Izgleda da, kada je desetine miliona ljudi nezaposleno ili nedovoljno zaposleno, ima puno interesovanja za ono što tehnologija možda čini za radnu snagu. I kad pogledam konverzaciju, upada mi u oči da je fokusirana na pravu temu, i u isto vreme, promašuje suštinu u potpunosti. Tema na koju je fokusirana, pitanje da li ili ne sve ove digitalne tehnologije utiču na sposobnost ljudi da zarade za život ili da kažemo to na malo drugačiji način, da li nam androidi uzimaju poslove? I evo nekih dokaza da to rade. Velika recesija se završila kad je američki bruto domaći proizvod povratio svoj spori, postojani hod naviše i neki drugi ekonomski pokazatelji su takođe počeli da skaču i brzo su se oporavili. Korporativni profiti su prilično visoki. U stvari, ako uključite profite banaka, oni su veći nego ikada. I poslovno ulaganje u pribor, u opremu i hardver i softver je najveće ikada. Tako da firme vade svoje čekovne knjižice. A to ne rade da bi zapošljavale. Ova crvena linija je odnos zaposlenosti i populacije, drugim rečima, procenat radno sposobnih ljudi u Americi koji imaju posao. I vidimo da se sunovratila tokom Velike recesije, i nije uopšte počela da se ponovo podiže. Ali priča nije samo priča o recesiji. Decenija koju smo upravo prošli imala je relativno anemičan porast posla za sve vreme njenog trajanja, naročito kada je uporedimo sa drugim decenijama i 2000-te su jedini period kada smo zabeležili da manje ljudi radi na kraju decenije nego na početku. To nije nešto što želite da vidite. Kada crtate grafikon broja potencijalnih zaposlenih suprotstavljen broju poslova u zemlji, vidite da jaz postaje sve veći i veći tokom vremena i onda, u toku Velike recesije, se mnogo proširio. Uradio sam neke brze proračune. Uzeo sam rast bruto domaćeg proizvoda u zadnjih 20 godina i rast radne produktivnosti u zadnjih 20 godina i iskoristio sam ih na prilično uobičajen način da pokušam da predvidim koliko će poslova ekonomiji biti potrebno na nastavi rast, i ovo je linija koju sam dobio. Je li to dobro ili loše? Ovo je predviđanje vlade za radno sposobno stanovništvo unapred. Ako su ova predviđanja tačna, taj jaz se neće zatvoriti. Problem je taj što ja ne mislim da su ova predviđanja tačna. U stvari, mislim da je moje predviđanje suviše optimistično jer kad sam ga radio, pretpostavljao sam da će budućnost izgledati otprilike isto kao i prošlost sa rastom radne produktivnosti, a to u stvari nije ono u šta verujem, jer kad se osvrnem, mislim da još ništa nismo videli kad je u pitanju uticaj tehnologije na radnu snagu. Samo u poslednjih nekoliko godina, videli smo digitalne alate koji pokazuju veštine i mogućnosti koje nikad ranije nisu imali, i to se nekako uvlači duboko u ono što mi kao ljudska bića radimo da bi se izdržavali. Daću vam par primera. Tokom cele istorije, ako ste želeli da nešto prevedete sa jednog jezika na drugi, morali ste da uključite ljudsko biće u to. Sada imamo multijezičke, trenutne, automatske prevodilačke servise dostupne besplatno preko mnogih naših uređaja sve do smart telefona. I ako smo ih nekad koristili, znamo da nisu savršeni, ali su pristojni. Kroz celu istoriju, ako ste hteli nešto napisano, izveštaj ili članak, morali ste da uključite osobu. Ne više. Ovo je članak koji se pojavio u Forbsu na internetu pre nekog vremena, o Eplovim zaradama. Napisan je pomoću algoritma. I nije pristojan. Savršen je. Mnogi vide ovo i kažu: "Okej, ali to su vrlo specifični, uski zadaci, a većina radnika koji koriste znanje u stvari ima opšte znanje, i ono što oni rade je da koriste veoma veliki skup stručnosti i znanja i to koriste da reaguju u hodu na donekle nepredvidive zahteve, a to je jako, jako teško automatizovati." Jedan od najimpresivnijih radnika koji koriste znanje u svom radu u skorijem sećanju je čovek po imenu Ken Dženings. On je pobedio u kvizu "Džepardi!" 