Dakle, kako učimo? I zašto neki od nas uče lakše nego drugi? Kao što sam spomenula, ja sam dr. Lara Boyd. Istražujem ljudski mozak, ovdje na Sveučilištu British Columbia. Ovo su pitanja koja me opčinjavaju. (Bodrenje) (Pljesak) Istraživanje mozga jedna je od sjajnih granica u razumijevanju ljudske fiziologije te u razmatranju onoga što nas čini onima tko smo. Ovo je sjajno vrijeme da se bude istraživač mozga i uvjeravala bih vas da imam najzanimljiviji posao na svijetu. Ono što znamo o mozgu mijenja se ogromnom brzinom. I mnogo toga o mozgu, za što smo mislili gda znamo i razumijemo, ispada da nije istinito ili je nepotpuno. Neke od tih zabluda očitije su od ostalih. Na primjer, mislili smo da se nakon djetinjstva mozak, zapravo, ne mijenja. A ispada da ovo nije moglo biti dalje od istine. Još jedna zabluda o mozgu je ta da u bilo kojem trenutku koristite samo neke njegove dijelove, a kada ništa ne radite, on utihne. I to je netočno. Čak i kada ste u stanju mirovanja i ne razmišljate ni o čemu, vaš mozak je krajnje aktivan. Zbog napredaka u tehnologiji, poput magnetske rezonancije, omogućeno nam je da dođemo do tih i mnogih drugih važnih otkrića. Možda najuzbudljivije, najzanimljivije i najtransformativnije od tih otkrića je to, što svaki put kada steknete neko novo znanje ili vještinu, mijenjate i svoj mozak. To je nešto što zovemo neuroplastičnost. Do prije 25 godina mislili smo da, otprilike nakon puberteta, jedine moguće promjene u mozgu su one negativne: gubitak moždanih stanica starenjem, zbog povrede, poput moždanog udara. A onda su istraživanja počela pokazivati značajnu količinu reorganizacije u mozgu odraslih. Rezultat istraživanja je pokazao da sva naša ponašanja mijenjaju naš mozak. Te promjene nisu ograničene ljudskom dobi, i to je dobra vijest, zar ne? I one se, zapravo, stalno odvijaju. Također vrlo važno, reorganizacija mozga pomaže u oporavku nakon moždanog oštećenja. Ključ svih ovih promjena je neuroplastičnost. I kako ona izgleda? Vaš mozak može se mijenjati na tri osnovna načina u procesu učenja. Prvi način je kemijski. Dakle, vaš mozak radi prenoseći kemijske signale između moždanih stanica, zovemo ih neuroni, što potiče niz akcija i reakcija. Pri učenju, vaš mozak može povećati količinu ili koncentracije tih kemijskih signala između neurona. Budući se ta promjena može odvijati vrlo brzo, ovo vrijedi za kratkotrajnu memoriju, ili za kratkotrajno poboljšanje neke motoričke vještine. Drugi način na koji se mozak može mijenjati kao podrška učenju je promjenom svoje strukture. Tijekom učenja, mozak može mijenjati veze između neurona. Ovdje se, zapravo, mijenja fizička struktura mozga, stoga to traje nešto duže. Ovaj tip promjena vezan je za dugotrajnu memoriju, dugotrajno poboljšanje motoričke vještine. Ovi procesi se odvijaju međusobno, pokazat ću vam kako. Svi smo pokušali naučiti novu motoričku vještinu, možda svirati klavir, možda učiti žonglirati. Postupno ste bili sve bolji u tome, već samo prilikom jednog niza pokušaja i pomislili "Jasno mi je, ide mi." A ako ste možda probali ponovo sljedećeg dana, svih onih poboljšanja od dana prije više nije bilo. Što se dogodilo? Pa, kratkotrajno, vaš mozak je mogao pojačati kemijske procese između vaših neurona. No, iz nekog razloga, ti signali nisu potakli strukturne promjene potrebne za dugotrajno pamćenje. Za dugotrajno pamćenje potrebno je vrijeme. I ono što vidite kratkotrajno neće se odraziti na učenje. Fizičke promjene su te koje će podržati dugotrajno pamćenje, dok kemijske promjene podržavaju kratkotrajno pamćenje. Strukturalne promjene mogu dovesti i do povezanih mreža područja u mozgu, koje zajedno rade u procesu učenja. A mogu voditi i do određenih područja u mozgu važnih za vrlo specifična ponašanja, kako bi promjenile ili povećale strukturu. Evo nekih primjera. Ljudi koji čitaju