Objavila sam članak u kolumni o modernoj ljubavi NY Timesa u siječnju ove godine. "Da se zaljubite u bilo koga, učinite ovo." U članku se radi o psihološkom eksperimentu osmišljenom radi stvaranja romantične ljubavi u laboratoriju i o vlastitom iskustvu u kojem sam pokušala ispitati sebe jedne večeri tijekom prošlog ljeta. Postupak je dosta jednostavan: dva stranca naizmjence si postavljaju 36 pitanja koja postaju sve osobnija, a zatim gledaju jedno drugome u oči četiri minute - u tišini. Ovo su neka od pitanja. Pitanje br.12: Da se sutra možeš probuditi s jednom novom kvalitetom ili sposobnosti, što bi izabrao/la? Pitanje br. 28: Kad si zadnji put plakao/la pred drugom osobom? Ili sam/a? Kao što možete vidjeti, što dalje idemo, pitanja zaista postaju sve osobnija. Pitanje br. 30, ovo mi je baš super: Recite svom partneru što volite na njemu; budite krajnje iskreni ovaj put, recite nešto što možda ne biste rekli nekome koga ste tek upoznali. Kad sam prije nekoliko godina prvi put naišla na ovaj eskperiment, jedan mi je detalj privukao pozornost -- glasina da se dvoje sudionika u eksperimentu vjenčalo šest mjeseci kasnije i da su pozvali cijeli laboratorij na svadbu. Naravno, bila sam jako skeptična po pitanju procesa stvaranja romantične ljubavi, ali me, naravno, i zaintrigirao. Kad sam dobila priliku i sama isprobati taj eksperiment s nekim koga nisam pretjerano dobro poznavala, nisam očekivala da ću se zaljubiti, ali zaljubili smo se i -- (Smijeh) -- i to mi se učinilo kao dobra priča, pa sam je poslala u kolumnu moderne ljubavi nekoliko mjeseci kasnije. Članak je objavljen u siječnju, a sada je kolovoz, pa se neki od vas vjerojatno pitaju jesmo li još uvijek zajedno. A to se vjerojatno pitate zato što mi ovo pitanje neprestano ponavljaju tijekom zadnjih sedam mjeseci. To je pitanje ono o čemu danas želim govoriti. No, vratit ćemo se na njega. (Smijeh) Tjedan dana prije objave članka bila sam jako nervozna. Radim na knjizi ljubavnih priča zadnjih nekoliko godina, pa sam se naviknula pisati o vlastitim iskustvima s romantičnom ljubavi na blogu. No, tekst na blogu može vidjeti najviše par stotina ljudi, i to su uglavnom moji prijatelji s Facebooka, a pretpostavila sam da će moj članak u New York Timesu vidjeti nekoliko tisuća ljudi. To mi se činilo kao prevelika pozornost za jednu relativno svježu vezu, no ispostavilo se da nisam imala pojma koliko. Članak je objavljen na internetu u petak navečer, a do subote ovo se dogodilo posjećenosti mog bloga. Do nedjelje su me zvali i Today Show i Good Morning, America. Tijekom mjesec dana članak je pregledan preko 8 milijuna puta, a ja sam bila, najblaže rečeno, nedovoljno pripremljena za toliku pozornost. Jedna je stvar skupiti hrabrosti da iskreno pišeš o svojim ljubavnim iskustvima, ali sasvim je druga stvar otkriti da je tvoj ljubavni život postao svjetska vijest -- (Smijeh) i shvatiti da ljude diljem svijeta uistinu zanima u kakvom je stanju vaša nova veza. (Smijeh) Kad sam primala pozive i mejlove, što se događalo svakodnevno, tjednima, svi su imali isto prvo pitanje: jeste li još uvijek zajedno? Zapravo, dok sam pripremala ovaj govor, brzinski sam pretražila ulaznu poštu u potrazi za frazom: "Jeste li još uvijek zajedno?" i odmah mi je iskočilo nekoliko poruka. Poruke su bile od studenata i novinara i ljubaznih stranaca poput ovoga. I na intervjuu za radio postavili