Dobro jutro.
Kada sam bio mali dečak,
doživeo sam iskustvo
koje mi je promenilo život,
i to je zapravo razlog
zbog kojeg sam ovde.
Taj jedan momenat
duboko je uticao na moj
način razmišljanja
o umetnosti, dizajnu i inženjerstvu.
Da objasnim, bio sam
te sreće da odrastam
u porodici dragih i talentovanih umetnika
u jednom od najvećih svetskih gradova.
Moj otac, Džon Feren, koji je umro
kada sam imao 15 godina,
bio je umetnik po strasti i profesiji,
kao i moja majka, Rej.
Bio je jedan od apstraktnih
ekspresionista
njujošrke škole koji je
zajedno sa svojim savremenicima
osmislio američku modernu umetnost
i doprineo pomeranju
američkog duha vremena
prema modernizmu u 20. veku.
Zar nije fascinantno
da nakon hiljada godina
koliko su ljudi radili uglavnom
na reprezentativnoj umetnosti,
moderna umetnost, poređenja radi,
je oko 15 minuta stara
i sad još više prodorna.
Kao i kod mnogih važnih inovacija,
te radikalne ideje
nisu zahtevale novu tehnologiju,
već samo sveže razmišljanje
i volju za eksperimentisanjem,
kao i otpornost
na skoro univerzalni kriticizam
i odbijanje.
Umetnost je bila svuda
u našem domu.
Bila je poput kiseonika,
oko nas i neophodna za život.
Dok sam ga gledao kako slika,
otac me je naučio da umetnost
ne znači biti dekorativan,
već različit način komuniciranja idejama,
i zapravo jedan od načina
kojim možemo premostiti svetove
znanja i opažanja.
U ovom bogatom umetničkom okruženju,
pretpostavili biste
da sam bio prinuđen
da se bavim porodičnim poslom,
ali ne.
Pratio sam put većine dece
koja su genetički programirana
da izluđuju svoje roditelje.
Nije me zanimalo
da postanem umetnik,
pogotovo ne slikar.
Ja sam voleo elektroniku i mašine -
njihovo rastavljanje, pravljenje novih,
i osposobljavanje da funkcionišu.
Srećom, moja porodica
takođe je imala inženjere
i pored roditelja,
ovo su bili moji prvi uzori.
Svima je zajedničko bilo
to da su radili veoma naporno.
Moj deda je držao i koordinisao fabriku
metalnih kuhinjskih limova u Bruklinu.
Vikendom bismo išli
svi u ulicu Kortland,
koja je bila njujorška radio baza.
Tamo bismo istraživali ogromne komade
ostataka elektronike
i za nekoliko dolara
bismo donosili blago
poput Nordenove nišanske sprave
i delova prvih IBM kompjutera
na bazi cevčica.
Smatrao sam ove predmete
i korisnim i očaravajućim.
Učio sam o inženjerstvu
i kako stvari funkcionišu,
ne u školi
već rastavljajući i proučavajući
ove čudesno kompleksne aparate.
Satima sam se time bavio svakog dana
očigledno izbegavajući strujni udar.
Život je bio dobar.
Ipak, svakog leta, nažalost,
mašine su ostajale
dok smo moji roditelji i ja
putovali preko okeana
da iskusimo istoriju, umetnost i dizajn.
Posetili smo velike muzeje
i istorijske objekte
Evrope i Bliskog istoka,
ali kako bi podstakli moje rastuće
interesovanje
za nauku i tehnologiju,
oni bi me jednostavno
ostavljali u mestima
poput Londonskog naučnog muzeja
gde sam beskrajno lutao
sam satima,
proučavajući istoriju
nauke i tehnologije.
Potom, kada sam imao oko 9 godina,
otišli smo u Rim.
Jednog posebno toplog letnjeg dana,
posetili smo zgradu
u obliku bubnja koja spolja
nije naročito bila zanimljiva.
Moj otac je rekao da se zove Panteon,
hram svih bogova.