Brailleovo pismo imaju u mozgu veća osjetilna područja za ruke od nas koji ne čitamo na taj način. Motoričko područje vaše dominantne ruke, koje je na lijevoj strani mozga, ako ste dešnjak, veće je od druge strane. A istraživanja pokazuju da londonski taksisti, koji moraju memorirati mapu Londona da bi dobili dozvolu za rad, imaju veća područja u mozgu povezana s prostornim pamćenjem ili mapiranjem. Preostali način na koji se vaš mozak može promijeniti učenjem, je promjenom svoje funkcije. Kako koristite određeno područje mozga, ono postaje sve više podražljivo i lakše za ponovu uporabu. A kako vaš mozak ima ta područja koja povećavaju svoju podražajnost, mozak se mijenja ovisno kako i kada se ona aktiviraju. Primjerom učenja vidimo da se izmjenjuju i mijenjaju cijele mreže moždanih aktivnosti. Dakle, neuroplastičnost je podržana kemijskim, strukturalnim i funkcionalnim promjenama i one se odvijaju duž cijelog mozga. Mogu se pojaviti odvojeno jedne od drugih, ali najčešće rade zajedno i usklađeno. Zajedno podupiru proces učenja. I to čine cijelo vrijeme. Upravo sam vam pokazala koliko je fantastično neuroplastičan vaš mozak. Zašto bilo što što odaberete ne možete naučiti s lakoćom? Zašto ponekad našoj djeci ne ide u školi? Zašto zaboravljamo stvari dok starimo? I zašto se ljudi, koji imaju povredu mozga, ne oporave u potpunosti? Što je to što otežava i olakšava neuroplastičnost? To je ono što proučavam. Proučavam kako to specifično utječe na oporavak od moždanog udara. Nedavno je moždani udar pao s trećeg mjesta vodećih uzročnika smrti u SAD-u na četvrto mjesto. Odlična vijest, zar ne? No, zapravo, ispada da se nije smanjio broj ljudi pogođenih moždanim udarom. Samo smo bolji u održavanju života ljudi koji su imali moždani udar. Ispada da je vrlo teško pomoći mozgu da se oporavi od moždanog udara. I nažalost, nismo uspjeli razviti učinkovite načine rehabilitacije. Krajnji rezultat toga je da je moždani udar u svijetu vodeći uzročnik dugotrajne nesposobnosti odraslih osoba; osobe pogođene moždanim udarom su mlađe i obično dulje žive s tom nesposobnošću, a istraživanje iz moje grupe pokazuje da je kod takvih Kanađana pala kvaliteta života povezana sa zdravljem. Očito moramo biti bolji u pomaganju ljudima pri takvom oporavku. Ovo je ogroman društveni problem, i to onaj kojeg ne rješavamo. I što se može učiniti? Jedno je posve jasno: najbolji pokretač neuroplastičnosti u vašem mozgu je vaše ponašanje. Problem je to što je količina ponašanja, količina vježbe potrebne za stjecanje novih ili ponovno učenje starih motoričkih vještina, vrlo velika. I kako učinkovito odraditi te velike količine vježbi, vrlo je težak problem. Također je i vrlo skup problem. Stoga je moje istraživanje zauzelo pristup da se razviju terapije koje će pripremiti mozak na učenje. One uključuju stimulacije mozga, vježbe i robotiku. No, kroz svoje istraživanje shvatila sam da je najveće ograničenje u razvijanju terapija za ubrzanje oporavka od moždanog udara, to što obrasci neuroplastičnosti jako variraju od osobe do osobe. Kao istraživača, varijabilnost me izluđivala. Ona jako otežava korištenje statistike za testiranje vaših podataka i ideja. I zbog toga su studije o medicinskim intervencijama posebno kreirane kako bi umanjile varijabilnost. No, u mojem istraživanju postaje vrlo jasno da najvažniji, najinformativniji podaci koje sakupimo, pokazuju tu varijabilnost. Tako smo proučavanjem mozga nakon moždanog udara naučili mnogo i mislim da su te lekcije vrlo vrijedne i u drugim područjima. Prva lekcija je da je osnovni pokretač promjene u vašem mozgu vaše ponašanje, i nema tog lijeka za neuroplastičnost kojeg biste mogli uzeti. Ništa nije učinkovitije od vježbe koja će vam pomoći u učenju, a poanta svega je da morate odraditi taj posao. Zapravo, moje istraživanje je pokazalo da što je