Debela sam. Oh, baš sam debela. Ona ima samo 19 godina, šta ja radim sa svojim životom? Dva lajka! Fino. Da li mi se sviđa ova fotografija? Da li njoj stvarno treba još lajkova? Nadam se da ću biti pozvana na venčanje. Još jedan lajk, super! Dobrodošli u unutrašnji monolog uobičajenog listanja kroz društvene mreže. Monolog koji mnogi od nas vode svakog dana, ali ne razmišljamo o tome, niti razgovaramo o tome. Zapravo, mnogi od nas ne mogu ni prepoznati da se dešava. Ja sam Bejli Parnel, i govoriću vam o nenamernim posledicama koje društvene mreže imaju po naše mentalno zdravlje. Pokazaću vam šta vas to muči svakog dana, šta vam to čini, i kako možete stvoriti bolje onlajn iskustvo za sebe. Pre samo godinu dana, moja sestra i ja smo uzele četvorodnevni odmor i otišle u Džasper u Alberti. Ovo je bio prvi godišnji odmor koji sam uzela posle četiri godine. Na ovom odmoru sam se isključila. Uključila sam avionski režim, bez imejlova i bez društvenih mreža. Tokom prvog dana tamo, i dalje sam osećala sindrom fantomske vibracije. To je kada umislite da vam zvoni telefon i proveravate, a on ne zvoni. Ja sam neprekidno proveravala. Bila sam rasejana u razgovoru. Preda mnom su bili prelepi vidici koje je Džasper nudio, a moja prva reakcija je bila da izvadim telefon i objavim na društvenoj mreži. Ali, naravno, nije je bilo. Drugog dana mi je bilo malo lakše. Možda mislite u sebi da sam smešna, ali nisam bila potpuno diskonektovana preko četiri godine. Ovo je praktično bilo novo iskustvo. Tek četvrtog dana mog boravka tamo, bila sam napokon smirena bez telefona. Sedela sam sa sestrom, bukvalno na ovoj strani planine kada sam počela da razmišljam: „Šta mi to društvene mreže rade? Šta to rade mojim vršnjacima?“ To su bila samo četiri dana, a izazvala su anksioznost. Bilo je stresno i kao posledicu je imalo simptome krize. Tada sam počela postavljati pitanja, i tada sam započela svoje master istraživanje na tu temu. Radila sam u socijalnom marketingu, prvenstveno u visokom obrazovanju, većinom svoje karijere. To znači da radim sa mnogo mladih od 18-24 godine, što je igrom slučaja najaktivnija populacija na društvenim mrežama. Druga stvar koju morate znati o meni je da sam dovoljno mlada da sam odrasla uz društvene mreže, ali i dovoljno stara da bih mogla kritički da se ophodim prema njima na način na koji nisam mogla kada sam imala 12 godina. Moj život su društvene mreže: privatno, profesionalno i akademski. I ako je imalo ovakav uticaj na mene, šta li je tek bilo sa ostalima? Ubrzo sam saznala da nisam jedina. Centar za studentsko mentalno zdavlje otkrilo je da su najčešće tri dijagnoze u univerzitetskim domovima anksioznost, depresija i stres. Veliki broj istraživanja iz Amerike, Kanade i Velike Britanije povezala su visoku upotrebu društvenih mreža sa ovim visokim procentom anksioznosti i depresije. Ali zastrašujuće je da se visoka upotreba društvenih mreža odnosi na skoro sve ljude koje poznajem: moje prijatelje, porodicu, kolege. Devedeset odsto mladih od 18-29 godina su na društvenim mrežama. Dnevno u proseku provedemo dva sata na njima. Čak ni ne jedemo dva sata dnevno. Sedamdeset posto populacije Kanade je na društvenim mrežama. Čak ni glasački odziv nije 70%. Šta god da činimo ovoliko često, vredno je kritički posmatrati. Na šta god da potrošimo ovoliko vremena, imaće trajne posledice na nas. Pa, dozvolite