Spolja nije izgledao baš posebno,
kao što sam rekao,
ali kada sam ušao unutra,
momentalno sam bio
privučen trima stvarima:
pre svega, bilo je prijatno hladno
uprkos teškoj vrućini napolju.
Bilo je veoma mračno,
a jedini izvor svetla
bio je velika otvorena rupa na krovu.
Otac mi je objasnio da to
nije velika otvorena rupa,
već se zove okulus,
oko prema raju.
I bilo je nešto u vezi sa tim mestom,
nisam znao zašto,
ali je delovalo posebno.
Kako smo hodali ka centru prostorije,
pogledao sam gore
prema raju kroz okulus.
Ovo je bila prva crkva
u kojoj sam bio
a koja je pružala neometan pogled
između boga i čoveka.
Ali sam se pitao, šta se dešava
kad pada kiša?
Tata je možda zvao ovo okulus,
ali je to zapravo bila
velika rupa u krovu.
Pogledao sam dole
i video podnu drenažu
isečenu u kameni pod.
Kako sam se navikavao na mrak,
mogao sam da razlikujem detalje poda
i zidova oko sebe.
Nema tu ničega posebnog,
iste vajarske stvari
koje sam viđao širom Rima.
Zapravo, izgledalo je kao da se
prodavac mermera Apijskog puta pojavio
sa prospektom,
pokazao ga Hadrijanu,
a on je rekao:
"Uzećemo sve."
(Smeh)
Ali je plafon bio zadivljujuć.
Izgledao je kao geodezijska kupola
instituta Bakminster Fuler
koji sam ranije video,
i Baki je prijatelj moga oca.
Bio je moderan, impresivan,
visokotehnološki
ogromni luk od 43 metara
što mu je i bila visina,
ne baš slučajno.
Voleo sam to mesto.
Bilo je zaista prelepo i različito
od bilo čega što sam ikada video
pa sam pitao oca:
"Kada je ovo izgrađeno?"
Rekao je:
"Pre oko 2000 godina."
Rekao sam:
"Ne, mislim na krov."
Pretpostavio sam
da je to moderan krov
koji je stavljen jer je prvobitni
uništen u nekom davno održanom ratu.
Rekao je:
"To je originalni krov."
Taj momenat mi je promenio život
i mogu da se setim toga
kao da je bilo juče.
Po prvi put, shvatio sam
da su ljudi bili pametni
pre 2000 godina.
(Smeh)
Ovo mi nikada nije palo na pamet.
Za mene su piramide u Gizi
koje smo posetili godinu dana ranije
svakako bile impresivne
i dovoljno izdizajnirane
ali ako biste mi dali neograničeni budžet,
20 000 do 40 000 radnika
i oko 10 do 20 godina
kako bi isekli i dovukli
kamene blokove preko cele zemlje,
i ja bih mogao da izgradim piramide.
Ali nikakva količina grube snage
ne može da stvori kupolu Panteona,
kako ni pre 2000 godina,
tako ni danas.
Usput, to je još uvek najveća
neojačana betonska kupola
koja je ikada napravljena.
Da bi se napravio Panteon,
trebala su da se dese čuda.
Pod čudima mislim na stvari koje su
u suštini tehnički jedva moguće,
visoko rizične i zapravo ne bi mogao
niko da ih postigne danas,
pogotovo ne vi.
Na primer, ovde su
neka od čuda Panteona.
Da bi bio strukturno moguć,
morali su da izmisle izrazito jak beton,
i da kontrolišu težinu,
varirajući gustinu agregata
dok su je gradili uvis.
Za snagu i lakoću, struktura kupole
je koristila 5 prstenova
pasorpcionih ploča,
svaka manja od sledeće,
što dizajnu daje
dramatičnu snažnu perspektivu.
Bilo je izuzetno hladno unutra,
zbog njegove velike termalne mase,
prirodne konvekcije
vazduha koji se izdiže
kroz okulus,
i Venturijevog efekta
kada vetar duva
preko krova zgrade.
Otkrio sam po prvi put
da svetlo samo po sebi
ima suštinu.
