Dobro jutro. Kada sam bio mali dečak, doživeo sam iskustvo koje mi je promenilo život, i to je zapravo razlog zbog kojeg sam ovde. Taj jedan momenat duboko je uticao na moj način razmišljanja o umetnosti, dizajnu i inženjerstvu. Da objasnim, bio sam te sreće da odrastam u porodici dragih i talentovanih umetnika u jednom od najvećih svetskih gradova. Moj otac, Džon Feren, koji je umro kada sam imao 15 godina, bio je umetnik po strasti i profesiji, kao i moja majka, Rej. Bio je jedan od apstraktnih ekspresionista njujošrke škole koji je zajedno sa svojim savremenicima osmislio američku modernu umetnost i doprineo pomeranju američkog duha vremena prema modernizmu u 20. veku. Zar nije fascinantno da nakon hiljada godina koliko su ljudi radili uglavnom na reprezentativnoj umetnosti, moderna umetnost, poređenja radi, je oko 15 minuta stara i sad još više prodorna. Kao i kod mnogih važnih inovacija, te radikalne ideje nisu zahtevale novu tehnologiju, već samo sveže razmišljanje i volju za eksperimentisanjem, kao i otpornost na skoro univerzalni kriticizam i odbijanje. Umetnost je bila svuda u našem domu. Bila je poput kiseonika, oko nas i neophodna za život. Dok sam ga gledao kako slika, otac me je naučio da umetnost ne znači biti dekorativan, već različit način komuniciranja idejama, i zapravo jedan od načina kojim možemo premostiti svetove znanja i opažanja. U ovom bogatom umetničkom okruženju, pretpostavili biste da sam bio prinuđen da se bavim porodičnim poslom, ali ne. Pratio sam put većine dece koja su genetički programirana da izluđuju svoje roditelje. Nije me zanimalo da postanem umetnik, pogotovo ne slikar. Ja sam voleo elektroniku i mašine - njihovo rastavljanje, pravljenje novih, i osposobljavanje da funkcionišu. Srećom, moja porodica takođe je imala inženjere i pored roditelja, ovo su bili moji prvi uzori. Svima je zajedničko bilo to da su radili veoma naporno. Moj deda je držao i koordinisao fabriku metalnih kuhinjskih limova u Bruklinu. Vikendom bismo išli svi u ulicu Kortland, koja je bila njujorška radio baza. Tamo bismo istraživali ogromne komade ostataka elektronike i za nekoliko dolara bismo donosili blago poput Nordenove nišanske sprave i delova prvih IBM kompjutera na bazi cevčica. Smatrao sam ove predmete i korisnim i očaravajućim. Učio sam o inženjerstvu i kako stvari funkcionišu, ne u školi već rastavljajući i proučavajući ove čudesno kompleksne aparate. Satima sam se time bavio svakog dana očigledno izbegavajući strujni udar. Život je bio dobar. Ipak, svakog leta, nažalost, mašine su ostajale dok smo moji roditelji i ja putovali preko okeana da iskusimo istoriju, umetnost i dizajn. Posetili smo velike muzeje i istorijske objekte Evrope i Bliskog istoka, ali kako bi podstakli moje rastuće interesovanje za nauku i tehnologiju, oni bi me jednostavno ostavljali u mestima poput Londonskog naučnog muzeja gde sam beskrajno lutao sam satima, proučavajući istoriju nauke i tehnologije. Potom, kada sam imao oko 9 godina, otišli smo u Rim. Jednog posebno toplog letnjeg dana, posetili smo zgradu u obliku bubnja koja spolja nije naročito bila zanimljiva. Moj otac je rekao da se zove Panteon, hram svih bogova. Spolja nije izgledao baš posebno, kao što sam rekao, ali kada sam ušao unutra, momentalno sam bio privučen trima stvarima: pre svega, bilo je prijatno hladno uprkos teškoj vrućini napolju. Bilo je veoma mračno, a jedini izvor svetla bio je velika otvorena rupa na krovu. Otac mi je objasnio da to nije velika otvorena rupa, već se zove okulus, oko prema raju. I bilo je nešto u vezi sa tim mestom, nisam znao zašto, ali je delovalo posebno. Kako smo hodali ka centru prostorije, pogledao sam gore prema raju kroz okulus. Ovo je bila prva crkva u kojoj sam bio a koja je pružala neometan pogled između boga i čoveka. Ali sam se pitao, šta se dešava kad pada kiša? Tata je možda zvao ovo okulus, ali je to zapravo bila velika rupa u krovu. Pogledao sam dole i video podnu drenažu isečenu u kameni pod. Kako sam se navikavao na mrak, mogao sam