Koliko vas koji ste ovde bi volelo da doživi bar 80 godina? Da. Mislim da svi mi gajimo tu nadu da ćemo doživeti duboku starost. Hajde da odemo u budućnost, gde se nalazite budući vi, i da zamislimo da svi imamo 85 godina. Sad neka svako od vas pogleda dve osobe. Jedna od njih verovatno ima Alchajmerovu bolest. (Smeh) Dobro, dobro. Možda i mislite: „Pa, to nisam ja." U redu, onda ste vi staratelj. Tako da... (Smeh) na neki način, će ova užasavajuća bolest verovatno pogoditi svakog od nas. Jednim delom strah od Alchajmera nastaje iz saznanja da se ništa ne može učiniti. Uprskos decenijskim istraživanjima, još uvek ne postoji tretman, niti lek. Tako da, ako budemo imali tu sreću da poživimo dugo, izgleda da će Alchajmer biti sudbina našeg mozga. Ali možda i ne mora da bude. Šta ako vam kažem da možemo da promenimo statistiku, da doslovno promenimo sudbinu mozga, a da se ne oslanjamo na lek, ni na napredovanja u medicini? Počnimo sa razmatranjem onoga što trenutno znamo o neurološkoj strani Alchajmera. Ovo je slika dva povezana neurona. Mesto gde se povezuju, označeno crvenim krugom, naziva se sinapsa. U sinapsu se ispuštaju neurotransmiteri. To je mesto gde se prenose signali, gde se odigrava komunikacija. Tu razmišljamo, osećamo, vidimo, čujemo, želimo... I pamtimo. I sinapsa je mesto na koje utiče Alchajmer. Hajde da zumiramo sinapsu, i da pogledamo grafički prikaz onoga što se događa. Kada se odigrava razmena informacija, pored ispuštanja neurotransmitera u sinapsu, kao što je glutamin, neuroni ispuštaju i mali peptid koji se zove amiloid beta. Obično bi amiloid beta bio uklonjen tako što ga metabolizuju mikroglije, ćelije koje su „domari" našeg mozga. Iako se o molekularnim razlozima Alchajmera još uvek raspravlja, većina neuronaučnika veruje da se bolest aktivira kada amiloid beta počne da se gomila. Previše se ispusti, ili se premalo ukloni, i u sinapsi počne da se nagomilava amiloid beta. A kada do toga dođe, vezuju se jedan za drugog, stvarajući lepljivu masu ili takozvane amiloidne naslage. Koliko vas koji ste ovde ima 40 godina ili više? Sad se plašite da priznate. Prvi znak koji vodi ka bolesti, prisustvo amilodnih naslaga koje se nagomilavaju, već se može naći u vašem mozgu. To jedino možemo da potvrdimo ako se uradi PET snimak, jer sada živite u blaženom neznanju. Ne pokazujete znake oštećenja pamćenja, jezika ili razumevanja... Još uvek. Smatramo da je potrebno da prođe 15 do 20 godina nagomilavanja amiloidnih naslaga da bi se došlo do prelomne tačke, što bi aktiviralo molekularne reakcije, i dovelo do ispoljavanja kliničkih simptoma bolesti. Pre prelomne tačke, vaši gubici u memoriji mogu biti stvari kao što su: „Zašto sam došla u ovu sobu?" Ili „...Kako se on zove?" Ili „Gde sam ostavila ključeve?" Pre nego što svi počnete da paničite, jer znam da se skoro svima dogodila makar jedna od ovih stvari u poslednja 24 časa, to su sve normalne vrste zaboravljanja. Zapravo, sigurna sam da se ovi primeri čak i ne tiču vašeg pamćenja, jer prvenstveno, niste obraćali pažnju gde ste spustili ključeve. Nakon prelomne tačke, propusti u pamćenju, jeziku i razumevanju su drugačiji. Umesto da pronađete ključeve u džepu kaputa, ili na stolu pored vrata, pronađete ih u frižideru ili ih pronađete i pomislite: „Za šta su ovi ključevi?" Šta se dešava kada se amiloidne naslage nagomilaju do prelomne tačke? Naši domari mikroglije postaju hiperaktivni, i oslobađaju hemikalije koje uzrokuju upale i ćelijska oštećenja. Mislimo da čak počinju da uklanjaju i same sinapse. Dolazi do hiperfosforilacije bitnog neuro transportnog proteina „tau", koji se savija u nešto što se zove čvor i ubija neurone iznutra. Kad Alchajmer stigne do srednje faze, dolazi do teških zapaljenja i čvorova, i sveopšteg napada na sinapsu, i odumiranja ćelija. Ako ste vi