Imam pet godina i veoma sam ponosna. Moj tata je upravo izgradio najbolji poljski klozet u našem malom selu u Ukrajini. Unutra je to jedna smrdljiva rupa u zemlji, ali spolja je kao biserno beli laminat i bukvalno sija na suncu. To me čini tako ponosnom i važnom da sama sebe imenujem za vođu moje male grupe prijatela i smišljam zadatke za nas. Tumarali smo od kuće do kuće tražeći muve zarobljene u paukovim mrežama i oslobađali smo ih. Četiri godine pre toga, kad sam imala godinu dana, posle černobiljske katastrofe padala je crna kiša, a sestrina kosa je opadala u pramenovima i ja sam provela devet meseci u bolnici. Nisu bile dozvoljene posete, pa je mama potplatila radnika u bolnici. Nabavila je uniformu medicinske sestre i ušunjala se svake noći da bi sedela pored mene. Pet godina kasnije, neočekivana, sjajna vest. Zahvaljujući Černobilju dobili smo azil u SAD. Imam šest godina i ne plačem kada napuštamo kuću i dolazimo u Ameriku, jer sam očekivala da je tamo puno retkih i divnih stvari kao što su banane i čokolada i "Bazuka" žvakaće gume, "Bazuka" žvaka umotana u strip, "Bazuka", koju smo u Ukrajini dobijali jednom godišnje i morali smo jedan komad žvakati cele nedelje. Prvog dana po dolasku u Njujork baka i ja nalazimo jedan peni na podu skloništa za beskućnike u kojoj je moja porodica odsela. Samo, ne znamo da je to sklonište. Mislimo da je hotel, hotel sa mnogo pacova. Nalazimo taj peni, kao da se skamenio u podu, i mislimo da ga je ostavio neki veoma bogat čovek jer obični ljudi ne gube novac tek tako. Držim taj peni u šaci, lepljiv je i zarđao, ali čini mi se kao da držim bogatstvo. Odlučujem da kupim svoj komad "Bazuka" žvake. U tom trenutku se osećam kao milioner. Otprilike godinu dana kasnije imam isti osećaj, kada nalazimo u đubretu vreću punu igračaka i iznenada ih imam više nego ikada u životu. I opet imam isti osećaj, kada nam neko zakuca na vrata našeg stana u Bruklinu i sestra i ja ugledamo čoveka koji isporučuje picu, koju nismo ni naručili. Uzimamo tu picu, prvu u životu, i gutamo parče po parče dok čovek stoji i zuri u nas sa praga. Kaže nam da platimo, ali mi ne govorimo engleski. Izlazi mama i on traži novac od nje, ali mama nema dovoljno. Ona pešači 50 blokova do posla i nazad svakog dana samo da ne troši novac za autobus. Tada komšinica proviri i pocrveni od besa kada shvati da su se imigranti sa prizemlja nekako dočepali njene pice. Svi su ljuti. Ali, pica je ukusna. Tek kasnije me je pogodilo to što smo tako malo imali. Na desetu godišnjicu boravka u SAD odlučili smo da proslavimo rezervacijom sobe u hotelu u kojem smo prvo odseli kad smo stigli u SAD. Čovek za pultom se smeje i kaže: "Ne možete rezervisati sobu ovde. Ovo je sklonište za beskućnike." Bili smo šokirani. Moj suprug Brajan je, kao dete, takođe bio beskućnik. Njegova porodica je sve izgubila i sa 11 godina morao je da živi u motelima sa svojim ocem, u motelima gde su im zadržavali svu hranu kao garanciju dok ne bi platili račun. Jednom, kad su im konačno vratili kutiju sa zamrznutim pahuljicama, u njoj su već milele bubašvabe. Ali, jednu stvar je imao. Imao je kutiju za cipele koju je nosio sa sobom u kojoj je bilo devet stripova, dva G.I. Džo-a koji su bili ofarbani tako da liče na Spajdermena i pet Gobota. I to je bilo njegovo blago. To je bio skup njegovih junaka koji su ga držali dalje od droge i bandi i čuvali ga da ne odustane od svojih snova. Pričaću vam o još jednom bivšem beskućniku iz naše porodice. Ovo je Skarlet. Nekada je Skarlet bila mamac u borbama pasa. Vezali su je i bacili u ring da bi je drugi psi napadali, da bi bili agresvniji pre borbe. Ovih dana ona jede organsku hranu i spava na anatomskom krevetu sa svojim imenom, a kad sipamo vodu u njenu činiju, još uvek pogleda gore i maše repom u znak zahvalnosti. Ponekad se Brajan i ja šetamo sa Skarlet u parku, ona se kortlja po travi a mi je samo pogledamo, pa se i sami pogledamo i osećamo zahvalnost. Zaboravimo na sve frustracije i razočarenja naše srednje klase i osećamo se kao milioneri. Hvala. (Aplauz)