Objavila sam članak
u kolumni o modernoj ljubavi NY Timesa
u siječnju ove godine.
"Da se zaljubite
u bilo koga, učinite ovo."
U članku se radi
o psihološkom eksperimentu
osmišljenom radi stvaranja
romantične ljubavi u laboratoriju
i o vlastitom iskustvu u kojem
sam pokušala ispitati sebe
jedne večeri tijekom prošlog ljeta.
Postupak je dosta jednostavan:
dva stranca naizmjence si postavljaju
36 pitanja koja postaju sve osobnija,
a zatim gledaju jedno drugome u oči
četiri minute - u tišini.
Ovo su neka od pitanja.
Pitanje br.12: Da se sutra možeš probuditi
s jednom novom kvalitetom ili sposobnosti,
što bi izabrao/la?
Pitanje br. 28: Kad si zadnji put
plakao/la pred drugom osobom?
Ili sam/a?
Kao što možete vidjeti, što dalje idemo,
pitanja zaista postaju sve osobnija.
Pitanje br. 30, ovo mi je baš super:
Recite svom partneru
što volite na njemu;
budite krajnje iskreni ovaj put,
recite nešto što možda ne biste rekli
nekome koga ste tek upoznali.
Kad sam prije nekoliko godina
prvi put naišla na ovaj eskperiment,
jedan mi je detalj privukao pozornost --
glasina da se dvoje sudionika
u eksperimentu
vjenčalo šest mjeseci kasnije
i da su pozvali
cijeli laboratorij na svadbu.
Naravno, bila sam jako skeptična
po pitanju procesa stvaranja
romantične ljubavi,
ali me, naravno, i zaintrigirao.
Kad sam dobila priliku
i sama isprobati taj eksperiment
s nekim koga nisam
pretjerano dobro poznavala,
nisam očekivala da ću se zaljubiti,
ali zaljubili smo se i --
(Smijeh)
-- i to mi se učinilo kao dobra priča, pa
sam je poslala u kolumnu moderne ljubavi
nekoliko mjeseci kasnije.
Članak je objavljen u siječnju,
a sada je kolovoz,
pa se neki od vas vjerojatno pitaju
jesmo li još uvijek zajedno.
A to se vjerojatno pitate
zato što mi ovo pitanje
neprestano ponavljaju
tijekom zadnjih sedam mjeseci.
To je pitanje ono o čemu
danas želim govoriti.
No, vratit ćemo se na njega.
(Smijeh)
Tjedan dana prije objave članka
bila sam jako nervozna.
Radim na knjizi ljubavnih priča
zadnjih nekoliko godina,
pa sam se naviknula pisati
o vlastitim iskustvima
s romantičnom ljubavi na blogu.
No, tekst na blogu može vidjeti
najviše par stotina ljudi,
i to su uglavnom
moji prijatelji s Facebooka,
a pretpostavila sam da će moj članak
u New York Timesu
vidjeti nekoliko tisuća ljudi.
To mi se činilo kao prevelika pozornost
za jednu relativno svježu vezu,
no ispostavilo se
da nisam imala pojma koliko.
Članak je objavljen na internetu
u petak navečer,
a do subote ovo se dogodilo
posjećenosti mog bloga.
Do nedjelje su me zvali i Today Show
i Good Morning, America.
Tijekom mjesec dana
članak je pregledan preko 8 milijuna puta,
a ja sam bila, najblaže rečeno,
nedovoljno pripremljena
za toliku pozornost.
Jedna je stvar skupiti hrabrosti
da iskreno pišeš
o svojim ljubavnim iskustvima,
ali sasvim je druga stvar otkriti
da je tvoj ljubavni život
postao svjetska vijest --
(Smijeh)
i shvatiti da ljude diljem svijeta
uistinu zanima u kakvom je stanju
vaša nova veza.
(Smijeh)
Kad sam primala pozive i mejlove,
što se događalo svakodnevno, tjednima,
svi su imali isto prvo pitanje:
jeste li još uvijek zajedno?
Zapravo, dok sam pripremala ovaj govor,
brzinski sam pretražila
ulaznu poštu u potrazi
za frazom: "Jeste li još uvijek zajedno?"
i odmah mi je iskočilo nekoliko poruka.
Poruke su bile od studenata i novinara
i ljubaznih stranaca poput ovoga.