naučnik koji pokušava da izleči ovu bolest, tokom koje faze bi bilo najbolje da intervenišete? Mnogi naučnici se klade na najjednostavnije rešenje: sprečiti amiloidne pločice da dođu do prelomne tačke, što znači da je istraživanje za lek fokusirano na razvijanje jedinjenja koje će sprečiti, ukloniti ili smanjiti gomilanje amiloidnih pločica. Tako da će to verovatno biti preventivni lek za Alchajmer. Moraćemo da uzimamo tabletu pre nego što dođemo do prelomne tačke, pre nego što se pokrene urušavanje, pre nego što počnemo da ostavljamo ključeve u frižideru. Mislimo da zato lekovi koji se koriste danas nemaju dejstva u kliničkim ispitivanjima, ne zato što nauka nije ispravna, nego zato što su ljudi koji su ispitivani već pokazivali simptome bolesti. I već je bilo kasno. Mislite o amiloidnim pločicama kao o zapaljenoj šibici. Na prelomnoj tački, šibica je zapalila šumu. Kada se šuma zapali, više nema potrebe gasiti šibicu. Ona mora da se ugasi pre nego što šumu zahvati plamen. Dok naučnici to razreše, ovo je zapravo dobra informacija za nas, jer se ispostavilo da naš način života utiče na nagomilavanje amiloidnih pločica. Tako da ima stvari koje možemo uraditi kako ne bismo stigli do prelomne tačke. Hajde da predstavimo rizik od Alchajmera na klackalici. Na jednu stranu ćemo staviti rizične faktore, i kada ona dođe do zemlje, ispoljavate simptome, i imate Alchajmera. Recimo da imate 50 godina. Niste više tako mladi, i sa godinama su se nagomilale amiloidne pločice. Klackalica se malo nagla. Sad pogledajmo vaš DNK. Svi smo nasledili gene od majki i očeva. Neki od njih povećavaju rizik, a neki ga umanjuju. Ako ste kao Alis u „I dalje Alis", nasledili ste retku genetsku mutaciju koja ispušta mnogo amiloid bete, i samo zbog toga će vaša klackalica dotaći pod. Ali za većinu, geni koje smo nasledili će je samo malo nagnuti. Na primer, APOE4 je varijanta gena koja povećava amiloide, ali možete naslediti kopiju APOE4 od majke i oca, a da nikada ne obolite od Alchajmera, što znači da za većinu nas, DNK nije jedini koji određuje da li ćemo oboleti od Alchajmera. Šta onda određuje? Ne možemo da uradimo ništa povodom starenja ili gena koje smo nasledili. Još uvek nismo izmenili sudbinu našega mozga. Šta je sa snom? U dubokom snu sporih talasa, naše glijalne ćelije ispiraju naš mozak tečnošču iz kičmene moždine i čiste sav metabolički otpad koji se nagomilao u našim sinapsama dok smo bili budni. Duboki san je za mozak kao čišćenje pod pritiskom. Ali šta se dešava ako sami sebe zakidate na snu? Mnogi naučnici veruju da loš san zapravo može biti rani znak nastajanja Alchajmera. Jedna noć manjka sna dovodi do povećanja amiloida beta. Dokazano je da nagomilavanje amiloida izaziva poremećaje spavanja, što dalje prouzrokuje još skupljanja amiloida. Sada imamo ovu pozitivnu petlju koja se nastavlja i koja ubrzava neravnotežu. Šta još? Kardiovaskularno zdravlje. Visok krvni pritisak, dijabetes, gojaznost, pušenje, visok holesterol, za sve je dokazano da povećavaju rizik nastanka Alchajmera. Neke autopsije pokazale su da čak do 80% ljudi sa Alchajmerom takođe ima kardiovaskularne bolesti. Dokazano je da aerobičke vežbe smanjuju amiloid beta u istraživanjima sa životinjama. Mediteranski stil života i ishrana sa zdravim srcem mogu pomoći da se uspori razvoj bolesti. Postoje mnoge stvari koje možemo da uradimo kako bismo sprečili ili odložili nastanak Alchajmera. Ali recimo da niste uradili bilo šta od toga. Recimo da imate 65 godina, u vašoj porodici ima bolesti, verovatno ste nasledili gen ili dva koji će malo iskriviti klackalicu, gorite sveću sa oba kraja već godinama; obožavate slaninu; ne trčite osim ako vas neko juri. (Smeh) Zamislimo da su vaše naslage amiloida dostigle tu kritičnu tačku. Kazaljka na vagi pala je na pod. Pokrenuli ste slap, zapalili