Kada sam bila dijete, moja mama i ja došle smo do dogovora. Dopustila mi je da uzmem tri dana odmora za svoje mentalno zdravlje svaki semestar dokle god i dalje dobro obavljam školske obaveze. Ovo je bilo jer sam put svog mentalnog zdravlja započela sa šest godina. Uvijek sam bila ono što su moji učitelji nazivali "borcem", ali kasnije smo saznali da imam anksioznost uzrokovanu traumom kao i kliničku depresiju. Odrastanje je zbog toga bilo teško. Brinula sam se zbog puno stvari koje nisu brinule drugu djecu i škola je ponekad bila nepodnošljiva. Ovo je rezultiralo mnogim slomovima, paničnim napadima - ponekad sam bila jako produktivna, a drugim danima ništa nisam mogla napraviti. Sve se ovo događalo u vrijeme kada se o mentalnom zdravlju nije razgovaralo ovoliko kao sada, pogotovo o mentalnom zdravlju mladih. Tijekom nekih semestara iskoristila sam sve dane za odmor. Tijekom drugih mi nisu bili potrebni. Ali činjenica da su uvijek bili opcija je ono što me činilo sretnom, zdravom i uspješnom učenicom. Sada te vještine koje sam naučila kao dijete koristim kako bih pomogla drugim učenicima s izazovima u mentalnom zdravlju. Danas sam ovdje kako bih vam ponudila uvid u svijet mentalnog zdravlja tinejdžera: što se događa, kako smo tu dospjeli i što možemo učiniti? Ali prvo je potrebno da razumijete da iako nemaju svi dijagnosticiran mentalni poremećaj poput mene, apsolutno svi - svi vi imate mentalno zdravlje. Svi mi imamo mozak o kojemu je potrebno brinuti na sličan način kao što brinemo o fizičkoj dobrobiti. Naša glava i tijelo povezani su više nego samo našim vratom. Mentalni poremećaj može se manifestirati i fizičkim simptomima, kao što su mučnina, glavobolja, nesvjestica i kratak dah. Kako na sve nas utječe mentalno zdravlje, ne bismo li trebali smišljati rješenja dostupna svima nama? To me dovodi do drugog dijela moje priče. U srednjoj sam školi postala dosta dobra u baratanju svojim mentalnim zdravljem. Bila sam uspješna učenica i predsjednica Udruženja vijeća učenika Oregona. Ali u to sam vrijeme počela shvaćati da je mentalno zdravlje puno veći problem nego za mene samu. Nažalost, u mome rodnome gradu počinjeno je više samoubojstava tijekom moje prve godine u srednjoj školi. Vidjela sam kako su te tragedije potresle cijelu zajednicu, i kao predsjednica udruženja cijele države, počela sam slušati sve više primjera od drugih studenata u čijem se gradu odvijalo isto. Tako smo 2018. na godišnjem ljetnom kampu održali forum s oko 100 učenika srednjih škola da bismo raspravljali o mentalnom zdravlju mladih. Što bismo mogli učiniti? Ovom smo razgovoru pristupili s ogromnom količinom empatije i iskrenosti, i rezultati su bili zapanjujući. Najviše me pogodilo to da je svaki od mojih vršnjaka imao priču o krizi s mentalnim zdravljem u svojoj školi, neovisno dolaze li iz malog grada u istočnom Oregonu ili iz srca Portlanda. Ovo se događalo svugdje. Proveli smo i istraživanja i otkrili kako je samoubojstvo drugi vodeći uzrok smrti mladih između 10 i 24 godine u Oregonu. Drugi vodeći uzrok. Znali smo da nešto moramo učiniti. Tako smo nekoliko sljedećih mjeseci napravili odbor nazvan Učenici za zdraviji Oregon, i odlučili smo stati na kraj stigmi prema mentalnom zdravlju. Htjeli smo i mentalno zdravlje u školama staviti kao prioritet. Uz pomoć nekih lobista i nekoliko stručnjaka za mentalno zdravlje iznijeli smo prijedlog zakona House 2191. On omogućava učenicima da uzmu slobodne dane radi mentalnog zdravlja isto kao što bi ih uzeli da se radi o fizičkom. Jer često