Ovaj snop svetlosti
koji zrači kroz okulus
bio je i prelep i opipljiv
i shvatio sam po prvi put
da svetlo može da se dizajnira.
Štaviše, sve vrste dizajna,
vizuelnog dizajna,
bile su nebitne bez njega,
jer bez svetla ne možete
videti bilo koje od njih.
Takođe sam shvatio
da nisam prva osoba
koja misli da je to mesto
istinski posebno.
Preživljavalo je gravitaciju, varvare,
pljačkaše, graditelje
i pustoš vremena
i verujem da je najduže
okupirana zgrada u jednom
vremenskom nizu u istoriji.
Velikim delom zbog te posete,
počeo sam da shvatam da,
uprkos onome što mi je rečeno u školi,
svetovi umetnosti i dizajna
zapravo nisu neusaglašeni
sa naukom i inženjerstvom.
Shvatio sam da kada ih kombinujete
možete stvoriti stvari
koje su fantastične
i koje ne mogu biti urađene
u bilo kojoj od tih oblasti pojedinačno.
Ali u školi, uz nekoliko izuzetaka,
oni su bili tretirani
kao razdvojeni svetovi,
i dalje su.
Nastavnici su mi rekli
da moram da se uozbiljim
i fokusiram na jednu ili drugu oblast.
Ipak, podsticanje da se specijalizujem
je samo uzrokovalo
da istinski cenim svestranost
ljudi poput Mikelanđela,
Leonarda da Vinčija,
Bendžanima Frenklina,
ljudi koji su radili potpuno suprotno.
Ovo me je podstaklo da obuhvatim
oba sveta i da želim
da budem deo njih.
Kako su se onda ovi projekti presudne
kreativne vizije i tehničke kompleksnosti
poput Panteona zapravo dogodili?
Nekome od njih, možda Hadrijanu,
trebala je briljantna kreativna vizija.
Trebale su im i narativne
i liderske sposobnosti
neophodne da ih finansiraju i izvedu,
i savršenstvo nauke i tehnologije
sa mogućnostima i znanjem
da pomere postojeće inovacije napred.
Verujem da je potrebno
da izvedete makar pet čuda
kako bi stvorili ove retke
revolucionarne momente.
Problem je, bez obzira
koliko ste talentovani,
bogati ili pametni,
dobijate samo jedno
do jednog ipo čuda.
To je to. To je norma.
Potom vam ponestane vremena,
novca, entuzijazma,
bilo čega.
Zapamtite, većina ljudi
čak ne može da zamisli
jedno od ovih tehničkih čuda,
a treba vam najmanje pet da biste
napravili Panteon.
Iz mog iskustva, ovi retki vizionari
koji mogu da misle širom sveta umetnosti,
dizajna i inženjerstva
imaju mogućnost da primete
kada su drugi stvorili dovoljno čuda
kako bi približili cilj.
Vođeni čistoćom svoje vizije,
oni skupljaju hrabrost i odlučnost
da prirede ostala čuda
i često uzimaju ono što
drugi ljudi smatraju
nepremostivim preprekama
i preokreću ih u alat.
Uzmite okulus Panteona.
Insistirajući na to bude u dizajnu,
niste mogli da koristite
mnogo strukturalne tehnologije
koja je razvijena za rimske lukove.
Ipak, umesto prihvatanja toga
i razmatranja raspodele
težine i opterećenja,
došli su do dizajna
koji jedino funkcioniše
ako postoji velika rupa u krovu.
Ovim dobijate estetski ugođaj
i prednosti svetla, hlađenja
i tu važnu direktnu vezu sa nebesima.
Nije loše.
Ovi ljudi nisu samo verovali
da nemoguće može biti napravljeno
već da mora biti napravljeno.
Dosta sa starom istorijom.
Koji su to skoriji primeri inovacija
koje kombinuju kreativni dizajn
i tehnološke napretke
na tako dubok način
da će biti upamćeni
hiljadama godina od danas?
Sletanje čoveka na mesec
je bilo dobro
i bezbedno vraćanje na Zemlju
takođe nije loše.
