Počela sam da radim sa izbeglicama jer sam želela da donesem promenu, a donošenje promena počinje pričanjem njihovih priča. Kada se sretnem sa izbeglicama, uvek im postavljam pitanja. Ko je bombardovao vašu kuću? Ko je ubio vašeg sina? Da li je ostatak vaše porodice preživeo? Kako se snalazite u vašem životu u izgnanstvu? Ali postoji jedno pitanje za koje mi se uvek čini da najviše otkriva, a to je: "Šta ste poneli sa sobom? Šta je bila ta najvažnija stvar koju ste morali da ponesete sa sobom kada su bombe eksplodirale u vašem gradu, a naoružane grupe se približavale vašoj kući?" Sirijski dečak izbeglica kojeg poznajem rekao mi je da nije oklevao kada je njegov život bio u neposrednoj opasnosti. Uzeo je svoju diplomu srednje škole, i kasnije mi je rekao zašto. Rekao je: "Uzeo sam moju diplomu srednje škole jer je moj život zavisio od nje." I rizikovao bi svoj život da uzme tu diplomu. Na putu za školu, izbegavao bi snajperiste. Njegova učionica se ponekad tresla od zvukova bombi i granata, i njegova majka mi je rekla: "Svakoga dana, rekla bih mu svakoga jutra: 'Dušo, molim te, ne idi u školu.'" A kada je insistirao, rekla je: "Zagrlila bih ga kao da je poslednji put." Ali rekao je svojoj majci: "Svi smo mi uplašeni, ali naša rešenost da diplomiramo je jača od našeg straha." Ali jednog dana, porodica je dobila užasne vesti. Hanijeva tetka, njegov teča i njegov rođak su ubijeni u svojim domovima jer su odbili da napuste svoju kuću. Njihovi vratovi su presečeni. Bilo je vreme da se beži. Otišli su tog dana, odmah, u svojim kolima, sa Hanijem sakrivenim pozadi jer su se suočavali sa kontrolnim punktovima pretećih vojnika. Prešli bi granicu sa Libanom, gde bi pronašli mir. Ali bi započeli život mukotrpnih poteškoća i monotonije. Nisu imali izbora nego da izgrade kolibu pokraj blatnjavog polja, i ovo je Hanijev brat Ašraf, koji se igra napolju. Tog dana, priključili su se najvećoj populaciji izbeglica na svetu, u zemlji Libanu, koja je mala. Ima samo četiri miliona građana, i milion sirijskih izbeglica koje tu žive. Ne postoji grad, selo ili varošica koje nije domaćin sirijskim izbeglicama. To je darežljivost i humanost koja je izuzetna. Mislite o tome na ovaj način, proporcionalno. To bi bilo kao kad bi čitava populacija Nemačke, 80 miliona ljudi, prebegla u Sjedinjene Države za svega tri godine. Polovina čitave populacije Sirije je sada iskorenjena, većina njih unutar zemlje. Šest i po miliona ljudi je pobeglo da spasu svoje živote. Mnogo više od tri miliona ljudi je prešlo granice i pronašlo utočište u susednim zemljama, a samo mali udeo se, kao što vidite, preselio u Evropu. Ono što smatram najviše zabrinjavajućim je da polovinu svih sirijskih izbeglica čine deca. Slikala sam ovu malu devojčicu. Bilo je to samo dva sata nakon što je stigla posle dugog puta iz Sirije u Jordan. A najviše od svega zabrinjava da samo 20 procenata sirijske dece izbeglica pohađa školu u Libanu. A ipak, sirijska deca izbeglice, sva deca izbeglice nam govore da je obrazovanje najvažnija stvar u njihovim životima. Zašto? Jer im omogućava da razmišljaju o svojoj budućnosti umesto o košmarima prošlosti. Omogućava im da misle o nadi umesto o mržnji. Sećam se svoje skorašnje posete kampu sirijskih izbeglica u severnom Iraku, upoznala sam tu devojčicu, i pomislila sam: "Prelepa je", prišla sam joj i pitala je: "Mogu li da te slikam?" Ona je prihvatila, ali je odbila da se