taj jedan dan čini razliku između osjećanja da smo bolje ili puno lošije - slično danima koje je moja mama prije omogućila meni. Tako smo idućih mjeseci lobirali, istraživali i napravili kampanju za naš prijedlog i u lipnju 2019. postao je zakonom. (Pljesak) Ovo je bio ključan trenutak za učenike u Oregonu. Evo primjera kako to funkcionira sada. Recimo da učenik ima jako težak mjesec. Osjeća se preplavljeno, preopterećeno poslom i počinje zaostajati u školi te zna da mu treba pomoć. Možda nikad nije pričao s roditeljima o mentalnom zdravlju, ali sad postoji zakon o tom koji pomaže inicirati taj razgovor. Roditelj i dalje treba biti taj koji školi opravdava izostanak, što znači da zakon nije slobodna propusnica za učenika, ali najbitnije, sad kad škola izostanak bilježi kao dan za mentalno zdravlje, ona može pratiti koliko učenika koristi izostanke za mentalno zdravlje. Ako učenik koristi previše, uputit će ga se školskom savjetniku na razgovor. Ovo je važno jer možemo otkriti učenike s problemima prije nego je prekasno. Jedna od glavnih stvari koje smo čuli na forumu 2018. je da je često iskoračiti i potražiti pomoć najteže. Nadamo se da će ovaj zakon pomoći u tome. Ovo neće samo odmalena učiti djecu kako voditi računa o sebi i vježbati brigu o sebi te upravljati stresom, nego im doslovno može spasiti život. Sada studenti iz više različitih država pokušavaju podržati ove zakone. Trenutno radim s učenicima iz Californije i Colorada kako bi učinili isto. jer vjerujemo učenici svugdje zaslužuju šansu osjećati se bolje. Na stranu sa svim praktičnim razlozima i tehnikalijama, House Bill 2191 veoma je poseban zbog ključnog koncepta u svojoj podlozi: fizičko i mentalno zdravlje jednaki su i kao takve ih je potrebno tretirati. Zapravo, oni su povezani. Uzmimo zdravstvenu skrb kao primjer. Razmislite o KPR-u (reanimaciji). Ako biste ikad bili u situaciji u kojoj ste trebali obaviti KPR, biste li voljeli barem malo znati o tome što napraviti? Razmislite za sebe - vjerojatno da, jer vježbe KPR-a nude se u većini škola, na radnim mjestima, čak i online. Imamo čak i pjesme koje idu uz to. Ali što je s brigom o mentalnom zdravlju? Znam da sam ja vježbala KPR u sedmom razredu na predmetu o zdravlju. Što bi bilo da sam u sedmom razredu učila kako upravljati mentalnim zdravljem ili kako odgovoriti na krizu mentalnog zdravlja? Voljela bih vidjeti svijet gdje svatko od nas ima alate i vještine da pomogne prijatelju, suradniku, članu obitelji ili čak strancu koji prolazi kroz krizu mentalnog zdravlja. I ti bi resursi pogotovo trebali biti dostupni u školama jer je to ono s čime se većina učenika bori. Drugi koncept za koji se iskreno nadam da ćete ponijeti danas sa sobom je da je uvijek ok ne biti ok, i da je uvijek ok uzeti pauzu. Ne mora biti cijeli dan; nekad to nije moguće. Ali može biti nekoliko trenutaka tu i tamo da provjerite jeste li u redu. Mislite o tome kao o utrci, utrci na duge staze. Ako sprintate na samom početku, pregorjet ćete. Možete se čak i povrijediti previše se naprežući. Ali ako uhvatite tempo, ako usporite, nekada i namjerno, i u drugom trenutku ubrzate, vjerojatnije ćete biti uspješniji. Zato vas molim, pazite jedni na druge, pazite na djecu i tinejdžere u svome životu, pogotovo one za koje se čini da drže sve konce u rukama. Izazovi mentalnog zdravlja neće nestati, ali kao društvo možemo naučiti upravljati njima i voditi računa jedni o drugima. I pazite na sebe, također. Kao što bi moja mama rekla: "Svako malo, napravite pauzu." Hvala. (Pljesak)