da razlikujem detalje poda i zidova oko sebe. Nema tu ničega posebnog, iste vajarske stvari koje sam viđao širom Rima. Zapravo, izgledalo je kao da se prodavac mermera Apijskog puta pojavio sa prospektom, pokazao ga Hadrijanu, a on je rekao: "Uzećemo sve." (Smeh) Ali je plafon bio zadivljujuć. Izgledao je kao geodezijska kupola instituta Bakminster Fuler koji sam ranije video, i Baki je prijatelj moga oca. Bio je moderan, impresivan, visokotehnološki ogromni luk od 43 metara što mu je i bila visina, ne baš slučajno. Voleo sam to mesto. Bilo je zaista prelepo i različito od bilo čega što sam ikada video pa sam pitao oca: "Kada je ovo izgrađeno?" Rekao je: "Pre oko 2000 godina." Rekao sam: "Ne, mislim na krov." Pretpostavio sam da je to moderan krov koji je stavljen jer je prvobitni uništen u nekom davno održanom ratu. Rekao je: "To je originalni krov." Taj momenat mi je promenio život i mogu da se setim toga kao da je bilo juče. Po prvi put, shvatio sam da su ljudi bili pametni pre 2000 godina. (Smeh) Ovo mi nikada nije palo na pamet. Za mene su piramide u Gizi koje smo posetili godinu dana ranije svakako bile impresivne i dovoljno izdizajnirane ali ako biste mi dali neograničeni budžet, 20 000 do 40 000 radnika i oko 10 do 20 godina kako bi isekli i dovukli kamene blokove preko cele zemlje, i ja bih mogao da izgradim piramide. Ali nikakva količina grube snage ne može da stvori kupolu Panteona, kako ni pre 2000 godina, tako ni danas. Usput, to je još uvek najveća neojačana betonska kupola koja je ikada napravljena. Da bi se napravio Panteon, trebala su da se dese čuda. Pod čudima mislim na stvari koje su u suštini tehnički jedva moguće, visoko rizične i zapravo ne bi mogao niko da ih postigne danas, pogotovo ne vi. Na primer, ovde su neka od čuda Panteona. Da bi bio strukturno moguć, morali su da izmisle izrazito jak beton, i da kontrolišu težinu, varirajući gustinu agregata dok su je gradili uvis. Za snagu i lakoću, struktura kupole je koristila 5 prstenova pasorpcionih ploča, svaka manja od sledeće, što dizajnu daje dramatičnu snažnu perspektivu. Bilo je izuzetno hladno unutra, zbog njegove velike termalne mase, prirodne konvekcije vazduha koji se izdiže kroz okulus, i Venturijevog efekta kada vetar duva preko krova zgrade. Otkrio sam po prvi put da svetlo samo po sebi ima suštinu. Ovaj snop svetlosti koji zrači kroz okulus bio je i prelep i opipljiv i shvatio sam po prvi put da svetlo može da se dizajnira. Štaviše, sve vrste dizajna, vizuelnog dizajna, bile su nebitne bez njega, jer bez svetla ne možete videti bilo koje od njih. Takođe sam shvatio da nisam prva osoba koja misli da je to mesto istinski posebno. Preživljavalo je gravitaciju, varvare, pljačkaše, graditelje i pustoš vremena i verujem da je najduže okupirana zgrada u jednom vremenskom nizu u istoriji. Velikim delom zbog te posete, počeo sam da shvatam da, uprkos onome što mi je rečeno u školi, svetovi umetnosti i dizajna zapravo nisu neusaglašeni sa naukom i inženjerstvom. Shvatio sam da kada ih kombinujete možete stvoriti stvari koje su fantastične i koje ne mogu biti urađene u bilo kojoj od tih oblasti pojedinačno. Ali u školi, uz nekoliko izuzetaka, oni su bili tretirani kao razdvojeni svetovi, i dalje su. Nastavnici su mi rekli da moram da se uozbiljim i fokusiram na jednu ili drugu oblast. Ipak, podsticanje da se specijalizujem je samo uzrokovalo da istinski cenim svestranost ljudi poput Mikelanđela, Leonarda da Vinčija, Bendžanima Frenklina, ljudi koji su radili potpuno suprotno. Ovo me je podstaklo da obuhvatim oba sveta i da želim da budem deo njih. Kako su se onda ovi projekti presudne kreativne vizije i tehničke kompleksnosti poput Panteona zapravo dogodili? Nekome od njih, možda Hadrijanu, trebala je briljantna kreativna vizija. Trebale su im i narativne i liderske sposobnosti neophodne da ih finansiraju i izvedu, i savršenstvo nauke i tehnologije sa mogućnostima i znanjem da pomere postojeće inovacije napred. Verujem da je potrebno da izvedete makar pet čuda kako bi