Baš mi je drago što sam ovde. Drago mi je što ste vi ovde, inače bi bilo malčice čudno. Drago mi je što smo svi ovde. A pod "ovde", ne mislim na ovde. Ili ovde. Već ovde. Mislim na Zemlju. I pod "mi" ne mislim na nas u auditorijumu, već na život, sav život na Zemlji - (Smeh) od složenog do jednoćelijskog, od buđi preko pečuraka do letećih medveda. (Smeh) Zanimljivo da je Zemlja jedino poznato mesto na kom ima života - 8,7 miliona vrsta. Tražili smo druga mesta, možda ne onoliko koliko smo trebali ili mogli, ali tražili smo i nismo našli bilo šta; Zemlja je jedino nama poznato mesto sa životom. Da li je Zemlja posebna? Odgovor na ovo pitanje sam želeo da znam od svog ranog detinjstva, i pretpostavljam da 80% ovog auditorijuma je pomislilo isto to i takođe je želelo da zna odgovor. Da bismo razumeli ima li još nekih planeta - u našem solarnom sistemu i dalje - koje mogu da održavaju život, prvi korak je u razumevanju šta je neophodno za život. Ispostavilo se da su za život svih 8,7 miliona vrsta potrebne tri stvari. S jedne strane, svem životu na Zemlji je potrebna energija. Složeni život poput našeg dobija energiju od sunca, ali život duboko pod zemljom dobija energiju od, recimo, hemijskih reakcija. Ima više različitih izvora energije dostupnih na svim planetama. S druge strane, svem životu je potrebna hrana ili ishrana. A ovo se čini kao težak zadatak, naročito ako želite sočan paradajz. (Smeh) Međutim, sav život na Zemlji dobija hranu iz svega šest hemijskih elemenata, a ovi elementi su prisutni na bilo kojoj planeti u našem solarnom sistemu. Te je zbog toga ovo u sredini težak zadatak, nešto što je najteže postići. Ne los, već voda. (Smeh) Iako bi los bio baš super. (Smeh) I to ne zamrznuta voda, i ne voda u gasovitom stanju, već tečna voda. Ovo je potrebno životu za opstanak, svem životu. A mnoga tela u solarnom sistemu nemaju tečnu vodu, te zato tamo ne tražimo život. Druga tela u solarnom sistemu mogu da imaju obilje tečne vode, čak i više nego Zemlja, ali je ona zarobljena ispod ledene opne, te je teško njoj pristupiti, teško je doći do nje, teško je čak i saznati da li tamo uopšte ima života. Stoga nam ostaje nekoliko tela o kojima bi trebalo da mislimo. Zato pojednostavimo problem zbog nas. Razmišljajmo jedino o tečnoj vodi na površini planete. Možemo da razmišljamo o svega tri tela u našem solarnom sistemu, u smislu tečne vode na površini planete, a prema udaljenosti od sunca to su: Venera, Zemlja i Mars. Potrebna vam je atmosfera da bi voda bila tečna. Morate da budete veoma oprezni s tom atmosferom. Ne treba vam previše atmosfere, pregusta ili pretopla atmosfera jer bi bilo suviše vrelo, kao na Veneri i ne biste imali tečnu vodu. Ali ako imate premalo atmosfere i ona je suviše retka i hladna, završite kao Mars, suviše hladni. Dakle, Venera je pretopla, Mars je prehladan, a Zemlja je potaman. Posmatrajući ove slike iza mene, možete automatski da vidite gde je moguć opstanak života u našem solarnom sistemu. To je tip problema "Zlatokosa", i toliko je jednostavan da dete može da ga razume. Međutim, voleo bih da vas podsetim na dve stvari iz priče o Zlatokosoj o kojima možda ne razmišljamo tako često, ali smatram da su zaista važne ovde. Pod jedan: ako je činija mame medved suviše hladna kad Zlatokosa uđe u prostoriju, da li to znači da je oduvek bila hladna? Ili je u nekom drugom vremenu bila baš kako treba? Kad Zlatokosa uđe u prostoriju određuje odgovor koji nam priča pruža. A isto je tako i s planetama. One nisu nešto statično. Menjaju se. Variraju. Razvijaju se. A isto je i sa atmosferama. Stoga ću da vam dam jedan primer. Ovo je među mojim omiljenim slikama Marsa. Nije to slika naročito visoke rezolucije, nije ni naročito seksi, nije najskorija slika, ali je slika koja pokazuje rečna korita kako seku površinu planete; rečna korita koja je urezala tekuća, tečna voda; korita koja su se oblikovala stotinama ili hiljadama