Zamislite taj veliki korak:
teško je da zamislite
upečatljiviji momenat
u ljudskoj istoriji
otkako smo prvi put
napustili ovaj svet
i kročili na drugi.
Šta je došlo nakon meseca?
U iskušenju sam da kažem
da je internet
Panteon našeg doba
ali zapravo mislim
da je to prilično pogrešno,
ili je makar samo deo priče.
Internet nije Panteon.
Više je poput izuma betona:
važan, veoma neophodan
da bi se izgradio Panteon,
i snažan,
ali potpuno nedovoljan sam za sebe.
Ipak, kako je i tehnologija betona
bila kritična za realizaciju Panteona,
novi dizajneri će tako korisititi
tehnologije interneta
da bi stvorili nove koncepte
koji će biti postojani.
Smartfon je savršen primer.
Uskoro će većina ljudi na svetu
imati jedan
i ideja povezivanja svakoga
međusobno, kao i sa znanjem, će trajati.
Šta je sledeće?
Koji neminovni napredak
će biti ekvivalent Panteonu?
Razmišljajući o tome,
odbio sam mnoge moguće
i dramatične buduće proboje
kao što je izlečenje raka.
Zašto? Jer su Panteoni utemeljeni
u dizajnirane fizičke objekte,
one koji inspirišu jednostavnim pogledom
i iskušavanjem toga
i koji će nastaviti
da to rade u beskonačnost.
To je različita vrsta jezika,
poput umetnosti.
Drugi doprinosi koji produžuju život
i olakšavaju patnju su kritični
i fantastični
ali su deo neprekidnog medijuma
svog znanja i tehnologije,
poput interneta.
Šta je sledeće?
Možda suprotno od intuicije,
pretpostavljam da je to vizionarska ideja
iz kasnih '30-ih
koja je oživljena svakom decenijom:
autonomno vozilo.
Sad mislite, ma daj.
Kako savremena verzija tempomata
može da bude značajna?
Većina sveta
je bila stvarana
oko puteva i prevoza.
Oni su bili jednako bitni za uspeh
Rimskog carstva
kao sistem autoputeva unutar države
za prosperitet i razvoj
SAD-a.
Danas, ovim putevima
koji povezuju naš svet
dominiraju automobili i kamioni
koji se nisu mnogo promenili
već 100 godina.
Iako danas nije toliko očigledno,
autonomna vozila će biti
ključna tehnologija
koja će nam omogućiti
da redizajniramo naše gradove
i još više, civilizaciju.
Evo i zašto.
Kada postanu sveprisutna,
svake godine, ova vozila će spasiti
desetine hiljada života samo u SAD,
i milion globalno.
Korišćenje automobilske energije
i zagađenje vazduha
će biti drastično smanjeno.
Nestaće većina gužvi u saobraćaju
u našim gradovima i van njih.
Omogućiće nove ubedljive koncepte
za to kako projektujemo gradove, radimo
i kako živimo.
Stizaćemo tamo kuda idemo brže
i društvo će vratiti ogromne količine
izgubljene produktivnosti
potrošene sedenjem u saobraćaju,
zapravo zagađujući okolinu.
Ali zašto sad?
Zašto smatramo da je ovo spremno?
Zato što su tokom
poslednjih 30 godina
ljudi izvan automobilske industrije
potrošili milijarde
stvarajući neophodna čuda,
ali za potpuno drugačije namene.
Bili su potrebni ljudi
iz DARPA-e, univerziteta
i kompanija potpuno izvan
automobilske industrije
kako bi otkrili da ako ste pametni
u vezi sa tim,
autonomija bi mogla biti gotova sad.
Kojih je 5 neophodnih čuda
za autonomna vozila?
Prvo, treba da znate
gde ste i tačno koje je vreme.
Ovo je elegantno rešeno
GPS sistemom,
sistemom globalnog pozicioniranja,
kojeg je lansirala vlada SAD.
Treba da znate gde su svi putevi,
koja su pravila i kuda idete.
Različite potrebe
ličnih navigacionih sistema,
navigacioni sistemi u kolima
i internet mape su tu da reše ovo.
