Mi smo na prekretnici ljudske povijesti,

vrsta smo koja osvaja zvijezde, a 
gubi planet koji zovemo dom.

U samo nekoliko prošlih godina dobili 
smo nova saznanja

kako se Zemlja uklapa u kontekst svemira.

NASA-ina Keplerova misija otkrila je

tisuće potencijalnih planeta oko drugih 
zvijezda

što nam govori da je Zemlja samo jedna od
milijardu planeta u našoj galaksiji.

Kepler je teleskop u svemiru

koji mjeri suptilno zatamljenje zvijezda
kada planeti prođu ispred njih,

sprečavajući malo tog svijetla 
da dođe do nas.

Keplerovi podatci otkrivaju veličinu 
planeta

kao i njihovu udaljenost od njihove
matične zvijezde.

Zajedno nam to pomaže u razumijevanju
jesu li planeti maleni i stjenoviti,

kao terestički planeti u našem
Sunčevom sustavu,

i također koliko svjetla prime od
roditeljskog sunca.

Zauzvrat, to nam otkriva jesu li planeti
koje smo otkrili

naseljivi ili ne.

Nažalost, u isto vrijeme
kako otkrivamo tu riznicu blaga

potencijalno naseljivih planeta,

naš vlastiti planet propada
pod teretom čovječanstva.

Godina 2014. bila je najtoplija godina
prema mjerenjima.

Ledenjaci i morski led koji su bili
tu tisućljećima

sada nestaju za samo par desteljeća.

Te okolišne promjene na razini 
cijelog planeta koje smo mi pokrenuli

napreduju brže nego naša sposobnost
da promijenimo njihov tijek.

Ali ja nisam znanstvenik koji se bavi
klimatologijom, ja sam astronomkinja.

Proučavam naseljivost planeta
pod utjecajem zvijezdi

s nadom da ćemo pronaći mjesto u
svemiru

gdje bi mogli otkriti život 
izvan našeg planeta.

Mogli biste reći da tražim izbor 
izvanzemaljskih nekretnina.

Kao netko tko je duboko u potrazi
za životom u svemiru,

mogu vam reći da što više tražite
planete nalik Zemlji,

sve više cijenite svoj vlastiti planet.

Svaki od tih novih svijetova
nudi usporedbu

između novootkrivenog planeta
i planeta koje najbolje poznajemo:

planeta našeg Sunčevog sustava.

Uzmimo u obzir našeg susjeda, Mars.

Mars je mali i stjenoviti,
i iako je dalje od Sunca,

moguće ga je uzeti u obzir kao
potencijalno naseljiv planet

ako bi ga našli u misiji Kepler.

Zaista, moguće da je Mars bio naseljiv
u prošlosti,

i djelomično zato toliko proučavamo
Mars.

Naši roveri, poput Curiosity, puzaju
po njegovoj površini,

grebući za dokazima izvora života
kakvog mi znamo.

Sateliti poput misije MAVEN uzimaju
uzorke Marsove atmosfere,

pokušavajući razumjeti kako je možda Mars
izgubio naseljivost u prošlosti.

Tvrtke za privatne letove u svemir ne nude
samo kratko putovanje u bliski svemir

nego razmatraju mogućnost
življenja na Marsu.

Iako ta Marsovska prostranstva

podsjećaju na pustinje
našeg doma,

mjesta koja su u našoj mašti povezujemo s 
pionirskim duhom i pomicanjem granica,

u usporedbi sa Zemljom,

Mars je poprilično loše mjesto za život.

Razmotrite samo činjenicu
da nismo kolonizirali

pustinje vlastitog planeta,

mjesta koja su bujna u
usporedbi sa Marsom.

Čak i na najsušim, 
najvišim mjestima na Zemlji,

zrak je sladak i bogat kisikom

stvoren tisuće kilometra dalje 
u prašumama.

Brinem se da uzbuđenje oko
koloniziranja Marsa i drugih planeta

povlači sa sobom dugu, tamnu sjenu:

implikacije i vjerovanje nekih

da će Mars biti tamo da nas spasi
od samouništenja

jedinog naseljivog planeta kojeg znamo,
Zemlje.

Koliko god volim međuplanetarna 
istraživanja,

uopće ne podržavam tu ideju.

Postoji mnogo izvrsnih razloga 
zašto otići na Mars,

ali ako vam itko govori da će Mars
spasiti čovječanstvo

to je isto kao da kapetan Titanika
kaže da prava zabava

tek slijedi u čamcima za spašavanje.

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala.

Ali ciljevi međuplanetarnih istraživanja
i očuvanja planeta

nisu oprečni.

Nisu, i zapravo su dvije strane
istog cilja:

shvatiti, očuvati i poboljšati
život u budućnosti.

Ekstremni okoliš našeg planeta su
izvanzemljska prostranstva.

Samo su bliže doma.

Ako bi mogli razumjeti kako stvoriti
i održavati naseljiva mjesta

na neprijateljskim, nenaseljivim
mjestima ovdje na Zemlji,

možda bi tada mogli ujedno i
spasiti vlastiti okoliš

i maknuti se iz njega.

Završavam sa zadnjim misaonim
eksperimentom:

Fermijevim paradoksom.

Prije puno godina, fizičar Enrico Fermi
se pitao, uzimajući o obzir

da je naš svemir već dugo tu

i očekujemo da u njemu
postoji mnogo planeta,

onda smo do sada trebali već pronaći dokaz
izvanzemaljskog života.

Pa gdje su?

Jedno riješenje za Fermijev paradoks

je taj, da kako civilizacije postaju
tehnološki naprednije da

razmatramo življenje među zvijezdama,

izgube iz vida kako je važno

čuvati svijet koji je njegovao
taj napredak.

Tašto je misliti da nas međuplanetarna
kolonizacija

može spasiti od nas samih,

ali očuvanje planeta i međuplanetarna
istraživanja

mogu zajedno djelovati.

Ako zaista vjerujemo u našu mogućnost

da promijenimo neprijateljski okoliš Marsa
za ljudsku koloniju,

tada bismo trebali moći savladiti
puno lakši zadatak očuvanja

naseljivosti Zemlje.

Hvala.

(Pljesak)