ili desetinama hiljada godina. Ovo više nije moguće na Marsu. Danas je atmosfera na Marsu suviše retka i hladna da bi voda bila postojana kao tečnost. Ova slika vam govori da se atmosfera na Marsu promenila, i to se promenila uveliko. A promenila se iz stanja koje bismo odredili kao nastanjivo, jer su tri uslova za život nekad davno bila prisutna. Gde je nestala ta atmosfera koja je omogućavala vodi da bude tečna na površini? Pa, jedna od ideja je da je izmakla u svemir. Atmosferske čestice su dobile dovoljno energije da se oslobode gravitacije planete, izmičući u svemir, bespovratno. A to se dešava svim telima s atmosferama. Komete imaju repove koji su izuzetno očiti podsetnici izmicanja atmosfere. Ali Venera takođe ima atmosferu koja vremenom izmiče, kao i Mars i Zemlja. Prosto se radi o stepenu i razmeri. Pa bismo voleli da otkrijemo koliko je izmaklo vremenom, kako bismo mogli da objasnimo ovaj prelaz. Kako atmosfere dobijaju energiju za beg? Kako čestice dobiju dovoljno energije za beg? Postoje dva načina, ako bismo želeli da malo sažmemo stvari. Prvo: sunčeva svetlost. Svetlost koju odašilja sunce mogu da apsorbuju atmosferske čestice čime se one zagrejavaju. Da, plešem, ali one - (Smeh) Oh, gospode, nisam ni na svom venčanju. (Smeh) Dobiju dovoljno energije da umaknu i oslobode se od gravitacije planete, pukim zagrevanjem. Drugi način na koji mogu da dobiju energiju je solarni vetar. Ovo su čestice, mase, materijali koje su ispljunute sa površine sunca i one jurcaju kroz solarni sistem 400 kilometara u sekundi, ponekad i brže tokom solarnih oluja i one hrle kroz međuplanetarni prostor ka planetama i njihovim atmosferama, a mogu i da pruže energiju atmosferskim česticama da bi i one umakle. Ovo je nešto za šta sam zainteresovan jer ima veze s nastanjivošću. Pomenuo sam dve stvari iz priče o Zlatokosoj na koje želim da vam skrenem pažnju i da vas podsetim na njih, a druga je malčice finija. Ako je činija tate medveda suviše vrela, a činija mame medveda je suviše hladna, zar ne bi trebalo da je činija bebe medveda čak i hladnija, ukoliko pratimo trend? Nešto što ste prihvatili čitav vaš život, kad razmislite o tome malo više, možda i nije tako prosto. I naravno da udaljenost planete od sunca određuje njenu temperaturu. Ovo se odražava na nastanjivost. Ali možda ima nešto drugo o čemu bi trebalo da mislimo. Možda se radi o samim činijama koje takođe pomažu u određivanju ishoda priče, šta je taman kako treba. Mogao bih mnogo da vam govorim o različitim osobinama ove tri planete, koje možda utiču na nastanjivost, ali iz sebičnih razloga u vezi s mojim istraživanjem, i zbog činjenice da ja stojim ovde gore i držim daljinski, a ne vi - (Smeh) želeo bih da govorim samo minut ili dva o magnetnim poljima. Zemlja ga ima; Venera i Mars nemaju. Magnetna polja nastaju u dubokoj unutrašnjosti planete električnim provođenjem uskovitlanih tečnih materijala što stvara veliko staro magnetno polje koje okružuje Zemlju. Ako imate kompas, znate na kojoj strani je sever. Venera i Mars to nemaju. Ako imate kompas na Veneri i Marsu, čestitam, zalutali ste. (Smeh) Da li ovo utiče na nastanjivost? Pa, kako bi moglo? Mnogi naučnici smatraju da magnetno polje planete služi kao štit za atmosferu, koji odbija čestice solarnih vetrova oko planete u nekoj vrsti blagog efekta sile polja koja je u vezi sa električnim nabojem tih čestica. Pre to vidim kao o zaklonu od kašlja za planete u vidu šanka za salatu. (Smeh) I da, moje kolege, koje će ovo kasnije da gledaju, će uvideti da je ovo prvi put u istoriji naše zajednice da je solarni vetar poistovećen sa sluzi. (Smeh) U redu, posledica toga je da je Zemlja možda zaštićena milijardama godina jer ima magnetno polje. Atmosfera nije mogla da umakne. Mars, s druge strane, je bio nezaštićen zbog nedostatka magnetnog polja, i tokom milijardi godina je možda dovoljna količina atmosfere guljena do te mere da on pređe