Kad je Doroti bila devojčica, fascinirala je njena zlatna ribica. Njen otac joj je objasnio da ribe plivaju tako što brzo mašu repom kako bi se otisnule kroz vodu. Bez oklevanja, malena Doroti je odgovorila: "Da, tata, a ribe plivaju unazad mašući svojim glavama." (Smeh) U njenom umu to je bila činjenica istinita kao i sve druge. Ribe plivaju unazad, vrteći svojim glavama. Verovala je u to. Naši životi su puni riba koje plivaju unazad. Pravimo pretpostavke i falične zamahe logike. Gajimo pristrasnost. Znamo da smo u pravu, a da oni nisu. Strahujemo od najgoreg. Težimo nedostižnom savršenstvu. Govorimo sebi šta možemo, a šta ne možemo. U našim umovima, ribe plivaju unazad mahnito mašući svojim glavama i mi ih ni ne primećujemo. Reći ću vam pet činjenica o meni. Jedna od njih nije tačna. Prva: diplomirao sam na Harvardu sa 19 uz počasnu diplomu iz matematike. Druga: trenutno upravljam građevinskom firmom u Orlandu. Treća: glumio sam u TV sitkomu. Četvrta: izgubio sam vid zbog retkog genetskog oboljenja oka. Peta: radio sam kao pravni službenik u dva Vrhovna suda pravde u SAD-u. Koja činjenica nije tačna? Zapravo, sve su tačne. Da, sve su tačne. (Aplauz) Sada većinu ljudi zaista interesuje jedino televizijska serija. (Smeh) Znam to iz iskustva. U redu, radi se o seriji sa NBC-ja "Zvono kao spas: novi razred". Glumio sam Vizela Vajzela, koji je bio nekakav tunjavi, štrebasti lik u seriji, zbog čega je to bio veliki glumački izazov za mene kao trinaestogodišnjaka. (Smeh) Sad, da li vas muči broj četiri, moje slepilo? Zašto je to tako? Pravimo pretpostavke o takozvanim invaliditetima. Kao slep čovek, suočen sam sa tuđim netačnim pretpostavkama svakodnevno o mojim sposobnostima. Međutim, svrha moje priče danas nije o mom slepilu. Već o mom vidu. Gubitak vida me je naučio da živim širom otvorenih očiju. Naučilo me je da primećujem ribe koje plivaju unazad, a koje tvore naši mozgovi. Slepilo ih je izbacilo na videlo. Kakav je osećaj videti? Trenutan je i pasivan. Otvorite oči i svet je tu. Verujete u ono što vidite. Vid je istina. Je li tako? Pa, tako sam mislio. Zatim su mi mrežnjače počele progresivno da propadaju od 12 do 15 godine. Vid mi je postajao sve bizarnija sala karnevalske kuće zabave od ogledala i iluzija. Prodavac koga mi je bilo drago što vidim u radnji je zapravo bio lutka. Posežući da operem ruke, iznenada bih uvideo da dodirujem bide, a ne lavabo, kad bi mi prsti osetili njegov oblik. Prijatelj bi mi opisao fotografiju u ruci, i tek onda bih mogao da vidim prizor na njoj. Objekti su se pojavljivali, menjali oblik i nestajali u mojoj stvarnosti. Bilo je teško i iscrpljujuće gledati. Lepio sam iskomadane, nepostojane slike, svesno analizirajući tragove, tragao sam za logikom u svom izmrvljenom kaleidoskopu, dok nisam skroz obnevideo. Shvatio sam da ono što vidimo nije univerzalna istina. Nije objektivna stvarnost. Ono što vidimo je jedinstvena, lična, virtuelna stvarnost koja je majstorski sazdana u našem mozgu. Objasniću vam to uz pomoć amaterske neuronauke. Vaš vizuelni korteks zauzima oko 30 procenata vašeg mozga. To je u poređenju sa otprilike osam procenata za dodir i dva do tri procenta za sluh. Svake sekunde vaše oči mogu da pošalju vizuelnom korteksu skoro dve milijarde jedinica informacija. Ostatak vašeg tela može poslati mozgu tek dodatnih milijardu. Dakle, vid je jedna trećina zapremine vašeg mozga i može da zauzme oko dve trećine resursa za obradu podataka vašeg mozga. Ne iznenađuje onda što je iluzija vida tako neodoljiva. Ali ne zavaravajte se: vid je iluzija. Evo šta je zanimljivo. Kako bi stvorio doživljaj vida, vaš mozak vas upućuje na konceptualno razumevanje sveta, druga saznanja, vaša sećanja, mišljenja, osećanja, mentalnu pažnju. Sve ovo i štošta više je u vašem umu povezano s vidom. Ove veze funkcionišu obostrano, i često se dešavaju podsvesno. Te, na prmer, ono što vidite utiče na to kako se osećate, a to kako se osećate bukvalno može da promeni ono što vdite. Brojna istraživanja to pokazuju. Ukoliko bi vam zatražili da procenite brzinu hoda čoveka na video snimku, na primer, na vaš odgovor bi uticala sugestija da razmišljate o gepardima ili kornjačama. Brdo izgleda strmije, ako ste upravo vežbali, a orijentir se čini daljim, ako nosite težak ranac. Stigli smo do temeljne protivrečnosti. Ono što vidite je složena mentalna konstrukcija čiji ste vi tvorac, ali