I na intervjuu za radio
postavili su mi to pitanje.
Čak sam držala i jedan govor,
a žena iz publike mi je doviknula:
"Hej, Mandy, gdje ti je dečko?"
Pocrvenjela sam iste sekunde.
Znam da sam se na to obvezala.
Ako pišeš o svojoj vezi
u svjetskim novinama,
moraš očekivati da će te
ljudi pitati o njoj bez zadrške.
No, nisam bila spremna na opseg odgovora.
Tih 36 pitanja počelo je
voditi vlastiti život.
Štoviše, New York Times
objavio je sljedeći članak
uoči Valentinova
koji se bavio iskustvima čitatelja
koji su se i sami okušali u eksperimentu
i koji su polučili
različite stupnjeve uspjeha.
Moja prva reakcija na svu tu pozornost
bila je postati izrazito zaštitnički
nastrojena prema vlastitoj vezi.
Odbila sam svaki poziv
za naše zajedničko
pojavljivanje u medijima.
Odbijala sam TV-intervjue,
molbe za našim zajedničkim slikama.
Mislim da sam se bojala da ćemo postati
slučajne ikone procesa zaljubljivanja,
a to je položaj kojem se nisam smatrala
doraslom.
Razumijem to:
ljudi nisu samo htjeli znati
funkcionira li eksperiment,
htjeli su znati funkcionira li on zaista,
tj. može li stvoriti ljubav
koja će trajati,
ne nešto prolazno, već
pravu, održivu ljubav.
Nisam se osjećala sposobnom
odgovarati na to pitanje.
Moja je veza trajala tek nekoliko mjeseci,
a imala sam osjećaj da ljudi
zapravo postavljaju krivo pitanje.
Što bi im rekla činjenica
jesmo li još uvijek zajedno ili ne?
Ako je odgovor ne,
znači li to da je iskustvo
prolaženja kroz tih 36 pitanja
išta manje vrijedno truda?
Dr. Arthur Aron prvi je pisao
o tim pitanjima
u ovoj studiji 1997. godine,
a ovdje cilj istraživača nije bio
stvoriti romantičnu ljubav,
već su htjeli poticati na
međusobnu bliskost među studentima
koristeći nešto što je Aron zvao
"održivo, rastuće, recipročno,
personalizirano samootkrivanje."
Zvuči romantično, zar ne?
Ali eksperiment je djelovao.
Sudionici su nakon njega
osjećali veću bliskost i kasnije je
nekoliko eksperimenata koristilo
njegov protokol brzinskog sprijateljavanja
radi brzinskog stvaranja povjerenja
i intimnosti između stranaca.
Koristili su ga među članovima policije
i članovima zajednice,
čak i između ljudi oprečnih
političkih ideologija.
Originalna verzija priče,
ona koju sam probala prošlog ljeta,
koja kombinira osobna pitanja
s četverominutnim kontaktom očima
spomenuta je u ovom članku,
no nažalost, nikad nije objavljena.
Prije nekoliko mjeseci držala sam govor
na malenom fakultetu
humanističkih znanosti
i kasnije mi je prišao student
i pomalo sramežljivo rekao:
"Isprobao sam vaš eksperiment,
ali nije djelovao."
Djelovao je kao da ga je to malo zbunilo.
"Misliš, nisi se zaljubio u osobu
s kojom si ga isprobao?" upitah.
"Pa..." zastao je.
"Mislim da želi
da budemo samo prijatelji."
"Ali jeste li postali
bolji prijatelji?" upitah.
"Misliš li da ste se zbilja upoznali
nakon što ste isprobali eksperiment?"
Kimao je glavom.
"Onda je djelovalo", rekoh.
Mislim da se nije nadao takvom odgovoru.
Zapravo, mislim da to nije odgovor
kojemu se itko od nas nada
kada govorimo o ljubavi.
Na taj sam eksperiment prvi put
naišla kada mi je bilo 29 godina
dok sam pokušavala
preboljeti težak prekid.
Bila sam u toj vezi od 20. godine,
a to je bio gotovo cijeli moj
odrasli dio života,
i bio je moja prva prava ljubav
i nisam imala pojma kako ću ili hoću li
uopće moći nastaviti živjeti bez njega,
pa sam se okrenula znanosti.