74 puta zaredom, odnevši kući tri miliona dolara. Ovo desno je Ken koga sa 3-1 pobeđuje Votson, superkompjuter za igranje "Džepardija" iz IBM-a. Tako da kad vidimo šta tehnologija može da uradi radnicima sa opštim znanjem, počinjem da mislim da možda nema ničeg posebnog u ovoj ideji o radnicima opšteg znanja, posebno kad počnemo da radimo stvari kao što su spajanje Sirija i Votsona i dobijemo uređaje koji mogu da razumeju šta govorimo i ponove nam govor. Siri je daleko od savršenog, i možemo da se smejemo njenim manama, ali takođe treba da imamo na umu da ako tehnologije kao Siri i Votson napreduju sledeći liniju Murovog zakona, što hoće, za šest godina, one neće biti dva puta bolje ili četiri puta bolje, nego će biti 16 puta bolje nego što su sada. Tako da mislim da će ovo da utiče na mnoge vrste rada koji koriste znanje. I digitalne tehnologije ne zadaju udarce samo radu u kome se koristi znanje. One počinju da stežu svoje mišiće i u fizičkom svetu. Imao sam priliku pre nekog vremena da se vozim u Gugl autonomnom vozilu, koji je baš tako kul kao što zvuči. (Smeh) I posvedočiću da se snašao u kreni-stani saobraćaju na putu U.S. 101 vrlo glatko. Ima oko tri i po miliona ljudi koji voze kamione profesionalno u Sjedinjenim Državama. Mislim da će na neke od njih uticati ova tehnologija. A sada, humanoidni roboti su još neverovatno primitivni. Oni ne mogu da urade mnogo. Ali napreduju prilično brzo i DARPA, koja je ruka za investicije Ministarstva odbrane, pokušava da ubrza njihovu putanju. Ukratko, da, androidi će preuzeti naše poslove. Na kratak rok, možemo da podstičemo porast radnih mesta podsticanjem preduzetništva i ulaganjem u infrastrukturu, zato što roboti danas još nisu baš dobri u popravljanju mostova. Ali u ne tako dugom periodu, mislim na životni vek većine ljudi u ovoj prostoriji, ući ćemo u tranziciju ka ekonomiji koja je vrlo produktivna ali kojoj ne treba mnogo ljudskih radnika, i rukovođenje tom tranzicijom će biti najveći izazov sa kojim se suočava naše društvo. Volter je sumirao zbog čega. On kaže: "Rad nas spašava od tri najveća zla: dosade, poroka i oskudice." Ali uprkos ovom izazovu, ja sam lično, još uvek sam veliki digitalni optimista i ja sam krajnje uveren da će nas digitalne tehnologije koje sada razvijamo odvesti u utopijsku budućnost, a ne distopijsku. I da bih objasnio zašto, želim da postavim jedno apsurdno široko pitanje. Želim da pitam koja su bila najvažnija dostignuća u ljudskoj istoriji? Želim da podelim sa vama neke od odgovora koje sam dobio na ovo pitanje. To je divno postavljeno pitanje da bi počela beskonačna rasprava oko njega, zato što će neki ljudi izneti filozofske sisteme Zapada i Istoka koji su promenili način na koji mnogi ljudi razmišljaju o svetu. I onda drugi ljudi će reći: "Ne, u stvari, velike priče, velika dostignuća su osnova najvećih svetskih religija, koje su promenile civilizacije i promenile i uticale na to kako nebrojeni ljudi žive svoje živote." I onda neki drugi će reći: "U stvari, ono što menja civilizacije, ono što ih modifikuje i što menja živote ljudi su carstva, tako da su velika dostignuća u ljudskoj istoriji priče o osvajanju i ratu." I onda neka vesela duša obično zapeva i kaže: "Hej, ne zaboravite kugu." (Smeh) Ima nekih optimističkih odgovora na ovo pitanje, pa će neki ljudi izneti razdoblje velikih geografskih otkriića. i otvaranje sveta. Drugi će pričati o intelektualnim dostignućima u disciplinama kao što je matematika koje su nam pomogle da bolje upravljamo svetom, a drugi će pričati o periodima kada su cvetali umetnost i nauke. Tako će se ova rasprava nastaviti. To je beskrajna rasprava, i ne postoji nijedan zaključni, jedan odgovor na to. Ali ako ste štreber kao ja, reći ćete: "Šta kažu podaci?" I počinjete da radite stvari kao što su grafikoni koji bi nas možda interesovali, cela svetska populacija na primer ili neka mera društvenog razvoja ili stanje napretka društva, i počinjete da povezujete podatke, jer, po ovom pristupu velike priče, velika dostignuća u ljudskoj istoriji, su ona koja puno savijaju ove krive. Tako da kad uradite ovo i kad povežete podatke, vrlo brzo dođete do nekih čudnih zaključaka. Zaključite u stvari da ništa od ovih stvari nije bilo naročito važno. (Smeh) One nisu nimalo uticale na krive. (Smeh) Bila je jedna priča, jedno dostignuće u ljudskoj istoriji koje je savilo krivu, savilo je otprilike za 90 stepeni i to je tehnološki događaj. Parna mašina i druge povezane tehnologije industrijske revolucije su promenile svet i uticale na ljudsku istoriju toliko, da, po rečima istoričara Iana Morisa, narugale su se svemu što je bilo pre. I ovo su