mi da predstavim četiri najčešće stvari koje izazivaju stres na društvenim mrežama, a koje, ukoliko se ne ispitaju, imaju predispozicije da postanu problemi po psihičko zdravlje, a ovo nije iscrpan spisak. Broj jedan: prikaz istaknutih momenata. Baš kao i u sportu, i ovde se radi o skupu najboljih i najsjajnijih momenata. Društvene mreže su naš lični prikaz istaknutih momenata. Tu objavljujemo pobede ili kada super izgledamo, ili kada izađemo sa prijateljima i porodicom. Ali borimo se sa nesigurnostima zato što upoređujemo svoje trenutke „iza kulisa“ sa najboljim scenama svih ostalih. Konstantno se upoređujemo sa ostalima. Da, ovo se dešavalo i pre društvenih mreža, sa TV-om i poznatim ličnostima, ali sada se dešava stalno, i direktno je povezano sa vama. Naišla sam na savršeni primer dok sam se pripremala za ovaj govor. Moja prijateljica na odmoru: „Brzo se vraćam, dremka….“ (Smeh) „Čekaj, zašto ja ne mogu da priuštim odmor? Zašto ja samo sedim ovde u pidžami i gledam Netfliks? Želim i ja da budem na plaži.“ Evo u čemu je stvar, ja nju vrlo dobro poznajem. Znala sam da je ovo neuobičajeno za nju. Znala sam da se obično davila u školskim obavezama. Ali pomislimo: „Ko bi to hteo da vidi?“ Ljudi žele da vide samo najbolje. Zapravo, kada vaši najbolji momenti dobro prolaze, suočavate se sa drugim izazivačem stresa na društvenim mrežama. A to je broj dva: društvena valuta. Baš kao i dolar, valuta je nešto što koristimo da ocenimo vrednost nekog dobra ili usluge. Na društvenim mrežama, lajkovi, komentari i šerovanje postali su oblik društvene valute po kojoj se vrednuje nešto. U marketingu to zovemo „ekonomija pažnje“. Sve je borba za vašu pažnju, i kada date nečemu „lajk“ ili parče te ograničene pažnje, to postaje zabeležena transakcija pridavanja vrednosti. Što je super ako prodajete proizvode kao što su album ili odeća. Ali problem je što smo na društvenim mrežama mi taj proizvod. Dopuštamo drugima da nam dodeljuju vrednost. Poznajete sigurno nekoga ili ste vi nekada obrisali fotografiju zato što nije imala onoliko lajkova koliko ste očekivali. Priznajem, i ja sam bila jedna od vas. Skinuli smo proizvod sa police jer se nije dovoljno brzo prodavao. Ovo menja naš osećaj identiteta. Povezujemo naše samovrednovanje sa onim šta drugi misle o nama, a zatim to izražavamo tako da svi vide. I postajemo opsednuti. Moramo napraviti najbolji mogući selfi i napravićemo ih 300 dok ne uspemo. Zatim, čekaćemo najbolje vreme za objavljivanje. Potpuno smo opterećeni i imamo biološke reakcije kada nismo u mogućnosti da učestvujemo. To me dovodi do trećeg izazivača stresa na društvenim mrežama. Broj tri: S.O.P. To je lagana fraza kojom se razbacujemo. S.O.P. ili strah od propuštanja jeste oblik društvene anksioznosti zbog straha da propuštate potencijalno uspostavljanje kontakta, događaj ili priliku. Veliki broj kanadskih univerziteta otkrio je da je sedam od deset studenata izjavilo da bi se rešili svojih naloga na društvenim mrežama da ih nije strah od izostavljanja. Iz znatiželje, koliko vas ovde jeste ili je razmišljao o tome da deaktivira nalog na društvenoj mreži? To su skoro svi. Taj S.O.P. koji osećate, prikaz najboljih momenata i društvena valuta su rezultat relativno „normalnog“ iskustva na društvenim mrežama. Ali, šta ako bi svakodnevni dolazak na društvene mreže bio užasno iskustvo? Pri čemu dovodite