nasmeje. Mislim da nije mogla, zato što mislim da shvata da predstavlja izgubljenu generaciju sirijske dece izbeglica, izolovanu i frustriranu generaciju. A ipak, pogledajte pred čime su pobegli: krajnje razaranje, građevina, privrede, škola, puteva, domova. Hanijev dom je takođe uništen. To će morati da obnove arhitekate, inženjeri, električari. Zajednici će biti potrebni učitelji i advokati i političari sa pomirenjem u interesu, a ne osvetom. Zar to ne bi trebalo da obnove ljudi sa najvećim interesom, društva u izgnanstvu, izbeglice? Izbeglice imaju mnogo vremena da se pripreme za svoj povratak. Možda pretpostavljate da je biti izbeglica samo privremeno stanje. Daleko od toga. Sa ratovima koji se stalno odvijaju, prosečno vreme koje će izbeglica provesti u izgnanstvu je 17 godina. Hani je drugu godinu bio u čistilištu kada sam nedavno otišla da ga posetim, i obavili smo ceo naš razgovor na engleskom, za koji mi je priznao da je naučio čitajući sve romane Dena Brauna i slušajući američki rep. Takođe smo proveli par lepih trenutaka u smehu i zabavi sa njegovim voljenim bratom Ašrafom. Ali nikada neću zaboraviti šta mi je rekao kada smo završili razgovor toga dana. Rekao mi je: "Ako nisam učenik, nisam ništa." Hani je jedan od 50 miliona ljudi koji su danas u svetu iščupani iz korena. Još od Drugog svetskog rata nikad nije toliko ljudi bilo prisilno raseljeno. Dakle, dok pravimo sveopšti napredak u ljudskom zdravlju, tehnologiji, obrazovanju i dizajnu, činimo opasno malo da pomognemo žrtvama i činimo premalo da zaustavimo i sprečimo ratove koji ih teraju iz svojih domova. A ima sve više i više žrtava. Svakoga dana, u proseku, do kraja ovog dana, 32 000 ljudi će biti prisilno raseljeno iz svojih domova - 32 000 ljudi. Oni beže preko granica kao što je ova. Ovo smo zabeležili na granici Sirije sa Jordanom, i ovo je tipičan dan. Ili beže na nepodesnim i pretrpanim čamcima, rizikujući svoje živote u ovom slučaju samo da stignu na sigurno u Evropu. Ovaj sirijski mladić je preživeo jedan od ovih čamaca koji se prevrnuo - većina ljudi se udavila - i rekao nam je: "Sirijci samo traže mirno mesto gde te niko neće povrediti, gde te niko neće ponižavati, i gde te niko neće ubiti." Pa, mislim da bi to trebalo da bude minimum. A šta je sa mestom isceljenja, učenja, i čak mogućnosti? Amerikanci i Evropljani imaju utisak da proporcionalno ogroman broj izbeglica dolazi u njihovu zemlju, ali stvarnost je da 86 procenata, velika većina izbeglica, živi u zemljama u razvoju, u zemljama koje se bore sa sopstvenom nesigurnošću, sa sopstvenim problemima pomaganja svojoj populaciji i siromaštvom. Zato bogate zemlje sveta treba da prepoznaju humanost i darežljivost zemalja koje ugošćavaju toliko izbeglica. I sve zemlje treba da se postaraju da niko od onih koji beže od rata i progona ne dođe do zatvorene granice. (Aplauz) Hvala vam. Ali postoji još nešto što možemo učiniti umesto da prosto pomognemo izbeglicama da prežive. Možemo im pomoći da se razvijaju. Trebalo bi da razmišljamo o izbegličkim kampovima i zajednicama kao nečemu što je više od privremenih centara za zbrinjavanje gde ljudi čame, čekajući da se rat završi. Treba da budu centri izvrsnosti, gde izbeglice mogu trijumfovati nad svojom traumom i vežbati za dan kada budu mogli da odu kući kao pokretači pozitivne promene i društvenog preobražaja. To ima tako mnogo smisla, ali se sećam užasnog rata u Somaliji koji