šumu i doveli do upale, mršenja i umiranja ćelija. Trebalo bi da imate simptome Alchajmera. Trebalo bi da imate problema da pronađete reči i ključeve i setite se onoga što sam rekla na početku ovog govora. Ali možda i ne. Postoji još nešto što možete uraditi kako biste se zaštitili od simptoma Alchajmera, čak i ako imate razvijenu patologiju bolesti u svom mozgu. Ima veze sa neuronskom plastičnošću i kognitivnim rezervama. Prisetite se da je doživljaj Alchajmera na kraju samo posledica gubljenja sinapsi. Prosečan mozak ima preko sto triliona sinapsi, što je fantastično, imamo dosta toga sa čime možemo da radimo. A ovo nije fiksiran broj. Stalno dobijamo i gubimo sinapse, kroz proces zvani neuronska plastičnost. Svaki put kada naučimo nešto novo, stvaramo i ojačavamo nove neuronske veze, nove sinapse. U istraživanju sa kaluđericama, 678 kaluđerica, sve starije od 75 godina u vreme početka istraživanja, praćene su više od dve decenije. Redovno su imale lekarske preglede i kognitivna ispitivanja i kada su umrle, njihovi mozgovi donirani su za autopsiju. U nekim od ovih mozgova, naučnici su otkrili nešto iznenađujuće. Uprkos prisustvu naslaga i čvorova i smanjenju mozga - što je bez pogovora bio Alchajmer - kaluđerice koje su imale ove mozgove nisu pokazivale nikakve znakove toga da su imale bolest dok su bile žive. Kako je ovo moguće? Mislimo da je zato što su ove kaluđerice imale velike kognitivne rezerve, što je drugi način da se kaže da su imale funkcionalnije sinapse. Ljudi koji imaju više godina formalnog obrazovanja, koji imaju viši nivo pismenosti, koji se redovno bave aktivnostima koje stimulišu mentalno, svi imaju veće kognitivne rezerve. Imaju obilje i višak nervnih veza. Tako da čak i ako imaju bolest poput Alchajmera koja kompromituje neke od njihovih sinapsi, imaju mnogo dodatnih rezervnih veza i ovo ih sprečava da primete da se nešto loše dešava. Uzmimo pojednostavljen primer. Recimo da znate samo jednu stvar o nečemu. Recimo da je to o meni. Znate da je Lisa Đenova napisala "I dalje Alis", i to je jedina stvar koju znate o meni. Imate tu jednu nervnu vezu, jednu sinapsu. Sada zamislite da imate Alchajmera. Imate naslage i čvorove i upale i mikroglije koji napadaju tu sinapsu. Sada kada vas neko pita: "Hej, ko je napisao 'I dalje Alis?'", ne možete da se setite, jer ta sinapsa ili propada, ili je nestala. Zaboravili ste me zauvek. Ali šta kada biste saznali više o meni? Recimo da ste naučili četiri stvari o meni. Sada zamislite da imate Alchajmera i da se oštete ili unište tri te sinapse. Još uvek imate način da ispravite štetu. Još se sećate mog imena. Možemo biti otporni na prisustvo patologije Alchajmera kroz regrutovanje onih putanja koje još nisu oštećene. Mi stvaramo te putanje, te kognitivne rezerve, tako što učimo nove stvari. Idealno bi bilo da te nove stvari budu što bogatije u značenju i da angažuju vid i sluh i asocijacije i emocije. Ovo ne podrazumeva da rešavamo ukrštenice. Ne želite da prosto posežete za već naučenim informacijama jer je ovo poput putovanja starim, poznatim ulicama, prolaženja krajevima koje već znate. Želite da stvarate nove nervne puteve. Pravljenje mozga otpornog na Alchajmera podrazumeva da učite italijanski, upoznajete nove prijatelje, čitate knjige ili slušate sjajan TED govor. Ako uprkos svemu ovome jednog dana imate dijagnozu Alchajmera, postoje tri lekcije koje sam naučila od moje bake i desetine ljudi koje sam upoznala koji žive sa ovom bolešću. Dijagnoza ne znači da ćete sutra umreti. Nastavite da živite. Nećete izgubiti svoje emotivno pamćenje. Moći ćete da razumete ljubav i radost. Možda se nećete sećati onoga što sam rekla pre pet minuta, ali ćete se sećati toga kako sam vas naterala da se osećate. Vi ste više od onoga čega možete da se prisetite. Hvala vam. (Aplauz)