Koliko nas je nekada videlo nešto i pomislilo da bi to trebalo prijaviti, ali smo odlučili suprotno? Nije da treba da vidim podignute ruke, ali sam sigurna da se ovo desilo ranije nekome u ovoj prostoriji. U stvari, kad je ovo pitanje bilo postavljeno grupi zaposlenih, 46% njih je odgovorilo da je videlo nešto i da su odlučili da to ne prijave. Dakle, ako ste podigli ruku, ili ste blago podigli ruku, ne osećajte se loše, niste jedini. Ta poruka "ako vidiš nešto, kaži", je stvarno svuda oko nas. Čak i kad se vozite auto-putem, vidite bilborde kao što je ovaj, koji nas podstiču da prijavimo zločin ne otkrivajući ko smo. I dalje imam utisak da je mnogima od nas neprijatno da istupimo u ime istine. Ja sam profesorka računovodstva i istražujem prevare. Na časovima ohrabrujem studente da istupe sa informacijom, ako je imaju. Ili drugim rečima, ohrabrujem studente da postanu uzbunjivači. Da budem skroz iskrena prema sebi, imam problem sa ovom porukom koju šaljem studentima. A evo i zašto. Uzbunjivači su pod napadom. Naslov za naslovom nam pokazuje ovo. Mnogi ljudi biraju da ne postanu uzbunjivači zbog straha od osvete. Od nazadovanja do pretnji smrću, do gubitka posla - gubitka posla zauvek. Izbor da postanete uzbunjivač je veoma teška borba. Njihova lojalnost se dovodi u pitanje. Njihovi motivi, njihova pouzdanost. Dakle, mogu li ja, kao profesor koji stvarno brine o svojim studentima, da ih ohrabrim da postanu uzbunjivači, kad znam šta svet zaista misli o njima? Jednog dana sam se pripremala za godišnje predavanje o uzbunjivačima sa svojim studentima. Radila sam na članku za „Forbs“, sa nazivom „Vels Fargo i milenijalci uzbunjivači. Šta da im kažemo?“ Dok sam radila na ovom članku i čitala o slučaju, pobesnela sam. Iznerviralo me je kad sam došla do činjenice da su zaposleni koji su pokušali uzbunjivanje zapravo bili otpušteni. To me je nateralo da razmislim o poruci koju sam delila studentima. Nateralo me je da se zapitam šta bi bilo da su moji studenti zaposleni u Vels Fargu? Sa jedne strane, kad bi uzbunjivali, bili bi otpušteni. Ali sa druge strane, ako ne bi prijavili prevare za koje su znali, prema onome kako su napisani trenutni propisi, zaposleni su odgovorni ako su znali nešto, a nisu prijavili. Krivično gonjenje je stvarna opcija. Šta bi osoba trebalo da uradi sa tim mogućnostima? Ja od svih ljudi znam za vredan doprinos koji uzbunjivači imaju. U stvari, većinu prevara otkriju uzbunjivači. Četrdeset dva odsto prevara su otkrili uzbunjivači, u poređenju sa drugim metodama kao što su pregled merenja i spoljašnja revizija. Kad pomislite o nekim više klasičnim ili istorijskim slučajevima prevara, uvek tu postoji uzbunjivač. Setite se afere Votergejt koju je uzbunjivač otkrio. Setite se afere Enron koju je takođe otkrio uzbunjivač. I ko može da zaboravi na Bernarda Medofa, kog je otkrio uzbunjivač? Potrebna je ogromna količina hrabrosti da istupite u ime istine. Ali kad razmišljamo o terminu uzbunjivač, često pomišljamo na neke veoma opisne reči: prevrtljivac, mutljivac, izdajnik, tužibaba, licemer. A to su lepe reči, one koje mogu da kažem sa pozornice. Kada nisam na predavanjima, idem po zemlji i intervjuišem prestupnike kancelarijskih profesija, uzbunjivače i žrtve prevara. Jer u stvari pokušavam da razumem šta ih motiviše, i da donesem ta iskustva nazad u učionicu. Međutim, intervjui sa uzbunjivačima su ti koje zaista pamtim. Ostaju mi u