Ovde sam da vam pričam o novom načinu bavljenja novinarstvom. Neki ga zovu „građansko novinarstvo“, drugi „saradničko novinarstvo“. Ali zapravo znači ovo: za novinare kao što sam ja, to je prihvatanje činjenice da je nemoguće znati sve, i omogućavanje drugima da, uz pomoć tehnologije, budu vaše oči i uši. A za ljude kao što ste vi, za druge članove javnosti, to može značiti da niste samo pasivni korisnici vesti, već da ih i stvarate. Verujem da ovo može biti vrlo stimulišući proces. Može omogućiti običnim ljudima da pozovu moćne organizacije na odgovornost. Objasniću vam ovo danas na primeru dva slučaja, dve priče koje sam istraživao. A obe uključuju kontroverzne smrti. U oba slučaja, vlasti su objavile zvaničnu verziju događaja, koja je bila pomalo obmanjujuća. Mi smo ispričali drugu verziju koristeći novu tehnologiju, društvene mreže, posebno Tviter. U osnovi, ovde govorim o građanskom novinarstvu. Da pođemo od prvog slučaja: ovo je Ijan Tomlinson, čovek u prvom planu. Bio je prodavac novina iz Londona, i poginuo je 1. aprila 2009. godine na protestima G20 u Londonu. On nije bio protestant, pokušavao je da stigne kući sa posla kroz demonstracije. Ali nije stigao kući. Susreo se sa čovekom iza njega, a kao što vidite, čovek iza njega je pokrio lice fantomkom. Zapravo, on nije pokazao broj značke. Sada vam mogu reći da je to bio policajac Sajmon Harvud, policajac iz londonske metropolitanske policije. U stvari, on je bio pripadnik elitne teritorijalne grupe za podršku. Nekoliko trenutaka nakon ovog snimka, Harvud je palicom udario Tomlinsona, gurnuo ga na zemlju, i Tomlinson je umro par trenutaka kasnije. Ali to nije bila priča koju je policija htela da ispričamo. Prvo su, putem zvaničnih izjava i nezvaničnih konferencija, rekli da je Ijan Tomlinson umro prirodnom smrću. Rekli su da nije bilo kontakta sa policijom, da nije bilo tragova na njegovom telu. Zapravo, rekli su da je policija pokušala da ga oživi, ali su policijski lekari bili sprečeni jer su protestanti bacali projektile, verovatno flaše, na policiju. Rezultat toga bile su priče kao što je ova. Pokazujem vam ovaj slajd, jer su to bile novine koje je Ijan Tomlinson prodavao 20 godina svog života. I ako je ijedna novinska organizacija imala obavezu da propisno forenzički analizira šta se događalo, to je trebalo da bude Evening Standard. Ali i oni, kao i svi ostali - uključujući i moju novinsku organizaciju - su bili obmanuti zvaničnom verzijom događaja koju je objavila policija. Ovde možete videti da su se boce koje su navodno bacane na policiju pretvorile u cigle do momenta kada su stigle do ovog izdanja novina. Bili smo sumnjičavi, pa smo hteli da vidimo da li tu ima još nešto. Morali smo da nađemo protestante koje vidite na slici, ali, naravno, oni su nestali dok smo počeli da istražujemo. Kako pronaći svedoke? Tu je, za mene, postalo baš zanimljivo. Otišli smo na internet. Ovo je Tviter, dosta ste čuli o njemu danas. Zapravo, za mene, kada sam počeo da istražujem ovaj slučaj, to je bilo potpuno novo; registrovao sam se dva dana pre. Otkrio sam da je Tviter mikroblogerska stranica. Omogućila mi je da šaljem kratke poruke od 140 karaktera. Takođe je sjajan uređaj za pretraživanje. To je društvena arena gde su se ljudi okupljali sa zajedničkim motivom. U ovom slučaju, nezavisno od novinara, ljudi su sami ispitivali šta se tačno desilo Tomlinsonu poslednjih 30 minuta njegovog života. Ljudi kao što su ova dvojica. Oni su priskočili u pomoć Tomlinsonu