Kada gledamo film ili predstavu znamo da su glumci verovatno naučili tekst iz scenarija, koji im u suštini govori šta i kada da kažu. Komad zapisane muzike funkcioniše na potpuno istom principu. U osnovi, on kaže izvođaču šta da svira i kada da to svira. Govoreći estetski, postoji svet različitosti između, recimo, Betovena i Džastina Bibera, ali oba umetnika su koristila iste sastavne delove da bi stvorili svoju muziku: note. Iako krajnji rezultat može da zvuči vrlo komplikovano, logika iza muzičkih nota je u stvari prilično jednostavna. Pogledajmo osnovne elemente muzičkog zapisa i kako oni međusobno komuniciraju da bi stvorili muzičko delo. Muzika se piše na pet paralelenih linija koje se protežu preko stranice. Ovih pet linija se zovu linijski sistem i on deluje u dva pravca: gore i dole i sleva nadesno. Gore-dole osa kaže izvođaču visinu note ili koju notu da svira, a levo-desno osa mu kaže notni ritam ili kada da to svira. Počnimo sa visinom tona. Radi pomoći, koristimo klavir, a ovaj sistem funkcioniše za skoro svaki instrument koga se setite. U muzičkoj tradiciji Zapada, visine tonova su nazvane prema prvih sedam slova abecede, A, B, C, D, E, F, i G. Posle toga, ciklus se ponavlja: A, B, C, D, E, F, G, A, B, C, D, E, F, G, i tako dalje. Ali kako su ovi tonovi dobili svoja imena? Pa, na primer, ako ste odsvirali F, a zatim još jedno F više ili niže na klaviru, primetićete da oni zvuče prilično slično u poređenju sa, na primer, B. Nazad na linijski sistem, svaka linija i svaki razmak između dve linije predstavlja posebnu visinu tona. Ako stavimo notu na jednu od ovih linja ili u neki od praznih prostora, govorimo izvođaču da svira taj ton. Što je nota na višoj liniji, viši je ton. Ali, očito postoji mnogo više tonova od ovih devet koje nam daju ove linije i prazna mesta između njih. Veliki klavir, na primer, može da svira 88 posebnih tonova. Kako onda da skupimo 88 nota na jedinstven notni sistem? Koristimo nešto što se zove muzički ključ. Muzički ključ je čudan simbol koji se postavlja na početak linijskog sistema i deluje kao referentna tačka koja vam govori da posebna linija ili prazno mesto odgovara posebnoj noti na vašem instrumentu. Ako želimo da sviramo note koje nisu na linijskom sistemu, mi onda kao lažiramo i crtamo ekstra linijice koje se zovu pomoćne notne linije i crtamo note na njima. Ako nam je potrebno da ih mnogo nacrtamo to onda postaje zbunjujuće i tada treba da promenimo ključ. Dva osnovna elementa kontrolišu kada izvođač treba da svira note: vrsta takta i ritam. Vrsta takta je deo muzike koji je sam po sebi dosadan. Zvuči ovako. Primetite da se ne menja samo veselo opstaje. Može biti spor ili brz ili kakav god poželite. Suština je da, kao mala kazaljka na časovniku koja deli minutu na 60 sekundi, gde sve sekunde isto traju, takt deli muzički komad na male vremenske fragmente koji jednako traju, taktove. Sa stabilnim taktom kao osnovom, možemo da počnemo da dodajemo ritam našim tonovima i tada se muzika zaista i događa. Ovo je četvrtinka. To je najosnovnija jedinica ritma i njena je vrednost jedan udarac. Ovo je polovina i njena vrednost je dva udarca. Ovo je cela nota i ona vredi četiri udarca, a ovi mališani su osminke koje su polovina udarca. "Sjajno", kažete, "šta to znači?" Možda se primetili da duž linijskog sistema, postoje male linije koje ga dele na male delove. To su taktice jer svaki segment je takt. Na početku muzičkog komada odmah posle ključa je nešto što se zove oznaka za takt koja kaže izvođaču koliko udaraca ima u svakom taktu. Ovo kaže da su u svakom taktu dva udarca, ovde tri, ovde četiri i tako dalje. Donji broj nam kaže kakva nota će biti osnovna jedinica za merenje takta. Jedna odgovara celoj noti, dva – polovini note četiri – četvrtini note i osam – osmini note i tako dalje. Tako da nam oznaka za takt kaže da ima četiri četvrtine note u svakom taktu, jedna, dve, tri, četiri; jedna, dve, tri, četiri i tako dalje. Ali kao što sam ranije rekao ako se držimo ritma postaje dosadno, pa ćemo zameniti neke četvrtine drugim ritmovima. Primetite kako iako se broj nota u svakom taktu promenio, ukupan broj udaraca nije. Kako naše muzičko delo zvuči? Zvuči OK, ali je možda malo nepotpuno, zar ne? Dodajmo još jedan instrument koji ima svoju visinu tona i ritam. E sad zvuči kao muzika. Svakako, potrebno je vreme da se naviknemo da je čitamo brzo i sviramo na instrumentu ono što vidimo, ali sa strpljenjem i vremenom možete da postanete sledeći Betoven ili Džastin Biber.