stvorili ove retke revolucionarne momente. Problem je, bez obzira koliko ste talentovani, bogati ili pametni, dobijate samo jedno do jednog ipo čuda. To je to. To je norma. Potom vam ponestane vremena, novca, entuzijazma, bilo čega. Zapamtite, većina ljudi čak ne može da zamisli jedno od ovih tehničkih čuda, a treba vam najmanje pet da biste napravili Panteon. Iz mog iskustva, ovi retki vizionari koji mogu da misle širom sveta umetnosti, dizajna i inženjerstva imaju mogućnost da primete kada su drugi stvorili dovoljno čuda kako bi približili cilj. Vođeni čistoćom svoje vizije, oni skupljaju hrabrost i odlučnost da prirede ostala čuda i često uzimaju ono što drugi ljudi smatraju nepremostivim preprekama i preokreću ih u alat. Uzmite okulus Panteona. Insistirajući na to bude u dizajnu, niste mogli da koristite mnogo strukturalne tehnologije koja je razvijena za rimske lukove. Ipak, umesto prihvatanja toga i razmatranja raspodele težine i opterećenja, došli su do dizajna koji jedino funkcioniše ako postoji velika rupa u krovu. Ovim dobijate estetski ugođaj i prednosti svetla, hlađenja i tu važnu direktnu vezu sa nebesima. Nije loše. Ovi ljudi nisu samo verovali da nemoguće može biti napravljeno već da mora biti napravljeno. Dosta sa starom istorijom. Koji su to skoriji primeri inovacija koje kombinuju kreativni dizajn i tehnološke napretke na tako dubok način da će biti upamćeni hiljadama godina od danas? Sletanje čoveka na mesec je bilo dobro i bezbedno vraćanje na Zemlju takođe nije loše. Zamislite taj veliki korak: teško je da zamislite upečatljiviji momenat u ljudskoj istoriji otkako smo prvi put napustili ovaj svet i kročili na drugi. Šta je došlo nakon meseca? U iskušenju sam da kažem da je internet Panteon našeg doba ali zapravo mislim da je to prilično pogrešno, ili je makar samo deo priče. Internet nije Panteon. Više je poput izuma betona: važan, veoma neophodan da bi se izgradio Panteon, i snažan, ali potpuno nedovoljan sam za sebe. Ipak, kako je i tehnologija betona bila kritična za realizaciju Panteona, novi dizajneri će tako korisititi tehnologije interneta da bi stvorili nove koncepte koji će biti postojani. Smartfon je savršen primer. Uskoro će većina ljudi na svetu imati jedan i ideja povezivanja svakoga međusobno, kao i sa znanjem, će trajati. Šta je sledeće? Koji neminovni napredak će biti ekvivalent Panteonu? Razmišljajući o tome, odbio sam mnoge moguće i dramatične buduće proboje kao što je izlečenje raka. Zašto? Jer su Panteoni utemeljeni u dizajnirane fizičke objekte, one koji inspirišu jednostavnim pogledom i iskušavanjem toga i koji će nastaviti da to rade u beskonačnost. To je različita vrsta jezika, poput umetnosti. Drugi doprinosi koji produžuju život i olakšavaju patnju su kritični i fantastični ali su deo neprekidnog medijuma svog znanja i tehnologije, poput interneta. Šta je sledeće? Možda suprotno od intuicije, pretpostavljam da je to vizionarska ideja iz kasnih '30-ih koja je oživljena svakom decenijom: autonomno vozilo. Sad mislite, ma daj. Kako savremena verzija tempomata može da bude značajna? Većina sveta je bila stvarana oko puteva i prevoza. Oni su bili jednako bitni za uspeh Rimskog carstva kao sistem autoputeva unutar države za prosperitet i razvoj SAD-a. Danas, ovim putevima koji povezuju naš svet dominiraju automobili i kamioni koji se nisu mnogo promenili već 100 godina. Iako danas nije toliko očigledno, autonomna vozila će biti ključna tehnologija koja će nam omogućiti da redizajniramo naše gradove i još više, civilizaciju. Evo i zašto. Kada postanu sveprisutna, svake godine, ova vozila će spasiti desetine hiljada života samo u SAD, i milion globalno. Korišćenje automobilske energije i zagađenje vazduha će biti drastično smanjeno. Nestaće većina gužvi u saobraćaju u našim gradovima i van njih. Omogućiće nove ubedljive koncepte za to kako projektujemo gradove, radimo i kako živimo. Stizaćemo tamo kuda idemo brže i društvo će vratiti ogromne količine izgubljene produktivnosti potrošene sedenjem u