glavi, jer me teraju da ispitujem sopstvenu hrabrost. Kad bi mi se ukazala prilika, da li bih ja zapravo progovorila? Ovo je par priča koje želim da podelim sa vama. Ovo je Meri. Meri Vilingem je uzbunjivačica sa Univerziteta Severne Karoline u Čapel Hilu, akademski slučaj prevare. Meri je bila specijalista za učenje na univerzitetu i radila je sa studentima, naročito sa studentima sportistima. A ono što je primetila dok je radila sa studentima, je da su oni predavali seminarske radove koji su se činili znatno iznad njihovog nivoa čitanja. Počela je da postavlja par pitanja i otkrila je da postoji baza podataka, gde su studenti sportisti mogli da preuzmu radove i da ih predaju. Onda je otkrila da su neke njene kolege upućivale studente na lažne časove, samo da bi ostali kvalifikovani da igraju. Kada je Meri ovo otkrila, bila je besna. Pokušala je da ode kod svog supervizora. Ali nisu ništa učinili. Onda je Meri pokušala da ode do nekih internih univerzitetskih administratora. Ni oni nisu uradili ništa. Dakle, šta se desi kad niko ne sluša? Pišete blog. Meri je odlučila da napravi blog. Njen blog se proširio na internetu u roku od 24 časa, i jedan novinar je stupio u kontakt sa njom. Kada je novinar kontaktirao sa njom, njen identitet je bio poznat. Bila je otkrivena. Kada je bila otkrivena, nazadovala je na poslu, primila je pretnje smrću, zbog fakultetskog sporta. Meri nije uradila ništa loše. Nije učestvovala u prevari. Stvarno je mislila da iznosi istinu u ime studenata koji to nisu mogli. Ali njena lojalnost je dovedena u pitanje. Njena pouzdanost i motivi. Uzbunjivanje ne mora uvek da se završi nazadovanjem na poslu ili pretnjama smrću. Zapravo, ovo je bila naslovna strana magazina „Tajm“ 2002. godine, gde smo odavali počast trima hrabrima uzbunjivačima zbog njihove odluke da istupe u ime istine. Kada pogledate istraživanje, 22% uzbunjivača prijavi odmazdu. Dakle, postoji velika populacija ljudi koji prijavljuju, a koji nisu napadnuti zauzvrat, i to mi daje nade. Ovo je Keti. Keti Svonson je penzionisana gradska službenica iz Diksona. Jednog dana Keti je radila svoj posao, baš kao i uvek, i naletela je na vrlo interesantan slučaj. Vidite, Keti je bila pri kraju meseca, radila je na izveštaj o gradskom budžetu, i po običaju, njena šefica Rita Krandvel, dala joj je listu računa i rekla: „Keti, zovi banku i pogledaj ove konkretne račune.“ Keti je obavila svoj posao. Ali baš ovog dana, Rita je bila van grada, a Keti je bila zauzeta. Podiže slušalicu, zove banku i kaže: „Pošaljite mi faksom sve račune.“ Kad je dobila faks, zapazila je da postoji račun odakle je novac bio podizan i na koji je uplaćivan, a za koji ona nije znala. Bio je to račun koji je kontrolisala Rita. Tako da je Keti pogledala informaciju, prijavila je to njenom supervizoru, koji je bio tadašnji gradonačelnik Burk, a ovo je dovelo do ogromne, šestomesečne istrage. Došlo se do saznanja da je Ketina šefica, Rita Krandvel, proneverila novac. Rita je zatajila 53 miliona dolara u periodu od 20 godina, a zadesilo se da je Keti naletela na to. Keti je heroina. Zapravo, imala sam priliku da intervjuišem Keti za svoj dokumentarac, „Svi kraljičini konji“. Keti nije tražila slavu. U stvari, ona baš dugo vremena stvarno nije želela da priča sa mnom, ali putem strateškog uhođenja, na kraju je pristala na intervju. (Smeh) Ali tražila je pravdu, ne slavu. A da nije bilo Keti, ko zna da li bi ova prevara ikad bila otkrivena. Sećate se Forbsovog članka o kom sam pričala, na kom sam radila pre svog predavanja? Objavila sam ga i nešto stvarno fantastično se desilo. Počela sam da primam imejlove od uzbunjivača iz celog sveta. Kako sam primala te imejlove i odgovarala na njih, postojala je zajednička tema u poruci koju sam primila, a to je bilo ovo - svi su rekli: „Istupio sam sa dokazima, a sada me ljudi stvarno mrze. Otpušten sam, ali pogodite šta? Uradio bih sve to ponovo da mogu.