bolesti se ispoljavaju
i na fizičke načine,
kao što su muka, glavobolja,
umor i zadihanost.
A pošto mentalno zdravlje
utiče na sve nas,
zar ne bi trebalo da nađemo rešenja
koja će svima nama biti pristupna?
Stigli smo do drugog dela moje priče.
Dok sam bila u srednjoj školi,
uspela sam bolje da savladam
svoje mentalno zdravlje.
Bila sam uspešan đak,
i predsednica Oregonskog
udruženja saveta učenika.
U to vreme sam, međutim, počela da shvatam
da je mentalno zdravlje mnogo veći
problem nego samo moj lični.
Nažalost je u mom rodnom kraju nekoliko
ljudi izvršilo samoubistvo
u mojoj prvoj godini srednje škole.
Videla sam kako su te tragedije potresle
celu našu zajednicu,
i kao predsednica grupe širom države,
čula sam sve više i više priča
od učenika u čijim se gradovima
isto bilo dogodilo.
Tako da smo 2018.
na godišnjem letnjem kampu
održali forum sa oko 100 srednjoškolaca
na temu omladinskog mentalnog zdravlja.
Šta bismo mogli da učinimo?
Pristupili smo tom razgovoru
sa ogromnom empatijom
i iskrenošću,
i rezultati su bili zapanjujući.
Najviše me je začudilo
što je svako od mojih vršnjaka
imao priču o problemu
sa mentalnim zdravljem u svojoj školi,
nebitno da li su bili iz malog grada
u istočnom Oregonu
ili iz srednjeg dela Portlanda.
Svugde se to dešavalo.
Čak smo malo istraživali
i saznali da je samoubistvo
drugi po redu na listi uzroka smrti
za mlade od 10 do 24 godine u Oregonu.
Drugi glavni uzrok.
Morali smo nešto da preduzmemo.
U narednim mesecima
osnovali smo odbor zvan
"Students for a Healthy Oregon",
kako bismo razbili predrasude
o mentalnom zdravlju.
Takođe smo hteli da mentalno zdravlje
bude prioritet u školama.
Uz pomoć nekoliko lobista
i zdravstvenih radnika,
predstavili smo zakonski predlog -
House Bill 2191.
Taj zakon bi đacima dozvolio dane odmora
zbog mentalnog zdravlja
kao što su im dozvoljeni
i zbog fizičkog zdravlja.
Jer je taj dan često ono
što čini razliku između
poboljšanja i pogoršanja
mentalnog stanja -
slično onim danima koje mi je majka
pružala dok sam bila mlađa.
U narednim mesecima
smo lobirali i istraživali
i borili se za predloženi zakon
koji je u junu 2019. napokon odobren.
(Aplauz i klicanje)
To je bio pionirski uspeh
za đake iz Oregona.
Evo jednog primera kako će to izgledati.
Recimo da se jedan đak
mesec dana ne oseća najbolje.
Svega mu je previše, ima previše posla,
ocene mu postaju lošije i zna
da mu je potrebna pomoć.
Možda nikada nije pričao o mentalnom
zdravlju sa svojim roditeljima,
ali mu sada zakon može pomoći
da započne taj razgovor.
I dalje roditelj mora da nazove školu
i opravda izostanak,
tako da nije lak izgovor za decu
nego, što je najbitnije,
škola će da zapiše razlog izostanka
i tako može da prati
broj đaka i broj iskorišćenih
mentalnih slobodnih dana.
Uzme li đak previše tih dana,
biće poslat kod pedagoga,
koji će proveriti mentalno stanje istoga.
To je bitno jer nam omogućava
da saznamo kada se neko bori
pre nego što bude kasno.
Jedna od glavnih stvari koje smo čuli
na tom forumu u 2018.
bila je da je često najteži deo traženja
pomoći zapravo prvi korak.
Nadamo se da će ovaj zakon pomoći u tome.
To će decu učiti kako da se paze,
vode brigu o sebi i upravljaju stresom,
ali bukvalno može i da spasi živote.
Sada đaci i u drugim državama SAD-a
pokušavaju uvesti ovakav zakon.
Trenutno pomažem đacima
iz Kalifornije i Kolorada
da isto urade,
jer smatramo da đaci svugde
zaslužuju šansu da se bolje osećaju.
Osim praktičnih razloga
i tehničkih detalja,
House Bill 2192 je poseban zakon
zbog svog glavnog koncepta:
da su fizičko i mentalno zdravlje jednako
važni i da tako treba i da se tretiraju.
Zapravo, povezani su.
Uzmimo zdravstvenu zaštitu za primer.
Pomislite na prvu pomoć.
Kada biste se našli u situaciji u kojoj
biste morali dati prvu pomoć,
da li biste bar malo znali
šta treba da radite?
Razmislite malo -
najverovatnije biste jer se prva pomoć uči
u većini škola i radnim mestima
pa čak i onlajn.
Čak imamo pesme o njoj.
Ali šta je sa zaštitom mentalnog zdravlja?
Znam da sam učila prvu pomoć u sedmom
razredu na času biologije.
A šta da su me tad naučili kako da brinem
o svom mentalnom zdravlju
ili kako da reagujem na mentalnu krizu?
Volela bih da vidim svet u kom svako
od nas ima kutiju punu veština
da pomogne prijatelju, kolegi,
članu porodice
ili čak strancu koji prolazi
kroz mentalnu krizu.
A ti resursi trebalo bi da budu dostupni
pogotovo u školama
jer je đacima tamo najteže.
Drugi koncept koji se nadam
da ćete poneti sa sobom danas
jeste da je okej ne biti okej
i da je uvek okej napraviti pauzu.
Ne mora da bude ceo dan;
to nekad i nije realistično.
Ali može da bude par trenutaka
da vidite jeste li dobro.
Zamislite život kao trku...
kao trku na daljinu.
Ako na samom početku trčite sprint,
ponestaće vam snage.
Čak biste se mogli povrediti
trošeći previše snage.
Ali ako ne date odmah sve od sebe,
ako sporije trčite, nekad namerno,
a nekad sve od sebe date,
sigurno ćete biti uspešniji.
Zato, molim vas,
pazite jedni na druge,
pazite na decu i omladinu u vašem životu
posebno na one koji izgledaju
kao da sve drže pod kontrolom.
Izazovi za mentalno zdravlje neće nestati,
ali kao društvo,
možemo da naučimo kako da se nosimo
s njima pazeći na druge.
A brinite i o sebi.
Kako bi moja majka rekla,
"Ponekad napravi pauzu."
Hvala.
(Aplauz)