nakon što se srušio. Oni su zvali hitnu pomoć. Nisu videli nikakve boce, ni cigle. Bili su zabrinuti da priče i nisu bile baš tačne kao što je policija tvrdila. Preko društvenih mreža počeli smo da pronalazimo osobe sa materijalom kao ovaj: fotografije, dokazi. Ova ne pokazuje napad na Tomlinsona, ali izgleda kao da je u nekakvoj nevolji. Da li je bio pijan? Da li je pao? Da li ovo ima neke veze sa policajcima pored njega? Izgleda da ovde razgovara sa njima. Nama je ovo bilo dovoljno da istražujemo još, da kopamo dublje. Kao rezultat, sami smo sastavili priču. Jedna od najboljih stvari kod interneta je što su informacije koje ljudi objave dostupne svima, kao što znamo. To ne važi samo za građane novinare, ili za ljude koji objavljuju na Fejsbuku ili Tviteru. To važi i za same novinare kao što sam ja. Dok god je vaša vest besplatna, svako može da joj pristupi. Priče kao što je ova, koja preispituje zvaničnu verziju događaja, koja je skeptična, omogućila je ljudima da shvate da smo i sami imali pitanja. One su bile onlajn magneti. Osobe sa materijalom koji bi mogao da nam pomogne privučene su nama nekom vrstom gravitacijske sile. Nakon šest dana, uspeli smo da pronađemo oko 20 svedoka. Označio sam ih ovde na mapi. Ovo je mesto Tomlinsonove smrti, Banka Engleske u Londonu. I kod svakog od ovih svedoka koje smo označili na mapi, možete kliknuti na ove kružiće, i možete da čujete šta su imali da kažu, da vidite njihove fotografije i ponegde, da vidite i video-zapise. Ali ipak, u ovoj fazi, kada su svedoci govorili da su videli policiju kako napada Tomlinsona pre njegove smrti, policija je odbijala to da prihvati. Nije bilo zvanične istrage njegove smrti. A onda se nešto promenilo. Dobio sam mejl od direktora investicionog fonda u Njujorku. Na dan Tomlinsonove smrti, on je bio poslovno u Londonu, izvadio je svoju kameru, i usnimio ovo. (Video) Narator: Ovo je gužva na protestu G20 1. aprila, oko 19:20. Bili su u Kornhilu, blizu Banke Engleske. Ovaj snimak će postati temelj policijske istrage smrti ovog čoveka. Ijan Tmlinson je išao ovuda pokušavajući da stigne kući s posla. (Ljudi viču) Usporili smo snimak da pokažemo kako postavlja ozbiljna pitanja o policijskom ponašanju. Tomlinson je okrenuo leđa obezbeđenju i policiji sa psima i udaljavao se od njih. Držao je ruke u džepovima. Ovde izgleda da član obezbeđenja udara palicom Tomlinsona u predelu noge. Zatim se baca na Tomlinsona otpozadi. Tomlinson je gurnut unapred i pada na pod. (Ljudi viču) Pol Luis: Okej. Ovo je šokantno. Taj snimak nije bio najbolji, ali sećam se, kada sam prvi put sam odgledao video, bio sam u kontaktu sa tim direktorom investicionog fonda u Njujorku, i postao sam opsednut ovom pričom. Pričao sam sa toliko ljudi koji su rekli da su videli ovo, a čovek sa druge strane slušalice je govorio: „Evo, video to pokazuje.“ Nisam hteo da mu verujem dok nisam i sam video. Bilo je dva sata noću, bio sam sa stručnjakom za IT - snimak nije stizao. Konačno je stigao i kliknuo sam. Shvatio sam: ovo je stvarno nešto jako značajno. U roku od 15 sati, stavili smo snimak na našu stranicu. Prvo što je policija uradila je da je došla u našu kancelariju - viši policajci su došli i tražili nam da sklonimo video. Odbili smo. Svakako bi bilo prekasno, jer je već bio obišao svet. A policajac na snimku će se, u roku od dva dana, pojaviti pred istražnom porotom u Londonu, a oni imaju moć da odluče da li je Tomlinson nezakonito ubijen. To je prvi slučaj; obećao sam