Morate da imate
skoro stalnu komunikaciju
sa mrežama računara
visokih performansi
i sa drugima u okolini
kako biste shvatili njihove namere.
Bežične tehnologije su se razvile
za mobline uređaje
ali su sa minimalnim modifikacijama
potpuno prilagođene da ovo reše.
Verovatno ćete želeti
neke ograđene puteve
za početak,
one za koje se društvo
i njegovi advokati
slažu da su sigurni za ovu upotrebu.
Ovo će početi sa HOV putevima
i nastaviti odatle.
Na kraju, treba da prepoznate
ljude, znake i objekte.
Mašinska vizija, posebni senzori
i računarstvo visokih performansi
mogu da učine mnogo toga,
ali izgleda da mnogo
nije dovoljno dobro
kada je vaša porodica u automobilu.
Povremeno, ljudi će morati
da se bave razmišljanjem.
Za ovo ćete možda zapravo
morati da probudite
vašeg putnika i pitate ga
šta je zaboga
ta velika džomba na sredini puta.
Nije tako loše,
i daće nam osećaj smisla
u ovom novom svetu.
Pored toga, kada prvi vozači objasne
svojim zbunjenim kolima
da je ogromno pile
na viljušci na putu
zapravo restoran
i da je u redu nastaviti vožnju,
svako drugo vozilo
na površini Zemlje
će to znati od tog trenutka.
Pet čuda, uglavnom ostvarenih
a vama sad treba samo jasna vizija
boljeg sveta punog autonomnih vozila
sa zavodljivo lepim i novim
funkcionalnim dizajnima
plus mnogo novca i teškog rada
da se to ostvari.
Početak je sada udaljen
samo nekoliko godina
i predviđam da će autnomna vozila
zauvek promeniti naš svet
tokom budućih nekoliko decenija.
Da zaključim,
došao sam do uverenja
da su sastojci sledećih Panteona
svuda oko nas,
a samo čekaju vizionare
sa širokim znanjem,
multidisciplinarnim veštinama
i velikom strašću
da ih iskoriste
kako bi ostvarili svoje snove.
Ali ovi ljudi ne nastaju
samo tako.
Treba da se neguju i podstiču
od malih nogu.
Treba da ih volimo i pomažemo im
da otkriju svoje strasti.
Treba da ih ohrabrimo
da rade naporno
i pomognemo im da shvate da poraz
predstavlja neophodni sastojak za uspeh,
kao i istrajnost.
Treba da im pomognemo
da nađu svoje uzore,
i damo im pouzdanje
da veruju u sebe
i da veruju da je sve moguće,
i kao što je moj deda uradio kada me je
odveo u kupovinu rezervnih delova,
i kao što su moji roditelji uradili
kada su me odveli u naučne muzeje,
treba da ih ohrabrimo da nađu svoj put,
čak iako je veoma različit od našeg.
Ali evo i upozorenja -
takođe treba da ih ponekad odvlačimo
od njihovih modernih čuda,
kompjutera, telefona, tableta,
konzola i TV-a,
da ih izvedemo na svetlost
da mogu da iskuse i prirodna
i dizajnerska čuda našeg sveta,
naše planete i civilizacije.
Ako to ne učinimo, oni neće shvatiti
šta su te dragocene stvari
za koje će jednog dana biti odgovorni,
da ih čuvaju i unapređuju.
Treba da shvate
nešto što se čini
da se ne poštuje dovoljno
u našem tehnološki zavisnom svetu -
da umetnost i dizajn
nisu luksuz,
niti nekako nekompatibilne
sa naukom i inženjerstvom.
One su ono suštinsko
što nas čini posebnim.
Jednog dana,
ako budete imali priliku
možda možete
da odvedete svoju decu
do pravog Panteona,
kao što ćemo mi svoju ćerku Kiru,
da iskusi iz prve ruke
snagu tog zadivljujućeg dizajna,
koji je jednog sasvim običnog dana u Rimu
posegao 2 000 godina u budućnost
kako bi odredio kurs mog života.
Hvala vam.
(Aplauz)