Kada gledamo film ili predstavu
znamo da su glumci
verovatno naučili tekst iz scenarija,
koji im u suštini govori
šta i kada
da kažu.
Komad zapisane muzike
funkcioniše na potpuno istom principu.
U osnovi,
on kaže izvođaču šta da svira
i kada da to svira.
Govoreći estetski,
postoji svet različitosti
između, recimo, Betovena
i Džastina Bibera,
ali oba umetnika su koristila
iste sastavne delove
da bi stvorili svoju muziku:
note.
Iako krajnji rezultat
može da zvuči vrlo komplikovano,
logika iza muzičkih nota
je u stvari prilično jednostavna.
Pogledajmo
osnovne elemente muzičkog zapisa
i kako oni međusobno komuniciraju
da bi stvorili muzičko delo.
Muzika se piše na pet
paralelenih linija
koje se protežu preko stranice.
Ovih pet linija se zovu linijski sistem
i on deluje u dva pravca:
gore i dole
i sleva nadesno.
Gore-dole osa kaže izvođaču
visinu note
ili koju notu da svira,
a levo-desno osa mu kaže
notni ritam
ili kada da to svira.
Počnimo sa visinom tona.
Radi pomoći, koristimo klavir,
a ovaj sistem funkcioniše za skoro
svaki instrument koga se setite.
U muzičkoj tradiciji Zapada,
visine tonova su nazvane prema
prvih sedam slova abecede,
A,
B,
C,
D,
E,
F,
i G.
Posle toga, ciklus se ponavlja:
A,
B,
C,
D,
E,
F,
G,
A,
B,
C,
D,
E,
F,
G,
i tako dalje.
Ali kako su ovi tonovi
dobili svoja imena?
Pa, na primer, ako ste odsvirali F,
a zatim još jedno F
više ili niže na klaviru,
primetićete da oni zvuče
prilično slično
u poređenju sa, na primer, B.
Nazad na linijski sistem,
svaka linija i svaki razmak
između dve linije
predstavlja posebnu visinu tona.
Ako stavimo notu
na jednu od ovih linja
ili u neki
od praznih prostora,
govorimo izvođaču
da svira taj ton.
Što je nota na višoj liniji,
viši je ton.
Ali, očito postoji mnogo više tonova
od ovih devet
koje nam daju ove linije
i prazna mesta između njih.
Veliki klavir, na primer, može da svira
88 posebnih tonova.
Kako onda da skupimo 88 nota
na jedinstven notni sistem?
Koristimo nešto
što se zove muzički ključ.
Muzički ključ je čudan simbol
koji se postavlja
na početak linijskog sistema
i deluje kao referentna tačka
koja vam govori
da posebna linija ili prazno mesto
odgovara posebnoj noti
na vašem instrumentu.
Ako želimo da sviramo note
koje nisu na linijskom sistemu,
mi onda kao lažiramo
i crtamo ekstra linijice
koje se zovu
pomoćne notne linije
i crtamo note na njima.
Ako nam je potrebno
da ih mnogo nacrtamo
to onda postaje zbunjujuće
i tada treba da promenimo ključ.
Dva osnovna elementa kontrolišu
kada izvođač
treba da svira note:
vrsta takta
i ritam.
Vrsta takta je deo muzike koji je
sam po sebi dosadan.
Zvuči ovako.
Primetite da se ne menja
samo veselo opstaje.
Može biti spor
ili brz
ili kakav god poželite.
Suština je da,
kao mala kazaljka na časovniku
koja deli minutu na 60 sekundi,
gde sve sekunde isto traju,
takt deli muzički komad
na male vremenske fragmente
koji jednako traju,
taktove.
Sa stabilnim taktom kao osnovom,
možemo da počnemo da dodajemo
ritam našim tonovima
i tada se muzika zaista i događa.
Ovo je četvrtinka.
To je najosnovnija jedinica ritma
i njena je vrednost jedan udarac.
Ovo je polovina
i njena vrednost je dva udarca.
Ovo je cela nota
i ona vredi četiri udarca,
a ovi mališani su osminke
koje su polovina udarca.
"Sjajno", kažete, "šta to znači?"
Možda se primetili
da duž linijskog sistema,
postoje male linije
koje ga dele na male delove.
To su taktice
jer svaki segment je takt.
Na početku muzičkog komada
odmah posle ključa
je nešto što se zove oznaka za takt
koja kaže izvođaču
koliko udaraca ima u svakom taktu.
Ovo kaže da su u svakom taktu
dva udarca,
ovde tri,
ovde četiri
i tako dalje.
Donji broj nam kaže kakva nota
će biti osnovna jedinica
za merenje takta.
Jedna odgovara celoj noti,
dva – polovini note
četiri – četvrtini note
i osam – osmini note
i tako dalje.
Tako da nam oznaka za takt
kaže da ima četiri četvrtine note
u svakom taktu,
jedna,
dve,
tri,
četiri;
jedna,
dve,
tri,
četiri
i tako dalje.
Ali kao što sam ranije rekao
ako se držimo ritma
postaje dosadno,
pa ćemo zameniti
neke četvrtine
drugim ritmovima.
Primetite kako iako se broj nota
u svakom taktu promenio,
ukupan broj udaraca nije.
Kako naše muzičko delo zvuči?
Zvuči OK, ali je možda
malo nepotpuno, zar ne?
Dodajmo još jedan instrument
koji ima svoju visinu tona i ritam.
E sad zvuči kao muzika.
Svakako, potrebno je vreme
da se naviknemo da je čitamo brzo
i sviramo na instrumentu
ono što vidimo,
ali sa strpljenjem i vremenom
možete da postanete sledeći Betoven
ili
Džastin Biber.