u pitanje ne samo svoju vrednost, nego i svoju bezbednost? Možda je i najgori izazivač stresa na društvenim mrežama broj četiri: onlajn nasilje. Četrdeset odsto odraslih prisutnih na internetu je doživelo neko nasilje onlajn, a 73% su svedočili nasilju. Nesrećna realnost jeste da je nasilje mnogo gore i mnogo češće ako ste žena, pripadnik LGBTQ populacije, osoba tamnije puti ili musliman. Mislim da razumete o čemu govorim. Problem je što na vestima čujemo o ovim velikim pričama: čujemo o Tajleru Klementiju koji je sa 18 godina sebi oduzeo život nakon što ga je cimer krišom snimao kako ljubi drugog momka i odao ga na Tviteru. Vidimo žene kao što je Anita Sarkizijan koja je skoro osramoćena na internetu i kojoj su poslate pretnje smrću i silovanjem zbog širenja feminizma. Mi vidimo ove priče tek kada je prekasno. A šta je sa svakodnevnim nasiljem na internetu? Šta je sa ružnom fotografijom koju ste poslali prijatelju na Snepčetu sa namerom da ostane privatna, ali je završila na Fejsbuku? „Pa šta? To je samo jedna smešna fotografija.“ „To je samo jedan ružan komentar, možeš misliti.“ Ali kada se ovi mali trenuci dešavaju iznova i ponavljaju vremenom, tada imamo veliki problem. Moramo naučiti da prepoznajemo i ove svakodnevne primere. Jer ako budu prolazili bez kontrole i sa efektima koji se ne primećuju, imaćemo mnogo više Tajlera Klementija. Ovi efekti nisu uvek laki za prepoznavanje. Koliko vas je primetilo obaveštenja koja se nalaze na vrhu ekrana? Koliko vas je, kao i ja, uznemireno što nisu proverena? Okej, proveriću ih za vas. (Izdah) Dobro! Samo još jedan mali primer toga šta nam ovo radi. Možda jednostavno ne možete da se skoncentrišete zbog obaveštenja koja se pojavljuju i vi morate da ih proveravate. Ta potreba vremenom postaje zavisnost. U vezi sa društvenim mrežama, uveliko uviđamo poremećaje slične bolestima zavisnosti. Sa svakim lajkom, dobijete dozu hormona sreće, dopamina. Dobijate na društvenim valutama. Pa šta onda radimo da bismo se dobro osećali? Proveravamo lajkove - samo još jednom. Objavljujemo - samo još jednom. Anksiozni smo ako nemamo pristup. Zar vam to ne zvuči kao svaka droga za koju ste čuli? Da. Tako da, s porastom svega toga, kada se korišćenje društvenih mreža vremenom odvija neometano, tada uviđamo porast anksioznosti i depresije. S.O.P, ometači, životni vrhunci, poređenja - to je previše! A dešava se stalno! Kanadska komora mentalnog zdravlja pronašla je kod učenika od 7. do 12. razreda koji dnevno provedu dva sata na društvenim mrežama povišene nivoe anksioznosti, depresije i suicidalnih misli. Za sve vas koji sada računate, to su deca od svega 12 godina. Evo u čemu je stvar. Ja volim društvene mreže. Zaista, obožavam ih. Slušajući ovo što danas govorim, možda mislite da hoću da se sklonite sa njih. Ali ja to ne želim. Ne mislim da će društvene mreže nestati, tako da neću gubiti vreme i govoriti vam da provodite manje vremena na društvenim mrežama. Iskreno, ne mislim da je apstinencija uopšte moguća opcija. Ali to ne znači da ne možete vežbati da budete bezbedni na njima. Sve o čemu sam govorila danas nema, a i ima veze sa društvenim mrežama. Hoću da kažem, društvene mreže nisu ni dobre ni loše. One su samo najnovije sredstvo koje koristimo za ono što smo uvek radili, a to su pričanje priča i međusobna komunikacija. Ne možete kriviti televizor Samsung za loš