Kada god posjetim neku školu i razgovaram s učenicima, uvijek ih pitam istu stvar: Zašto guglate? Zašto ste odabrali Google kao svoj pretraživač? Začudo, uvijek dobivam ista tri odgovora. Prvi, "Zato jer radi," što je sjajan odgovor; i ja guglam iz istog razloga. Drugi, netko će reći, "Ne znam za druge mogućnosti." To nije podjednako sjajan odgovor i na to obično uzvraćam, "Pokušajte guglati riječ 'pretraživač', mogli biste naći par zanimljivih mogućnosti." I zadnji, ali ne manje važan, treći, neizbježno će neki od učenika dignuti ruku i reći, "S Googleom sam siguran da ću uvijek dobiti najbolji, nepristran rezultat. Siguran da će uvijek dobiti najbolji, nepristran rezultat pretraživanja. Kao čovjek od humanističkih znanosti, premda digitalno humanističkih, od toga se naprosto naježim, čak iako, i sam shvaćam da je ta vjera, ta ideja nepristranog rezultata pretraživanja kamen temeljac naše kolektivne ljubavi i uvažavanja Googlea. Pokazat ću vam zašto je to, filozofski gledano, gotovo nemoguće. No, dozvolite mi da prvo pojasnim, sasvim ukratko, osnovni princip iza svakog upita za pretragu, koji izgleda ponekad zaboravljamo. Kada se god spremate nešto guglati započnite pitajući se ovo: "Tražim li izdvojenu činjenicu?" Koji je glavni grad Francuske? Koji su sastavni dijelovi molekule vode? Sjajno -- odguglajte. Ne postoji grupa znanstvenika koja bi bila ovako blizu dokaza da je to ustvari London i H3O. U tim stvarima nećete vidjeti veliku zavjeru. U globalu se slažemo koji su odgovori na ove izdvojene činjenice. No, ako samo malo zakomplicirate svoje pitanje i upitate nešto poput, "Zašto postoji izraelsko-palestinski sukob?", vi više baš ne tražite pojedinu činjenicu, vi tražite znanje, što je nešto puno kompliciranije i osjetljivije. A da bi došli do znanja, morate prikupiti 10 ili 20 ili 100 činjenica, potvrditi ih i reći, "Da, sve su one istinite." Ali, zbog onoga tko sam ja, mlad ili star, crn ili bijel, gej ili strejt, vrednovat ću ih različito. I reći ću, "Da, ovo je istina, ali ovo mi je važnije od onoga." I upravo ovdje postaje zanimljivo, jer ovdje postajemo ljudska bića. Tu se počinjemo prepirati, formirati društvo. No, da bismo stvarno nekuda dospjeli, ovdje trebamo filtrirati svoje činjenice, putem prijatelja i susjeda i roditelja i djece i suradnika i novina i časopisa, da bismo na kraju bili potkovani pravim znanjem u čemu vam je pretraživač slaba pomoć. Obećao sam vam primjer samo da pokažem zašto je tako teško doći do istinskog, čistog, objektivnog znanja -- kao materijal za razmišljanje. Postavit ću par jednostavnih upita, upita za pretraživanje. Počet ćemo sa "Michelle Obama", prvom damom Sjedinjenih država. I kliknut ćemo za slike. To stvarno dobro radi, kao što vidite. Savršen rezultat pretrage, manje više. Na slici je samo ona, čak nema ni predsjednika. Kako to funkcionira? Sasvim jednostavno. Google koristi puno domišljatosti da bi ovo postigao, no ukratko, gledaju se dvije stvari prije svega. Prvo, što piše u tekstu ispod slike na svakoj web stranici? Piše li "Michelle Obama" ispod slike? Prilično dobra indikacija da je na slici stvarno ona. Drugo, Google gleda datoteku slike, ime datoteke kao takve, prenesene na web stranicu. Ponovo, zove li se datoteka "MichelleObama.jpeg"? Prilično dobra indikacija da na slici nije Clint Eastwood. Dakle, imate to dvoje i dobivate ovakav rezultat pretrage -- skoro. 2009. godine Michele Obama je bila žrtva rasističke kampanje u kojoj su je ljudi počeli vrijeđati putem rezultata pretrage. Postojala je slika naširoko rasprostranjena Internetom na kojoj je njeno lice bilo izobličeno da liči na majmuna. I ta je slika bila objavljena posvuda. A ljudi su je objavljivali vrlo, vrlo promišljeno, kako bi se pojavila na vrhu rezultata pretrage. Pazili su da ispod slike pišu "Michelle Obama" i pazili su da sliku prenose kao "MichelleObama.jpeg" ili tome slično. Shvaćate zašto -- da bi manipulirali rezultatima pretrage. I to je stvarno funkcioniralo. Pa kada ste