iz nastanjive planete do planete koju vidimo danas. Drugi naučnici smatraju da magnetna polja možda deluju poput jedara na brodu, koja omogućuju planeti da interaguje s više energije iz solarnih vetrova nego što bi planeta sama bila u stanju da interaguje. Jedra možda sakupljaju energiju iz solarnog vetra. Magnetno polje možda sakuplja energiju iz solarnog vetra koja omogućuje da se još više atmosferskog izmicanja desi. To je zamisao koja mora da se testira, ali njeni efekti i to kako deluje se čine očiglednim. To je zato što znamo da se energija iz solarnog vetra skladišti u našoj atmosferi ovde na Zemlji. Ta energija se sprovodi duž linija magnetnog polja dole do polarnih oblasti, rezultirajući predivnom polarnom svetlošću. Ako ste to iskusili, veličanstveno je. Znamo da energija dolazi unutra. Pokušavamo da izmerimo koliko čestica izlazi napolje i da li magnetno polje na bilo koji način utiče na to. Dakle, postavio sam vam problem ovde, ali još uvek nemam rešenje. Nemamo rešenje. Ali radimo na tome. Kako radimo na tome? Poslali smo kosmičke brodove na sve tri planete. Neki od njih upravo kruže, uključujući svemirski brod MAVEN koji trenutno kruži oko Marsa, u to sam uključen i time se upravlja odavde, sa Univerziteta u Koloradu. Dizajniran je da meri atmosferska izmicanja. Imamo slična merenja sa Venere i Zemlje. Čim dobijemo sva merenja, možemo da kombinujemo sve njih zajedno i možemo da razumemo kako sve tri palente interaguju sa svojim svemirskim okruženjem, sa okolinom. I možemo da odredimo da li su magnetna polja važna za nastanjivost ili nisu. Zašto biste marili za taj odgovor? Mislim, ja veoma marim... I finansijski, ali veoma. (Smeh) Pre svega, odgovorom na ovo pitanje ćemo više naučiti o ove tri planete, Veneri, Zemlji i Marsu, ne samo kako interaguju trenutno sa svojim okruženjima, već kakve su bile pre milijardu godina, da li su nekad davno bile nastanjive ili ne. Naučićemo o atmosferama koje nas okružuju i koje su blizu. Ali, štaviše, ono što naučimo od ovih planeta može da se primeni na atmosfere svuda, uključujući planete koje trenutno posmatramo oko drugih zvezda. Na primer, kosmički brod Kepler, koji je napravljen i njime se upravlja odavde iz Boldera, posmatra predeo neba veličine poštanske markice već nekoliko godina, i otkrio je na hiljade planeta - u jednom predelu neba veličine poštanske markice koji ne smatramo iole različitim od bilo kog drugog dela neba. Prešli smo, za 20 godina, od poznavanja nula planeta van našeg solarnog sistema, do toga da ih imamo toliko, da ne znamo koje prvo da istražujemo. Svako oruđe može da pomogne. Zapravo, na osnovu zapažanja koja je napravio Kepler, i drugih sličnih zapažanja, trenutno verujemo da, od 200 milijardi zvezda samo u galaksiji Mlečni put, u proseku, svaka zvezda ima bar jednu planetu. Uz to, procenjuje se da ima otprilike između 40 milijardi i 100 milijardi planeta koje bismo odredili kao nastanjive samo u našoj galaksiji. Imamo zapažanja s tih planeta, ali prosto još uvek ne znamo koje su nastanjive. Pomalo podseća na zarobljenost na crvenoj tački - (Smeh) na sceni i saznanje da postoje drugi svetovi tamo negde i na očajničku želju da znate više o njima, želite da ih ispitate i otkrijete da li možda bar jedan ili dva od njih bar malo liče na vas. Ne možete to da učinite. Ne možete i dalje da odete tamo. Te morate da koristite oruđa oko vas koja ste razvili za Veneru, Zemlju i Mars, i morate da ih primenite u tim ostalim situacijama, i da se nadate da izvodite razumne zaključke iz podataka i da ćete biti u stanju da odredite najbolje kandidate za nastanjive planete, i one koji to nisu. I, naposletku, bar za sad, ovo je naša crvena tačka - tačno tu. Ovo je jedina planeta za koju znamo da je nastanjiva, iako ćemo veoma brzo saznati za mnoge druge. Ali za sad, ovo je jedina nastanjiva planeta i ovo je naša crvena tačka. Baš mi je drago da smo ovde. Hvala. (Aplauz)