uradili tako što su beskonačno umnožili snagu naših mišića, prevazilazeći ograničenja naših mišića. Ono usred čega se nalazimo sada je prevazilaženje ograničenja naših individualnih mozgova i beskonačno umnožavanje naše mentalne snage. Kako to može da ne bude isto tako važno kao i prevazilaženje ograničenja naših mišića? Rizikujući da se malo ponavljam, kad pogledam šta se dešava sa digitalnom tehnologijom danas, nismo ni izbliza gotovi sa ovim putovanjem i kad pogledam šta se dešava sa našim ekonomijama i našim društvima, moj jedini zaključak je da nismo još ništa videli. Najbolji dani su u stvari ispred nas. Da vam dam nekoliko primera. Ekonomije ne pokreće energija. Njih ne pokreće kapital, ne pokreće ih radna snaga. Ekonomije pokreću ideje. Tako da rad na inovacijama, rad na pronalaženju novih ideja, jedan je od najsnažnijih, jedan od najosnovnijih radova koje možemo da obavljamo u ekonomiji. Ovako smo radili na inovaciji. Našli bi gomilu ljudi koji prilično liče jedni na druge - (Smeh) - izvadili bismo ih iz elitnih institucija, stavili bismo ih u druge elitne institucije i čekali na inovaciju. Sad - (Smeh) - kao belac koji je proveo celu svoju karijeru na MIT-u i Harvardu, ja nemam problem s tim. (Smeh) Ali neki drugi ljudi imaju i oni su nekako upali na žurku i olabavili kodeks odevanja inovacije. (Smeh) Evo pobednika "Top koder" takmičenja u programiranju i uveravam vas da nikog nije briga gde su ovi klinci odrasli, gde su išli u školu ili kako izgledaju. Sve što ikoga zanima je kvalitet rada, kvalitet ideja. I opet iznova, vidimo da se ovo dešava u svetu koji je olakšan tehnologijom. Rad na inovaciji postaje otvoreniji, uključeniji, transparentniji i više zasnovan na zaslugama, i to će se nastaviti bez obzira šta MIT i Harvard misle o tome i ja ne mogu biti srećniji zbog tog razvoja. Čujem ponekad: "Okej, priznajem to, ali tehnologija je još uvek alat za bogati svet i ono što se ne dešava, je da ovi digitalni alati ne poboljšavaju živote ljudi na dnu piramide." I ja želim da kažem vrlo jasno: gluposti. Dno piramide ima ogromne koristi od tehnologije. Ekonomista Robert Džensen je uradio ovu divnu studiju pre nekog vremena gde smo videli, jako detaljno, šta se desilo sa ribarskim selima u Kerali, u Indiji, kada su dobili mobilne telefone prvi put, i kada pišete za "Quarterly Journal of Economics", morate da koristite vrlo suv i oprezan jezik ali kada čitam ove novine, imam utisak da Džensen pokušava da nam vikne, i kaže: vidite, ovo je bila velika stvar. Cene su stabilizovane, tako da ljudi mogu da planiraju svoje živote. Otpad nije smanjen; eliminisan je. I životi i kupaca i prodavaca u ovim selima su se primetno poboljšali. Ne mislim da je Džensen imao neverovatnu sreću i da se slučajno zaustavio u jednom skupu sela gde je tehnologija poboljšala stvari. Ono što se u stvari desilo je da je on brižljivo dokumentovao šta se dešava stalno iznova kada tehnologija stigne po prvi put u okolinu i u zajednicu. Životi ljudi, blagostanja ljudi, poboljšavaju se dramatično. Tako da kad se osvrnem na sve dokaze i pomislim na prostor koji imamo ispred nas, postajem veliki digitalni optimista, i počinjem da mislim da ona divna izjava fizičara Frimena Dajsona nije u stvari hiperbola. To je tačna procena onoga što se dešava. Naše digitalne - naše tehnologije su veliki pokloni, i mi sada imamo veliku sreću da živimo u vreme kad digitalna tehnologija cveta, kada se širi i produbljuje i postaje temeljnija širom sveta. I da, androidi preuzimaju naše poslove, ali fokusiranjem na tu činjenicu, potpuno se propušta poenta. Poenta je da smo onda slobodni da radimo druge stvari, i ono što ćemo da uradimo, ubeđen sam, ono što ćemo da uradimo je to da ćemo da smanjimo siromaštvo i kulučenje i bedu širom sveta. Ubeđen sam naučićemo da živimo lakše na planeti, i krajnje sam ubeđen da ono što ćemo uraditi sa našim novim digitalnim alatima će biti toliko duboko i toliko korisno da će izvrgnuti ruglu sve što je bilo pre. Ostaviću zadnju reč čoveku koji je bio u prvim redovima digitalnog napretka, našem starom prijatelju Kenu Dženingsu. Slažem se s njim. Ponoviću njegove reči: "Poželeću, za početak, dobrodošlicu našim novim kompjuterskim gospodarima." (Smeh) Hvala puno. (Aplauz)