televizijski program. Tviter ne tera ljude da pišu objave pune mržnje. Kada govorimo o mračnoj strani društvenih mreža, ono o čemu u stvari govorimo je mračna strana samih ljudi. Mračna strana koja tera nasilnike da vrše nasilje, nesigurnost koje vas tera da obrišete fotografiju koju ste uzbuđeno objavili. Mračna strana koja se pita, dok gleda fotografiju srećne porodice, zašto vaša ne izgleda tako. Tako da, kao roditelji, edukatori, prijatelji, šefovi, ova mračna strana je nešto na šta treba da se fokusiramo. Trebaju nam strategije za preventivu kao i strategije za nošenje sa ovim tako da kada budete imali loše dane - a biće ih - kada budete preispitivali svoju vrednost, nikada ne padnete nisko kao Tajler Klementi i mnogi drugi kao on. „Dobro, Bejli, kako pronaći mir na društvenim mrežama?“ Imam dobre vesti: prepoznavanje problema je prvi korak ka rešenju istog. Tako da je slušanje ovog govora tek taj prvi korak: prepoznati problem. Znate za moć sugestije, kada vam neko kaže nešto o nečemu, i vi to nešto počnete stalno uviđati. Zbog toga je svest značajna. Zato što ćete sada barem biti u mogućnosti da bolje prepoznate ove posledice kada i ako vam se dese. Sledeća stvar koju morate učiniti jeste da preispitate svoju konzumaciju društvenih mreža. Kao što vodimo računa o tome šta stavljamo u usta, moramo voditi računa o tome šta nam ide u glavu i u srce. Zapitajte se: „Da li se zbog ovog listanja po Fejsbuku sada osećam bolje ili gore?“ „Koliko puta zapravo proveravam koliko imam lajkova?“ „Zašto sam na ovaj način odgovorio na ovu fotografiju?“ Zatim se zapitajte da li ste zadovoljni odgovorima. Možda i jeste, i to je skroz u redu! Ali ako niste, nastavite do trećeg koraka. Kreirajte bolje onlajn iskustvo. Kada je moj partner ovo razmotrio, shvatio je da svoje vrednovanje mnogo vezuje za društvene mreže, ali ponajviše za poznate ličnosti koje su ga podsećale na sve ono što nema. Zato je otpratio sve brendove i sve poznate ličnosti. To mu je sasvim odgovaralo. Ali možda za vas poznate ličnosti nisu problem. U mom slučaju, trebalo je iščistiti druge ljude sa početne stranice. Reći ću vam jednu tajnu. Ne morate pratiti „prijatelje“. Istina je da su ponekad prijatelji, ili ljudi koje imamo na Fejsbuku iz čiste učtivosti zapravo grozni onlajn. Nađete se odjednom u pasivno-agresivnom ratu statusa za koji niste ni znali da se odvija. Ili gledate u 50 slika sa istog koncerta iz istog ugla. (Smeh) Ako želite da pratite umetnike, komičare ili mačke, možete to učiniti. Poslednje što ćete uraditi jeste oblikovanje dobrog ponašanja. Oflajn nas uče da ne napadamo drugu decu na igralištu, da poštujemo druge i da se ophodimo prema njima kako zaslužuju. Uče nas da ne šutamo nekoga ko je na podu, niti da se sladimo tuđim nesrećama. Društvene mreže su alat. Alat koji bi se mogao koristiti za dobro, za mnogo pozitivnije grupe, za revolucije, za stavljanje mačka mrguda u Diznijeve filmove. (Smeh) Internet je čudno mesto. Da li društvene mreže škode vašem mentalnom zdravlju? Odgovor je: ne mora biti tako. Mreže vas mogu uništiti, da, ali i uzdići, do mere da se osećate bolje, ili ismejete od srca. Najzad, imam 24 časa u danu, i ako provedem dva sata na društvenim mrežama, onda želim da moje iskustvo bude ispunjeno inspiracijom, smehom i motivacijom, i sa još mnoštvo mrzovoljnih mačaka u Diznijevim filmovima. Hvala. (Aplauz)