dva danas. Drugi slučaj je slučaj ovog čoveka. Kao i Ijan Tomlinson, bio je otac i živeo je u Londonu. Ali je bio politička izbeglica iz Angole. Pre šest meseci, britanska vlada je odlučila da želi da ga vrati u Angolu; nije uspeo da dobije azil. Rezervisali su mu mesto u avionu, na letu sa aerodroma Hitrou. Zvanična verzija događaja, zvanično objašnjenje smrti Džimija Mubenge je bila da se razboleo. Nije se osećao dobro na letu, avion se vratio na Hitrou, a onda je prebačen u bolnicu i proglašen mrtvim. Ono što se stvarno desilo sa Džimijem Mubengom, priča koju smo mi ispričali, moj kolega Metju Tejlor i ja, je da su, u stvari, tri člana obezbeđenja pokušala da ga obuzdaju na njegovom sedištu; dok se on opirao deportaciji, oni su ga obuzdavali na sedištu. Stavili su ga u opasan položaj. Na taj način se zarobljenik utiša, a ovaj je pravio previše buke. Ali to može dovesti i do pozicijske asfiksije, jednog oblika gušenja. Morate to da zamislite: bilo je drugih putnika u avionu, i mogli su ga čuti kako govori: „Ne mogu da dišem! Ne mogu da dišem! Ubiće me!“ A onda je prestao da diše. Kako smo pronašli ove putnike? U slučaju Ijana Tomlinsona, svedoci su i dalje bili u Londonu. Ali ovi putnici, mnogi od njih, su se vratili u Angolu. Kako da ih nađemo? I ovaj put, koristili smo internet. Pisali smo, kao što sam rekao, priče - a one su onlajn magneti. Profesori novinarstva možda ne bi odobrili ton nekih od ovih priča jer je bio skeptičan; postavljale su pitanja, možda spekulisale, što je verovatno nešto što novinari ne treba da rade. Ali morali smo to da uradimo, a i da koristimo Tviter. Ovde sam napisao da je Angolac umro na letu. To bi mogla biti velika priča; izvesno nagađanje. Sledeći tvit kaže: „Molim vas, RT.“ Što bi značilo „molim, retvitujte“ - prenesite poruku dalje. Jedna od fascinantnih stvari na Tviteru je da je šablon protoka informacija kao nigde pre. Mi to u stvari ne razumemo, ali kada jednom pošaljete informaciju, ona putuje kao vetar. Ne možete utvrditi gde će završiti. Ali iz nekog čudnog razloga, tvitovi imaju neverovatnu sposobnost da dođu do nameravane destinacije. A u ovom slučaju, to je bio ovaj čovek. Rekao je: „I ja sam bio u BA77“ - to je broj leta - „Čovek je preklinjao za pomoć, i sada osećam krivicu što ništa nisam uradio.“ Ovo je Majkl. Bio ja na naftnom polju u Angoli kada mi je poslao ovaj tvit. Ja sam bio u kancelariji u Londonu. Bio je zabrinut zbog onoga što se desilo na letu. Uzeo je svoj laptop i ukucao broj leta. Našao je taj tvit i naše priče. Shvatio je da smo hteli da ispričamo drugačiju verziju događaja; bili smo skeptični. Kontaktirao je sa mnom. Evo šta mi je Majkl rekao. (Audio) Majkl: Prilično sam siguran da će se ispostaviti da je gušenje. Poslednje što smo čuli da čovek govori je bilo da ne može da diše. A tu su bila i tri člana obezbeđenja, od kojih je svaki izgledao kao da ima više od 100 kg, koji su ga gurali, držali ga - kako sam ja mogao da vidim, ispod sedišta. Video sam da tri muškarca pokušavaju da ga povuku ispod sedišta. A sve što sam mogao da vidim je njegova glava kako viri iznad sedišta, i vikao je „Upomoć!“ Uporno je ponavljao: „Upomoć! Upomoć!