guglali slike za "Michelle Obama" 2009. ta izobličena majmunska slika pojavljivala se među prvim rezultatima. E sada, rezultati pretrage se sami proćišćavaju, i u tome je neka vrsta ljepote toga, jer Google mjeri relevantnost svakog sata, svakog dana. Međutim Google se ovaj puta nije zadovoljio time, mislili su, "To je rasistički i to je loš rezultat pretrage i mi ćemo to počistiti ručno. Napisat ćemo nekakav kod i to popraviti," što su i učinili. I mislim da nitko u ovoj dvorani ne misli da je to bila loša ideja. Niti ja. No zatim, prošlo je nekoliko godina, i najguglaniji Anders na svijetu, Anders Behring Brevik, učinio je ono što je učinio. Bilo je to 22. srpnja 2011. užasan dan u norveškoj povijesti. Ovaj čovjek, terorist, dignuo je u zrak par vladinih zgrada baš nadomak mjesta na kojem se upravo nalazimo u Oslu, u Norveškoj i onda je otputovao na otok Utoyau i pucao i ubio grupu djece. Skoro 80 ljudi je poginulo toga dana. I mnogi ljudi bi ovaj čin nasilja opisali kao dva koraka, da je učinio dvije stvari: digao u zrak zgrade i ubio tu djecu. To nije istina. Bilo je tri koraka. Digao je u zrak te zgrade, ubio tu djecu, i sjeo i čekao da ga svijet počne guglati. A sva tri koraka je pripremio podjednako dobro. I ako je postojao netko tko je to smjesta shvatio, bio je to švedski web programer, stručnjak za optimizaciju pretraživača u Stockholmu, Nikke Lindquist. On je također politički aktivan i odmah se pojavio u društvenim medijima, na svom blogu i Facebooku. I svima je rekao, "Ako postoji nešto što ovaj momak želi ovoga časa, to je kontrola nad slikom o sebi. Hajde da vidimo možemo li to poremetiti. Da vidimo možemo li mi u civiliziranom svijetu protestirati protiv onog što je učinio vrijeđajući ga kroz rezultate pretraga o njemu." A kako? Svim svojim čitateljima rekao je sljedeće, "Otiđite na Internet, nađite slike psećeg govna na pločnicima nađite slike psećeg govna na pločnicima, objavite ih u svojim sadržajima, na svojim web stranicama i blogovima. Ne zaboravite ispod slike napisati ime terorista, ne zaboravite datoteku slike nazvati "Breivik.jpeg". Hajde da naučimo Google da je to lice terorista. I to je radilo. Dvije godine poslije kampanje protiv Michelle Obama, ova manipulacijska kampanja protiv Andersa Breivika je radila. Ako ste guglali njegove slike tjednima poslije događaja 22. srpnja u Švedskoj vidjeli biste sliku psećeg govna pri vrhu rezultata pretrage, kao mali protest. Začudo, Google ovaj puta nije intervenirao. Nisu uskočili i ručno očistili te rezultate pretrage. Pa, evo pitanja za milijun dolara, ima li ikakve razlike između ova dva događanja? Ima li ikakve razlike između onoga što se dogodilo Michelle Obama i onoga što se dogodilo Andersu Behringu Breiviku? Naravno da nema. To je potpuno ista stvar, ipak je Google intervenirao u jednom slučaju, a u drugom nije. Zašto? Zato jer je Michelle Obama uvažena osoba, eto zašto, a Anders Behring Breivik je osoba vrijedna prezira. Vidite što se ovdje događa? Dešava se procjena osobe a samo je jedan moćni igrač na svijetu s autoritetom da kaže tko je tko. "Ti nam se sviđaš, ti nam se ne sviđaš. U tebe vjerujemo, u tebe ne vjerujemo. Ti si u pravu, ti nisi u pravu. Ti si iskren, ti nisi. Ti si Obama, a ti si Brevik." To je moć, ako sam je ikada vidio. Zato od vas tražim da upamtite da iza svakog algoritma uvijek stoji osoba, osoba sa svojim osobnim uvjerenjima koja nikakav kôd ne može u potpunosti ukloniti. I moja poruka nije upućena samo Googleu, već svima koji vjeruju u kôd, diljem svijeta. Trebali biste prepoznati vlastite osobne pristranosti. Trebali biste razumjeti da ste ljudi i preuzeti odgovornost u skladu s tim. A to kažem jer vjerujem da je došlo vrijeme kada je apsolutno nužno da ponovo povežemo te veze, čvršće: humanističke znanosti i tehnologiju. Čvršće no ikada. I, ako ništa drugo, da nas podsjeća da ta prekrasno zavodljiva ideja nepristranog, čistog rezultata pretrage, jest, i vjerojatno će ostati, mit. Hvala vam na vremenu. (Pljesak)