doživljavate je pasivno kao direktnu predstavu sveta oko vas. Stvarate sopstvenu stvarnost i verujete u nju. Ja sam verovao u svoju, dok se nije raspala. Propadanje mog vida je razbilo iluziju. Vidite, vid je tek jedan od načina na koji oblikujemo našu stvarnost. Stvaramo sopstvene stvarnosti na razne druge načine. Uzmimo strah kao jedan od primera. Vaši strahovi izobličavaju vašu stvarnost. Pod izvitoperenom logikom straha, sve je bolje od neizvesnosti. Strah po svaku cenu ispunjava prazninu, podmeće vam vaše bojazni kao saznanja, nudi vam najgore, umesto nesigurnosti, menjajući pretpostavke za razum. Psiholozi imaju sjajan termin za to - užasavanje. (Smeh) Tačno? Strah zamenjuje nepoznato užasom. Sad, strah je samoevidentan. Kad ste suočeni sa najvećom potrebom da pogledate izvan sebe i razmišljate kritički, strah pobeđuje utočište duboko u vašem umu, skupljajući i izopačavajući vaš vid, potapajući vašu sposobnost kritičkog mišljenja poplavom nekontrolisanih emocija. Kada ste suočeni sa izazovnom šansom da delate, strah vas uljuljkava u nedelanje, mami vas da pasivno posmatrate kako se njegova proročanstva obistinjuju. Kad mi je dijagnostikovana bolest slepila, znao sam da će mi slepilo uništiti život. Slepilo je bilo smrtna presuda za moju nezavisnost. Tu je bio kraj mojim postignućima. Slepilo je značilo da ću da živim, beznačajan život, skučen i otužan i da ću verovatno biti sam. Znao sam to. To je bila fikcija rođena iz mog straha, ali sam verovao u nju. To je bila laž, ali je to bila moja stvarnost, baš kao i te ribe koje plivaju unazad u umu malene Doroti. Da se nisam suočio sa stvarnošću mojih strahova, proživeo bih ih. U to sam siguran. Pa, kako da živite svoj život očiju širom otvorenih? To je disciplina koja se uči. Može da se nauči. Može da se praktikuje. Sažeću je veoma kratko. Smatrajte sebe odgovornim za svaki trenutak, svaku misao, svaki detalj. Gledajte mimo vaših strahova. Prepoznajte svoje pretpostavke. Upregnite unutrašnju snagu. Utišajte kritičara u vama samima. Ispravljajte vaše zablude o sreći i o uspehu. Prihvatite svoju snagu i svoju slabost, i razumejte razliku među njima. Otvorite vaša srca za obilje blagoslova. Vaši strahovi, vaše kritike, vaši heroji, vaši zlikovci - oni su vaši izgovori, racionalizacije, prečice, opravdanja, vaša predaja. Oni su fikcije koje doživljavate kao stvarnost. Voljno ih prozrite. Voljno ih se rešite. Vi ste tvorac vaše stvarnosti. S tim osnaženjem dolazi potpuna odgovornost. Voljno sam iskoračio iz tunela straha na neistražen i neodređen teren. Izabrao sam da tu sagradim blagosloven život. Nimalo usamljen, delim svoj divni život sa Doroti, mojom prelepom suprugom, sa našim trojkama, koje zovemo Tripskijima i sa najnovijom porodičnom prinovom, preslatkom bebom Klementinom. Čega se plašite? Koje laži sebi govorite? Kako ulepšavate vaše istine i pišete sopstvene fikcije? Kakvu stvarnost kreirate za sebe? U vašim karijerama i privatnom životu, u vašim vezama, i u vašim srcima i dušama, vaše ribe koje plivaju unazad vam nanose veliku štetu. Ostavljaju danak u propuštenim šansama i u nerealizovanom potencijalu, i uzrokuju nesigurnost i nepoverenje, tamo gde tražite ispunjenost i povezanost. Pozivam vas da ih istražite. Helen Keler je rekla da je jedino gore od slepila imati vid, ali ne videti. Meni je slepilo bilo istinski blagoslov jer mi je slepilo podarilo vid. Nadam se da vidite isto što i ja. Hvala vam. (Aplauz) Bruno Đuzani: Isače, pre nego napustiš scenu, samo jedno pitanje. U ovoj publici su preduzetnici, delatnici, izumitelji. Ti si izvršni direktor firme, dole u Floridi, i verovatno se mnogi pitaju kako je to biti slepi izvršni direktor? Koji su to specifični izazovi koje imaš i kako ih savlađuješ? Isak Lidski: Pa, najveći izazov je postao blagoslov. Ne dobijam vizuelne povratne informacije od ljudi. (Smeh) BĐ: Kakva je buka tamo? IL: Da. Pa, na primer, na sastancima ekipe rukovodilaca, ne vidim izraze lica ili gestove. Naučio sam da tražim što više verbalnih povratnih informacija. U suštini primoravam ljude da mi kažu šta misle. I u tom smislu, to je postalo, kao što sam rekao, istinski blagoslov za mene i moju firmu jer komuniciramo na daleko višem nivou, izbegavamo dvosimslenosti, i što je najvažnije, moja ekipa zna da je njihovo mišljenje uistinu važno. BĐ: Isače, Hvala što si došao na TED. IL: Hvala tebi, Bruno. (Aplauz)