su mi to pitanje. Čak sam držala i jedan govor, a žena iz publike mi je doviknula: "Hej, Mandy, gdje ti je dečko?" Pocrvenjela sam iste sekunde. Znam da sam se na to obvezala. Ako pišeš o svojoj vezi u svjetskim novinama, moraš očekivati da će te ljudi pitati o njoj bez zadrške. No, nisam bila spremna na opseg odgovora. Tih 36 pitanja počelo je voditi vlastiti život. Štoviše, New York Times objavio je sljedeći članak uoči Valentinova koji se bavio iskustvima čitatelja koji su se i sami okušali u eksperimentu i koji su polučili različite stupnjeve uspjeha. Moja prva reakcija na svu tu pozornost bila je postati izrazito zaštitnički nastrojena prema vlastitoj vezi. Odbila sam svaki poziv za naše zajedničko pojavljivanje u medijima. Odbijala sam TV-intervjue, molbe za našim zajedničkim slikama. Mislim da sam se bojala da ćemo postati slučajne ikone procesa zaljubljivanja, a to je položaj kojem se nisam smatrala doraslom. Razumijem to: ljudi nisu samo htjeli znati funkcionira li eksperiment, htjeli su znati funkcionira li on zaista, tj. može li stvoriti ljubav koja će trajati, ne nešto prolazno, već pravu, održivu ljubav. Nisam se osjećala sposobnom odgovarati na to pitanje. Moja je veza trajala tek nekoliko mjeseci, a imala sam osjećaj da ljudi zapravo postavljaju krivo pitanje. Što bi im rekla činjenica jesmo li još uvijek zajedno ili ne? Ako je odgovor ne, znači li to da je iskustvo prolaženja kroz tih 36 pitanja išta manje vrijedno truda? Dr. Arthur Aron prvi je pisao o tim pitanjima u ovoj studiji 1997. godine, a ovdje cilj istraživača nije bio stvoriti romantičnu ljubav, već su htjeli poticati na međusobnu bliskost među studentima koristeći nešto što je Aron zvao "održivo, rastuće, recipročno, personalizirano samootkrivanje." Zvuči romantično, zar ne? Ali eksperiment je djelovao. Sudionici su nakon njega osjećali veću bliskost i kasnije je nekoliko eksperimenata koristilo njegov protokol brzinskog sprijateljavanja radi brzinskog stvaranja povjerenja i intimnosti između stranaca. Koristili su ga među članovima policije i članovima zajednice, čak i između ljudi oprečnih političkih ideologija. Originalna verzija priče, ona koju sam probala prošlog ljeta, koja kombinira osobna pitanja s četverominutnim kontaktom očima spomenuta je u ovom članku, no nažalost, nikad nije objavljena. Prije nekoliko mjeseci držala sam govor na malenom fakultetu humanističkih znanosti i kasnije mi je prišao student i pomalo sramežljivo rekao: "Isprobao sam vaš eksperiment, ali nije djelovao." Djelovao je kao da ga je to malo zbunilo. "Misliš, nisi se zaljubio u osobu s kojom si ga isprobao?" upitah. "Pa..." zastao je. "Mislim da želi da budemo samo prijatelji." "Ali jeste li postali bolji prijatelji?" upitah. "Misliš li da ste se zbilja upoznali nakon što ste isprobali eksperiment?" Kimao je glavom. "Onda je djelovalo", rekoh. Mislim da se nije nadao takvom odgovoru. Zapravo, mislim da to nije odgovor kojemu se itko od nas nada kada govorimo o ljubavi. Na taj sam eksperiment prvi put naišla kada mi je bilo 29 godina dok sam pokušavala preboljeti težak prekid. Bila sam u toj vezi od 20. godine, a to je bio gotovo cijeli moj odrasli dio života, i bio je moja prva prava ljubav i nisam imala pojma kako ću ili hoću li uopće moći nastaviti živjeti bez njega, pa sam se okrenula znanosti. Istražila sam sve što sam uspjela pronaći o znanosti romantične