saobraćaju, zapravo zagađujući okolinu. Ali zašto sad? Zašto smatramo da je ovo spremno? Zato što su tokom poslednjih 30 godina ljudi izvan automobilske industrije potrošili milijarde stvarajući neophodna čuda, ali za potpuno drugačije namene. Bili su potrebni ljudi iz DARPA-e, univerziteta i kompanija potpuno izvan automobilske industrije kako bi otkrili da ako ste pametni u vezi sa tim, autonomija bi mogla biti gotova sad. Kojih je 5 neophodnih čuda za autonomna vozila? Prvo, treba da znate gde ste i tačno koje je vreme. Ovo je elegantno rešeno GPS sistemom, sistemom globalnog pozicioniranja, kojeg je lansirala vlada SAD. Treba da znate gde su svi putevi, koja su pravila i kuda idete. Različite potrebe ličnih navigacionih sistema, navigacioni sistemi u kolima i internet mape su tu da reše ovo. Morate da imate skoro stalnu komunikaciju sa mrežama računara visokih performansi i sa drugima u okolini kako biste shvatili njihove namere. Bežične tehnologije su se razvile za mobline uređaje ali su sa minimalnim modifikacijama potpuno prilagođene da ovo reše. Verovatno ćete želeti neke ograđene puteve za početak, one za koje se društvo i njegovi advokati slažu da su sigurni za ovu upotrebu. Ovo će početi sa HOV putevima i nastaviti odatle. Na kraju, treba da prepoznate ljude, znake i objekte. Mašinska vizija, posebni senzori i računarstvo visokih performansi mogu da učine mnogo toga, ali izgleda da mnogo nije dovoljno dobro kada je vaša porodica u automobilu. Povremeno, ljudi će morati da se bave razmišljanjem. Za ovo ćete možda zapravo morati da probudite vašeg putnika i pitate ga šta je zaboga ta velika džomba na sredini puta. Nije tako loše, i daće nam osećaj smisla u ovom novom svetu. Pored toga, kada prvi vozači objasne svojim zbunjenim kolima da je ogromno pile na viljušci na putu zapravo restoran i da je u redu nastaviti vožnju, svako drugo vozilo na površini Zemlje će to znati od tog trenutka. Pet čuda, uglavnom ostvarenih a vama sad treba samo jasna vizija boljeg sveta punog autonomnih vozila sa zavodljivo lepim i novim funkcionalnim dizajnima plus mnogo novca i teškog rada da se to ostvari. Početak je sada udaljen samo nekoliko godina i predviđam da će autnomna vozila zauvek promeniti naš svet tokom budućih nekoliko decenija. Da zaključim, došao sam do uverenja da su sastojci sledećih Panteona svuda oko nas, a samo čekaju vizionare sa širokim znanjem, multidisciplinarnim veštinama i velikom strašću da ih iskoriste kako bi ostvarili svoje snove. Ali ovi ljudi ne nastaju samo tako. Treba da se neguju i podstiču od malih nogu. Treba da ih volimo i pomažemo im da otkriju svoje strasti. Treba da ih ohrabrimo da rade naporno i pomognemo im da shvate da poraz predstavlja neophodni sastojak za uspeh, kao i istrajnost. Treba da im pomognemo da nađu svoje uzore, i damo im pouzdanje da veruju u sebe i da veruju da je sve moguće, i kao što je moj deda uradio kada me je odveo u kupovinu rezervnih delova, i kao što su moji roditelji uradili kada su me odveli u naučne muzeje, treba da ih ohrabrimo da nađu svoj put, čak iako je veoma različit od našeg. Ali evo i upozorenja - takođe treba da ih ponekad odvlačimo od njihovih modernih čuda, kompjutera, telefona, tableta, konzola i TV-a, da ih izvedemo na svetlost da mogu da iskuse i prirodna i dizajnerska čuda našeg sveta, naše planete i civilizacije. Ako to ne učinimo, oni neće shvatiti šta su te dragocene stvari za koje će jednog dana biti odgovorni, da ih čuvaju i unapređuju. Treba da shvate nešto što se čini da se ne poštuje dovoljno u našem tehnološki zavisnom svetu - da umetnost i dizajn nisu luksuz, niti nekako nekompatibilne sa naukom i inženjerstvom. One su ono suštinsko što nas čini posebnim. Jednog dana, ako budete imali priliku možda možete da odvedete svoju decu do pravog Panteona, kao što ćemo mi svoju ćerku Kiru, da iskusi iz prve ruke snagu tog zadivljujućeg dizajna, koji je jednog sasvim običnog dana u Rimu posegao 2 000 godina u budućnost kako bi odredio kurs mog života. Hvala vam. (Aplauz)