Iz svih vanjskih perspektiva,

Johnu je sve polazilo za rukom.

Upravo je potpisao ugovor

za prodaju svog stana u New York-u

za profit od šest znamenki,

a posjedovao ga je samo pet godina.

Fakultet na kojem je diplomirao

mu je ponudio učiteljski angažman,

što je značilo, ne samo plaću,

već i povlastice po prvi put nakon dugo vremena.

A ipak, unatoč tome što je John-u sve išlo dobro u životu,

on se mučio,

boreći se protiv ovisnosti i hvatajući se depresije.

U noći 11. lipnja 2003. godine,

popeo se na rub

ograde Manhattan-skog mosta

i skočio je u opasne vode ispod.

Dojmljivo --

ne, čudesno --

preživio je.

Pad je smrvio njegovu desnu ruku,

polomio svako rebro koje je imao,

probio njegova pluća,

i vrludao je između svijesti i nesvjesti

dok je vrludao nizvodno uz East River,

ispod Brooklyn-skog mosta

i na put trajekta s otoka Staten,

gdje su putnici na trajektu

čuli njegove krikove boli,

kontaktirali kapetana broda

koji je kontaktirao Obalnu stražu

koja ga je izvukla iz East River-a

i odvela ga u bolnicu Bellevue.

I tu zapravo naša priča počinje.

Jer tu je sam sebi John obećao

kako će vratiti natrag svoj život u normalu --

prvo fizički, zatim emocionalno,

i zatim duhovno --

otkrio je kako postoji jako malo raspoloživih resursa

za nekoga tko je pokušao okončati svoj život

na način na koji je on to učinio.

Istraživanja pokazuju

kako će 19 od 20 ljudi

koji pokušaju počiniti samobojstvo

doživjeti neuspjeh.

Ali ljudi koji dožive neuspjeh

imaju 37 puta veće šanse da uspiju

iz druge.

To je doista

populacija kojoj prijeti rizik

a koji imaju jako malo resursa koji bi im pružali podršku.

I ono što se dogodi

kada ljudi pokušaju sastaviti sebe natrag u život,

zbog naših tabua oko samoubojstva,

nismo sigurni što treba reći,

i prilično često ne kažemo ništa.

A to produbljuje izolaciju

u kojoj se ljudi poput John-a nađu.

Znam John-ovu priču jako dobro

zato jer sam ja John.

A ovo je, danas,

prvi put u bilo kakvom javnom okruženju

moje prvo priznanje

putovanja na kojem sam bio.

Ali nakon što sam izgubio voljenog učitelja 2006. godine

i dobrog prijatelja prošle godine zbog samoubojstva,

i sjedeći prošle godine na TEDActive,

znao sam kako moram istupiti iz svoje šutnje

i prijeći preko svojih tabua

kako bih pričao o ideji vrijednoj širenja --

a to je da ljudi

koji su napravili težak izbor

kako bi se ponovno vratili u život

trebaju više resursa i trebaju našu pomoć.

Kao što projekt Trevor kaže, biti će bolje.

Biti će puno bolje.

I donio sam odluku kako ću istupiti van

danas iz potpuno drugačijeg ormara

kako bih vas ohrabrio, kako bih vas natjerao,

da ukoliko ste netko

tko je promišljao ili pokušao izvršiti samoubojstvo,

ili znate nekoga tko jest,

pričajte o tome, potražite pomoć.

To je razgovor kojeg je vrijedno voditi

i ideja koju je vrijedno širiti.

Hvala vam.

(Pljesak)