Istražila sam sve što sam uspjela pronaći
o znanosti romantične ljubavi
i mislim da sam se nadala da će me to
izliječiti od slomljenog srca.
Ne znam jesam li to tada shvaćala --
mislila sam da sam samo istraživala
za knjigu na kojoj sam radila --
ali s vremenske distance
čini se zaista očito.
Nadala sam se da, ako se naoružam
znanjem o romantičnoj ljubavi,
nikad se više neću morati osjećati
tako užasno i usamljeno kao tada.
Sve je to znanje u neku ruku
i bilo korisno.
Sada sam strpljivija s ljubavi.
Sada sam opuštenija.
Sada imam više hrabrosti
tražiti ono što želim,
ali i vidim se jasnije
i vidim da je ono što
ja želim ponekad više
nego što je razumno tražiti.
Ja od ljubavi želim jamstvo,
ne želim samo biti voljena danas
i voljena sutra,
već da će me ta osoba voljeti
do beskonačnosti.
Možda je ova mogućnost jamstva
zapravo zanimala ljude
kad su pitali jesmo li još uvijek zajedno.
Priča koju su mediji ispričali
o 36 pitanja
temeljila se na tome
da postoji prečac do zaljubljivanja,
da postoji način
da ublažimo neke od rizika,
a to je jako primamljiva priča
jer je zaljubljivanje čarobno,
ali i zastrašujuće.
Kada priznate da nekoga volite,
priznajete da imate puno toga za izgubiti,
a istina je da ova pitanja
pružaju određeni mehanizam
za upoznavanje nekoga na brzinu,
što je također mehanizam za poznavanje,
a mislim da je to ono što većina nas
traži od ljubavi:
da nas netko poznaje,
da nas vidi, da nas razumije.
Kad se radi o ljubavi,
prečesto smo voljni prihvatiti
kratke verzije priče.
Verziju priče koja pita:
"Jeste li još uvijek zajedno?"
i koja je zadovoljna potvrdnim
ili niječnim odgovorom.
Umjesto tog pitanja,
predlažem da postavimo neka teža pitanja,
poput:
Kako odlučujete tko zaslužuje vašu ljubav,
a tko ne?
Kako ostajete zaljubljeni
kad se stvari zakompliciraju,
a kako znate kad je vrijeme
da se pokupite i odete?
Kako živite sa sumnjom
koja se neizbježno uvlači u svaku vezu,
ili još teže,
kako živite s partnerovom sumnjom?
Ne znam nužno odgovore na ta pitanja,
ali mislim da su važan uvod
u dublji razgovor
o tome što znači voljeti nekoga.
Pa, ako je već želite,
kratka verzija priče
o mojoj vezi glasi ovako:
prije godinu dana poznanik
i ja proveli smo ekspriment
osmišljen za stvaranje
romantične ljubavi
i zaljubili smo se
i još smo uvijek zajedno
i presretna sam.
Ali zaljubljivanje nije isto što i ljubav.
Lako je zaljubiti se.
Svoj sam članak završila riječima:
"Nama se ljubav nije dogodila.
Zaljubljeni smo jer smo se
oboje na to odlučili."
Sada kada to čitam, malo se naježim -
ne zato što to nije istina,
nego zato što tada nisam shvaćala
sve što je uključeno u taj izbor.
Nisam shvaćala koliko ćemo puta
oboje morati donositi tu odluku
i koliko ću puta morati
ponovno donositi tu odluku
ne znajući hoće li me on
svaki put izabrati.
Voljela bih da je bilo dovoljno postaviti
i odgovoriti na 36 pitanja
i odlučiti voljeti nekoga
tako velikodušnog, dragog i zabavnog
i objaviti taj izbor u najvećim
američkim novinama.
Umjesto toga pretvorila sam svoju vezu
u svojevrstan mit
u koji baš i ne vjerujem.
Ono što ja želim, ono što ću možda
željeti cijeli svoj život,
jest da se taj mit ostvari.
Želim da se sretan završetak
podrazumijeva u nazivu mog članka
koji je, usput budi rečeno,
jedini dio članka koji nisam ja napisala.
(Smijeh)
Umjesto toga imam priliku
donijeti odluku voljeti nekoga
i nadati se da će
i on odlučiti voljeti mene,
a to je zastrašujuće,
ali takva je ljubav.
Hvala vam.