Sve životinje komuniciraju.

Rakovi mašu svojim kliještima kako bi
signalizirali drugima da su zdravi

i spremni za parenje.

Sipe koriste pigmentirane stanice kože,
tzv. kromatofore,

kako bi na svojoj koži stvorile
uzorke koji djeluju kao kamuflaža

ili upozorenje suparnicima.

Pčele izvode složene plesove

kako bi drugim pčelama otkrile
lokaciju i kvalitetu izvora hrane.

Sve ove životinje imaju impresivne
komunikacijske sustave,

no imaju li jezik?

Kako bi odgovorili na to,

možemo razmotriti četiri specifična
svojstva koja se često povezuju s jezikom:

zasebnost,

gramatika,

produktivnost,

i odsutnost.

Zasebnost znači da postoji
skup individualnih jedinica,

poput zvukova ili riječi,

koje se mogu kombinirati kako
bi se iskomunicirale nove ideje,

kao što magnete za hladnjak
možete presložiti

kako bi proizveli različite fraze.

Gramatika pruža sustav pravila

koji vam govori kako da kombinirate
te individualne jedinice.

Produktivnost je mogućnost
da se jezik koristi

kako bi se stvorio beskonačan broj poruka.

A odsutnost je mogućnost
da se govori o stvarima

koje nisu ispred vas,

poput prošlosti, budućnosti
ili izmišljenih događaja.

Pa, pokazuje li životinjska komunikacija
neke od ovih karakteristika?

Za rakove i sipe, odgovor je ne.

Oni ne kombiniraju svoje signale
na kreativne načine.

Ti signali, isto tako, ne trebaju
biti gramatički pravilni,

i oni samo komuniciraju
trenutačne uvjete,

poput "zdrav sam" ili "otrovan sam".

No, neke životinje zapravo iskazuju
neke od ovih karakteristika.

Pčele se služe pokretima, kutem,
trajanjem i intenzitetom svog plesa

kako bi opisale lokaciju
i bogatstvo izvora hrane.

Taj je izvor izvan košnice,

tako da iskazuju svojstvo odsutnosti.

Dijele tu jezičnu značajku
s prerijskim psima,

koji žive u skupinama po tisuću,

a plijen su kojotima, sokolima,
jazavcima, zmijama i ljudima.

Njihovo glasanje ukazuje na
predatorovu veličinu, oblik, brzinu,

a, u slučaju ljudskih predatora,
što osoba nosi

i ima li pušku.

Veliki čovjekoliki majmuni, poput čimpanzi
i gorila, također su vrsni komunikatori.

Neki su čak naučili i
modificirani znakovni jezik.

Čimpanza Washoe demonstrira zasebnost

kombinirajući višestruke
znakove u originalne fraze,

poput, "Molim te, otvori. Požuri se."

Coco, ženka gorile koja razumije
preko 1000 znakova

i oko 2000 riječi govornog engleskog,

referirala je na voljenog
mačića koji je uginuo.

Čineći to, pokazala je odsutnost,

iako vrijedi napomenuti da su
majmuni u oba ova primjera

koristili ljudski komunikacijski sustav,

ne onaj koji se prirodno
pojavio u divljini.

Brojni su drugi primjeri sofisticirane
životinjske komunikacije,

poput one kod dupina,

koji koriste zvižduke kako bi odredili
dob, lokaciju, imena i spol.

Mogu razumjeti i nešto gramatike

u znakovnom jeziku kojeg istraživači
koriste kako bi komunicirali s njima.

No, gramatiku ne nalazimo u
prirodnoj komunikaciji dupina.

Dok ovi komunikacijski sustavi

mogu imati neke od jezičnih značajki
koje smo identificirali,

nijedan ne iskazuje sve četiri.

Čak su i impresivne sposobnosti
Washoe i Coco ipak nadmašene

jezičnim vještinama većine
ljudskih trogodišnjaka.

I teme životinjskih razgovora
su obično ograničene.

Pčele pričaju o hrani,

prerijski psi o grabežljivcima,

a rakovi o sebi samima.

Ljudski je jezik jedinstven

zbog svoje moćne kombinacije
gramatike i produktivnosti,

povrh zasebnosti i odsutnosti.

Ljudski mozak može s
konačnim brojem elemenata

stvoriti beskonačan broj poruka.

Možemo stvoriti i razumjeti
kompleksne rečenice,

kao i riječi koje nisu
nikada prije bile izgovorene.

Možemo koristiti jezik da bi
razgovarali o beskrajnom nizu tema,

imaginarnim objektima,

čak i lagali.

Istraživanja nam nastavljaju otkrivati
sve više o životinjskoj komunikaciji.

Moglo bi se ispostaviti da ljudski jezik
i životinjska komunikacija

nisu posve drukčiji, već se
nalaze na kontinuumu.

Ipak smo svi mi životinje.