“ Kako sam nastavila da čitam sve te poruke, htela sam da smislim šta bih mogla podeliti sa studentima. Sakupila sam sve i ovo je ono što sam naučila. Važno je za nas da gajimo nadu. Uzbunjivači su puni nade. Uprkos popularnom verovanju, oni nisu svi nezadovoljni zaposleni koji imaju problem sa kompanijom. Njihova nada je razlog koji ih vodi ka tome da istupe. Takođe moramo da gajimo posvećenost. Uzbunjivači su posvećeni. A strast prema njihovoj organizaciji ih tera da žele da istupe. Uzbunjivači su skromni. Još jednom, oni ne traže slavu, ali traže pravdu. Moramo da nastavimo da gajimo hrabrost. Uzbunjivači su hrabri. Oni često potcenjuju uticaj koji je uzbunjivanje imalo na njihovu porodicu, ali nastavljaju da komentarišu koliko je teško sakriti istinu. Sa tim u vezi, želim da vam ostavim još jedno dodatno ime - Piter Bakston. Piter Bakston je imao 27 godina i radio je u Američkoj službi za javno zdravlje. Angažovali su ga da intervjuiše ljude koji su imali seksualno prenosive bolesti. Kroz svoj posao, zapazio je kliničku studiju koja se dešavala unutar organizacije. A to je bila studija koja je posmatrala tok razvoja nelečenog sifilisa. Bilo je 600 afroameričkih muškaraca koji su bili uključeni. Bili su navedeni da učestvuju tako što su im dali besplatne preglede, pogrebna osiguranja. Ono što se desilo tokom ove studije jeste da je otkriven penicilin da pomogne u lečenju sifilisa. A Piter je zapazio da učesnicima u ovoj studiji nije dat penicilin da bi ih izlečili od sifilisa. A učesnici to nisu znali. Kao i Meri, Piter je pokušao da to prijavi i da priča sa internim supervizorom, ali niko nije slušao. Piter je mislio da je ovo potpuno nepravedno i pokušao je da ponovo prijavi, pa je na kraju pričao sa novinarom - veoma slično kao Meri. Godine 1972, ovo je bila naslovna strana „Njujork Tajmsa“ - „Žrtve sifilisa u američkoj studiji bile su nelečene 40 godina“. Ovo nam je danas poznato kao studija sifilisa u Taskigiju. A Piter je bio uzbunjivač. Šta se desilo sa tih 600 muškaraca, pitate se, prvobitnih 600 muškaraca? Dvadeset osmoro njih je umrlo od sifilisa. Sto je umrlo od komplikacija usled sifilisa, 40 supruga je bilo inficirano, i desetoro dece je bilo rođeno sa urođenim sifilisom. Ko zna koje bi to cifre bile da nije bilo Piterovog hrabrog, odvažnog postupka? Svi smo zapravo povezani sa Piterom. Ako znate bilo koga ko je u kliničkoj studiji, razlog što danas imamo formular saglasnosti je zbog Piterovog odvažnog dela. Dopustite da vam postavim pitanje. To originalno pitanje, varijaciju originalnog pitanja. Koliko nas je ikada koristilo termine cinkaroš, prevrtljivac, tužibaba, mutljivac, licemer, dojavljivač? Bilo ko? Pre nego što budete imali potrebu da uradite to ponovo, želim da razmislite malo. To može biti neka Meri, Piter, Keti u svetu. Možete biti osoba koja bi mogla oblikovati istoriju, ili oni mogu biti osoba koja oblikuje vašu. Hvala vam. (Aplauz)