vježba teža, što je borba veća, to, zapravo, vodi prema boljem učenju i boljoj strukturalnoj promjeni u mozgu. Tu je problem što neuroplastičnost može ići u oba smjera. Može biti pozitivna pa naučite nešto novo i poboljšate svoju motoričku vještinu. No, može biti i negativna, zaboravili ste nešto što ste prije znali, postajete ovisni o lijekovima, možda patite od kronične boli. Dakle, vaš mozak je nevjerojatno plastičan te ga strukturalno i funkcionalno oblikuje sve ono što radite, ali i sve što ne radite. Druga lekcija koju smo naučili o mozgu je da ne postoji univerzalno primjenjiv pristup učenju. Dakle, ne postoji recept za učenje. Uzmite uvriježeno mišljenje da je potrebno 10,000 sati vježbe da bi se naučila i usavršila nova motorička vještina. Uvjeravam vas da nije tako jednostavno. Nekima od nas trebat će mnogo više vježbe, a drugima će možda trebati daleko manje. Dakle, oblikovanje našeg plastičnog mozga je preindividualno da bi postojao jedinstveni način koji će kod svih nas dati rezultat. Taj zaključak prisilio nas je da uzmemo u obzir personaliziranu medicinu. Ideja je da je za optimalan rezultat za svakog pojedinca potreban individualni pristup. I ideja dolazi iz liječenja oboljelih od raka. Ovdje ispada da je genetika vrlo važna pri određivanju određenih tipova kemoterapije sa specifičnim oblicima raka. Moje istraživanje pokazuje da ovo vrijedi i za oporavak od moždanog udara. Postoje određene osobine moždane strukture i funkcije koje zovemo biomarkeri. Biomarkeri su dokazani kao vrlo korisni i pomažu nam odrediti specifične terapije s individualnim pacijentima. Podaci iz mojeg laboratorija ukazuju da postoji kombinacija biomarkera koja najbolje predviđa neuroplastičnu promjenu i obrasce oporavka. I to ne iznenađuje, obzirom koliko je ljudski mozak složen. No, mislim da ovaj koncept možemo razmotriti i mnogo šire. Obzirom na jedinstvenu strukturu i funkciju mozga svakog od nas, ono naučeno o neuroplastičnosti nakon moždanog udara primjenjivo je na svakoga. Vaša svakodnevna ponašanja su važna. Svako od njih mijenja vaš mozak. I vjerujem da moramo uzeti u obzir ne samo personalizirano liječenje, već i personalizirano učenje. Jedinstvenost vašeg mozga utjecat će na vas kao na učenika, ali i kao na učitelja. Ta ideja pomaže nam razumjeti zašto neka djeca napreduju u tradicionalnom obrazovnom sustavu, a druga ne; zašto neki od nas lako nauče strane jezike, a drugi odaberu neki sport i izvrsni su u njemu. Kada danas odete odavde, vaš mozak neće biti isti kao kada ste jutros došli ovdje. I mislim da je to prilično nevjerojatno. No, svatko od vas drugačije će promijeniti svoj mozak. Shvativši te razlike, te individualne obrasce, ta varijabilnost i promjena omogućit će sljedeći novi veliki napredak u neuroznanosti; dozvolit će nam razviti nove i učinkovitije intervencije, odgovarajuće nastavnike za učenike te zahvate za pacijente. I ovo se ne odnosi samo na oporavak od moždanog udara, odnosi se na svakog od nas, kao roditelja, nastavnika, šefa, ali i zato što danas slušate TEDx govor kao dio cjeloživotnog učenja. Proučite što i kako najbolje učite. Ponovite ta ponašanja koja su zdrava za vaš mozak i prekinite s onim ponašanjima i navikama koja to nisu. Vježbajte. Bit učenja je odraditi posao kojeg zahtijeva vaš mozak. Stoga će najbolje strategije među pojedincima biti različite. Varirat će i unutar samih pojedinaca. Tako za vas učenje glazbe može biti vrlo lako, ali učenje vožnje snowboardom mnogo teže. Nadam se da ćete danas otići odavde cijenivši veličanstvenost vašeg mozga. Svijet oko vas neprestano preoblikuje vas i vaš plastični mozak. Shvatite da sve što radite, sve što susrećete i svako iskustvo koje proživite mijenja vaš mozak. Bilo to dobro ili loše. Stoga, kad danas odete odavde, krenite stvarati mozak kakav želite. Mnogo vam hvala. (Pljesak)