je besneo 22 godine. Zamislite da živite u ovom kampu. Posetila sam ovaj kamp. Nalazi se u Džibutiju, u susedstvu Somalije, i bio je tako zabačen da smo morali da doletimo tamo helikopterom. Bilo je prašnjavo i užasno vruće. Išli smo u posetu školi i počeli da pričamo sa decom, i tada sam videla tu devojčicu na kraju sobe koja je izgledala kao da je istog uzrasta kao moja ćerka, i otišla sam da pričam sa njom. Postavila sam joj pitanja koja odrasli postavljaju deci, kao što su: "Koji je tvoj omiljeni predmet?" i "Šta želiš da budeš kada porasteš?" I tada joj je lice postalo bezizražajno, i rekla mi je: "Ja nemam budućnost. Moji dani školovanja su završeni." Pomislila sam, mora da postoji neki nesporazum. pa sam se okrenula ka svojoj koleginici i ona mi je potvrdila da nema sredstava za srednjoškolsko obrazovanje u ovom kampu. Kako sam želela u tom trenutku da mogu da joj kažem: "Sagradićemo ti školu." I takođe sam pomislila, kakva šteta. Ona bi trebalo da bude i ona jeste budućnost Somalije. Dečak po imenu Džejkob Atem imao je drugačiju priliku, ali nakon što je iskusio užasnu tragediju. Posmatrao je - ovo je u Sudanu - kako njegovo selo - imao je samo sedam godina - gori do temelja, i saznao je da su njegova majka i otac i njegova cela porodica ubijeni tog dana. Samo njegov rođak je preživeo, i njih dvojica su pešačili sedam meseci - ovo su dečaci poput njega - dok su ga jurile i ganjale divlje životinje i naoružane bande, i konačno su stigli do izbegličkih kampova gde su našli sigurnost, i on će provesti narednih sedam godina u Keniji u izbegličkom kampu. Ali njegov život se promenio kada je dobio priliku da se preseli u Sjedinjene Države, i pronašao je ljubav u hraniteljskoj porodici i bio je u mogućnosti da ide u školu, i želeo je da podelim sa vama ovaj ponosni momenat kada je diplomirao na fakultetu. (Aplauz) Pričala sam sa njim na Skajpu pre neki dan, bio je na njegovom novom univerzitetu na Floridi, na putu da postane doktor nauka iz oblasti javnog zdravlja, i ponosno mi je rekao da je uspeo da sakupi dovoljno sredstava od američke javnosti da osnuje zdravstvenu kliniku u svom selu. Hoću da vas vratim na Hanija. Kada sam mu rekla da ću imati priliku da vam govorim ovde na TED bini, dozvolio mi je da vam pročitam pesmu koju mi je poslao u imejlu. Napisao je: "Nedostajem mi ja, moji prijatelji, trenuci čitanja romana ili pisanja pesama, ptice i čaj ujutru. Moja soba, moje knjige, ja, sve što mi je donosilo osmeh. O, o, imao sam toliko snova koji je trebalo da se ostvare." Dakle evo moje poente: ne investirati u izbeglice je ogromna propuštena prilika. Ostavite ih napuštenim, i oni rizikuju da ih izrabljuju i zlostavljaju, i ostavite ih nekvalifikovanim i neobrazovanim, i odlažete godine do povratka mira i blagostanja u njihovim zemljama. Verujem da će način na koji tretiramo raseljene oblikovati budućnost našeg sveta. Žrtve rata možda imaju ključ trajnog mira, i možda baš izbeglice mogu zaustaviti ciklus nasilja. Hani je na prekretnici. Voleli bismo da mu pomognemo da krene na fakultet i postane inženjer, ali naša sredstva daju prioritet osnovnim stvarima u životu: šatorima, ćebadima, dušecima, kuhinjskim kompletima, obrocima i ponekim lekovima. Fakultet je luksuz. Ali ostavite ga da propada u tom blatnjavom polju, i postaće deo izgubljene generacije. Hanijeva priča je tragedija, ali ne mora se završiti na taj način. Hvala vam. (Aplauz)