ljubavi i mislim da sam se nadala da će me to izliječiti od slomljenog srca. Ne znam jesam li to tada shvaćala -- mislila sam da sam samo istraživala za knjigu na kojoj sam radila -- ali s vremenske distance čini se zaista očito. Nadala sam se da, ako se naoružam znanjem o romantičnoj ljubavi, nikad se više neću morati osjećati tako užasno i usamljeno kao tada. Sve je to znanje u neku ruku i bilo korisno. Sada sam strpljivija s ljubavi. Sada sam opuštenija. Sada imam više hrabrosti tražiti ono što želim, ali i vidim se jasnije i vidim da je ono što ja želim ponekad više nego što je razumno tražiti. Ja od ljubavi želim jamstvo, ne želim samo biti voljena danas i voljena sutra, već da će me ta osoba voljeti do beskonačnosti. Možda je ova mogućnost jamstva zapravo zanimala ljude kad su pitali jesmo li još uvijek zajedno. Priča koju su mediji ispričali o 36 pitanja temeljila se na tome da postoji prečac do zaljubljivanja, da postoji način da ublažimo neke od rizika, a to je jako primamljiva priča jer je zaljubljivanje čarobno, ali i zastrašujuće. Kada priznate da nekoga volite, priznajete da imate puno toga za izgubiti, a istina je da ova pitanja pružaju određeni mehanizam za upoznavanje nekoga na brzinu, što je također mehanizam za poznavanje, a mislim da je to ono što većina nas traži od ljubavi: da nas netko poznaje, da nas vidi, da nas razumije. Kad se radi o ljubavi, prečesto smo voljni prihvatiti kratke verzije priče. Verziju priče koja pita: "Jeste li još uvijek zajedno?" i koja je zadovoljna potvrdnim ili niječnim odgovorom. Umjesto tog pitanja, predlažem da postavimo neka teža pitanja, poput: Kako odlučujete tko zaslužuje vašu ljubav, a tko ne? Kako ostajete zaljubljeni kad se stvari zakompliciraju, a kako znate kad je vrijeme da se pokupite i odete? Kako živite sa sumnjom koja se neizbježno uvlači u svaku vezu, ili još teže, kako živite s partnerovom sumnjom? Ne znam nužno odgovore na ta pitanja, ali mislim da su važan uvod u dublji razgovor o tome što znači voljeti nekoga. Pa, ako je već želite, kratka verzija priče o mojoj vezi glasi ovako: prije godinu dana poznanik i ja proveli smo ekspriment osmišljen za stvaranje romantične ljubavi i zaljubili smo se i još smo uvijek zajedno i presretna sam. Ali zaljubljivanje nije isto što i ljubav. Lako je zaljubiti se. Svoj sam članak završila riječima: "Nama se ljubav nije dogodila. Zaljubljeni smo jer smo se oboje na to odlučili." Sada kada to čitam, malo se naježim - ne zato što to nije istina, nego zato što tada nisam shvaćala sve što je uključeno u taj izbor. Nisam shvaćala koliko ćemo puta oboje morati donositi tu odluku i koliko ću puta morati ponovno donositi tu odluku ne znajući hoće li me on svaki put izabrati. Voljela bih da je bilo dovoljno postaviti i odgovoriti na 36 pitanja i odlučiti voljeti nekoga tako velikodušnog, dragog i zabavnog i objaviti taj izbor u najvećim američkim novinama. Umjesto toga pretvorila sam svoju vezu u svojevrstan mit u koji baš i ne vjerujem. Ono što ja želim, ono što ću možda željeti cijeli svoj život, jest da se taj mit ostvari. Želim da se sretan završetak podrazumijeva u nazivu mog članka koji je, usput budi rečeno, jedini dio članka koji nisam ja napisala. (Smijeh) Umjesto toga imam priliku donijeti odluku voljeti nekoga i nadati se da će i on odlučiti voljeti mene, a to je zastrašujuće, ali takva je ljubav. Hvala vam.