“ A onda je nestao ispod sedišta. I mogli ste da vidite tri čuvara kako sede na njemu. Do kraja mog života to će mi biti u podsvesti. Da li sam mogao da uradim nešto? To će me proganjati svaki put kada legnem da spavam. Uf; nisam se umešao jer sam se uplašio da bi mogli da me izbace sa leta i da izgubim posao. Ako je potrebno tri čoveka da drže jednog, da ga ubace u avion, gde ima i drugih putnika, to je preterano. Okej? Ako čovek umre, baš to je preterano. PL: To je bilo njegovo tumačenje onog što se desilo na letu. Majkl je, u stvari, bio jedan od pet svedoka koje smo uspeli da pronađemo, većinu, kao što sam rekao, preko interneta i društvenih mreža. Uspeli smo i da ih smestimo u avion, pa možete videti gde su tačno sedeli. U ovoj fazi, trebalo bi reći da ima jedna jako važna strana ovoga za novinare koji koriste društvene mreže i građansko novinarstvo, a to je da budemo sigurni da su naše činjenice tačne. Proveravanje je apsolutno neophodno. U slučaju Tomlinsonovih svedoka, naveo sam ih da se vrate na mesto ubistva da me tuda fizički sprovedu i kažu mi tačno šta su videli. To je bilo apsolutno neophodno. U Mubenginom slučaju to nismo mogli, ali mogli su da nam pošalju svoje karte za ukrcavanje. Pa smo mogli da proverimo ono što su rekli i budemo sigurni da se poklapa sa onim što su drugi putnici rekli. Opasnost u svemu ovome za novinare - za sve nas - je da smo žrtve prevare, ili da su dezinformacije namerno puštene u javnost. Zato moramo biti pažljivi. Ali niko ne može da ospori moć građanskog novinarstva. Kada se avion srušio u Hadson pre dve godine, a svet za to saznao zato što je čovek sa obližnjeg trajekta uzeo svoj ajfon i fotografisao avion, pa to poslao širom sveta - tako je većina ljudi uopšte i saznala, u prvim minutima i satima o avionu u reci Hadson. Setite se dve najveće priče godine. Imali smo japanski zemljotres i cunami. Pomislite na slike koje ste videli na svojim televizijskim ekranima. Čamci ostavljeni 8 km od obale. Kuće koje su se pomerale, kao da su u moru. Voda koja navire u dnevne sobe ljudi, supermarketi koji podrhtavaju - to su slike koje su zabeležili novinari građani i odmah podelili na internetu. Druga velika priča godine: politička kriza, politički zemljotres na Srednjem istoku. Nebitno je da li se radi o Egiptu ili Libiji, Siriji ili Jemenu. Pojedinci su uspeli da prevaziđu represivna ograničenja u tim režimima snimajući svoju okolinu i pričajući svoje priče na internetu. Naravno, to je vrlo teško proveriti, ali potencijalno, sa velikom odgovornošću. Ova slika - a mogao sam vam pokazati bilo koju; Jutjub je ih je pun - ovo je slika naizgled nenaoružanog protestanta u Bahreinu. Ustrelile su ga bezbednosne snage. Nije važno da li nekoga maltretiraju, ili možda ubiju, u Bahreinu ili Londonu. Ali građansko novinarstvo i ova tehnologija su usadili novi sloj odgovornosti u naš svet, i mislim da je to dobro. Da zaključim: tema konferencije, „Zašto da ne?“ - što se tiče novinara, prilično je prosto. Zašto ne bismo koristili tehnologiju koja uveliko proširuje granice mogućeg, prihvatiti da su mnoge stvari koje se dešavaju sada zabeležene, i da informaciju možemo dobiti preko društvenih mreža? To je novo za novinare. Mislim da priče koje sam vam pokazao ne bismo mogli da istražimo pre 10, ili čak pet godina. Vrlo je čvrst argument da u slučaju te dve smrti, smrti Ijana Tomlinsona i Džimija Mubenge, ne bismo znali šta se tačno desilo. I „Zašto da ne?“ za ljude kao što ste vi? Pa, mislim da je i to vrlo prosto. Ako naiđete na nešto što vam deluje problematično, što vas je uznemirilo, zabrinulo, nekakva vrsta nepravde, nešto što vam se ne čini kako treba, zašto ne biste bili svedok, zabeležili to i podelili? Taj proces svedočenja, beleženja i deljenja je novinarstvo. I svi to možemo. Hvala vam.