Koliko nas je ikad vidjelo nešto, pomislilo da to treba prijaviti, ali odlučilo suprotno? Ne trebate podizati ruke, ali sigurna sam da se to već dogodilo nekom u ovoj prostoriji. Ustvari, kada je ovo pitanje postavljeno grupi zaposlenika, 46% njih je izjavilo da su vidjeli nešto i odlučili ne prijaviti to. Tako da ako ste podigli ruku, ili tiho podigli ruku, nemojte se loše osjećati, niste sami. Ova poruka da ako vidite nešto recite nešto je stvarno oko nas. Čak i kad se vozim autocestom, vidite ovakve oglase, ohrabrujući nas da prijavimo zločine bez da sami sebe razotkrijemo. Ali i dalje mislim da se puno nas ne osjeća ugodno istupiti u ime istine. Ja sam profesorica računovodstva i istražujem prevare. Na predavanjima ohrabrujem svoje studente da iznesu informacije ako je potrebno. Drugim riječima, ohrabrujem svoje studente da budu zviždači. Ali ako sam sasvim iskrena sama sa sobom, stvarno sam u sukobu sa ovom porukom koju šaljem svojim studentima. Evo i zašto. Zviždači su pod napadom. Naslov nakon naslova nam to pokazuje. Puno ljudi bira ne postati zviždači zbog straha od osvete. Od nazadovanja u karijeri do prijetnji smrću, do gubitka posla -- stalnog gubitka posla. Odabir da postanete zviždač je teška bitka. Njihova odanost postane upitna. Njihovi motivi, njihova povjerljivost. Kako mogu ja, kao profesorica, koja brine o svojim studentima ih poticati da budu zviždači kad znam kako se svijet odnosi prema takvima? Tako, jednog dana spremala sam moje godišnje izlaganje o zviždačima sa svojim studentima. I radila sam na članku za "Forbes" nazvanom "Wells Fargo i zviždanje milenijalaca. Što da im kažemo?" I dok sam radila na tom članku i čitala o tom slučaju, strašno sam se naljutila. I što me naljutilo je to što sam shvatila da su zaposlenici, koji su pokušali zviždati, su otpušteni. I zapitala sam se o poruci koju sam slala svojim studentima. I zamislila sam se: Što da su moji studenti bili zaposlenici Wella Fargo-a? S jedne strane, da su zviždali, bili bi otpušteni. S druge strane, da nisu prijavili prevare o kojima su znali, način na koji je propisano je da su zaposlenici krivi ako su znali nešto, a nisu to prijavili. Kazneni progon je stvarna opcija. Što bi osoba trebala napraviti sa takvim izgledima? Ja od svih ljudi znam vrijedne doprinose koje zviždači daju. Većina prevara je i otkrivena zbog njih. 42% prevara je otkriveno zbog zviždača u usporedbi sa drugim metodama, kao provjere mjera i vanjske revizije. I kad pomislite na neke klasične povijesne prevare, uvijek se vrte oko zviždača. Watergate-- otkriven zbog zviždača. Enron- otkriven zbog zviždača. I tko može zaboraviti Bernarda Madoffa koji je otkriven zbog zviždača? Treba ogomna količina hrabrosti istupiti u ime istine. Ali kada pomislimo na izraz zviždač, često pomislimo o vrlo slikovitim rječima: štakor, zmija, izdajica, tužibaba, cinkaroš. I to su one lijepe rječi, one koje mogu reći na pozornici. I kad nisam na predavanjima, idem oko države i provodim intervjue sa uredskim prestupnicima, zviždačima i žrtvama prevara. Stvarno pokušavam shvatiti što ih motivira i vratiti ta iskustva nazad u učionicu. Ali intervjui sa zviždačima su ono što je stvarno ostavilo utisak na mene. Ostave utisak na mene, jer me natjeraju da se zapitam u vlastitu hrabrost. Kada bih imala tu priliku, jel bi ja progovorila? Ovo je par priča koje želim podjeliti sa vama. Ovo je Mary. Mary Willingham je zviždačica sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu, slučaj akadamske prevare. I Mary je bila stručnjak za učenje na sveučilištu, i radila je sa studentima, najviše sa studentima sportašima. I primjetila je da oni predaju seminare koji su duboko ispod njihovih nivoa čitanja i pisanja. Pa ih je počela ispitivati i otkrila je da postoji baza podataka gdje studenti sportaši mogu dobiti seminare i predati ih. I onda je otkrila da su neki od njenih kolega gurali studente u lažne kolegije, samo da bi bili kvalificirani igrati. Kad je Mary ovo otkrila, bila je bijesna. I onda je probala otići svom nadležnom. Ali oni nisu reagirali. I onda je Mary probala otići nekim od sveučilišnih administratora. I oni nisu reagirali. I što se dogodi kad nitko ne sluša? Objavite to na blogu. Tako je Mary odlučila napraviti blog. Njen blog je postao viralan unutar prva 24 sata, i kontaktirao ju je novinar. Kad ju je kontaktirao taj novinar, otkirven joj je identitet. Bila je izložena. I kad je bila izložena, profesionalno je nazadovala, primala je prijetnje smrću, zbog akademskih sportova. Mary nije napravila ništa krivo. Nije sudjelovala u prevari. Mislila je da daje glas studentima koji ga nisu imali. Ali njena odanost je postala upitna. Njena vjerodostojnost i njeni motivi. Otkrivanje ovakih stvari ne mora završiti profesionalnim nazadovanjem ili prijetnjama smrću. U 2002., naslovnica "Time" časopisa je odavala počast tri hrabra zviždača zbog njihovih odluka da istupe u ime istine. I kada pogledate istraživanja, 22% zviždača prijave osvetu. Dakle postoji ogromna populacija ljudi koji prijave i nitko im se ne osveti i to mi daje nadu. Ovo je Kathe. Kathe Swanson je umirovljena gradska službenica iz Dixona. Jednog dana, Kathe je obavljala svoj posao, kao i svakog, i naišla je na jedan poprilično zanimljiv slučaj. Kathe je bila na kraju mjeseca i obrađivala je izvještaje gradskih blagajnika i inače, njena šefica, Rita Crundwell joj da popis računa i kaže: "Kathe, zovi banku i uzmi ove račune." I Kathe je odradila svoj posao. Ali ovog dana, Rita je bila izvan grada, a Kathe prezaposlena. Uzela je telefon, nazvala banku i tražila da joj pošalju sve račune. I kada su stigli vidjela je da ima jedan račun koji ima isplate i uplate o kojima ona nije ništa znala. To je bio račun kojeg je samo Rita kontrolirala. I Kathe je pogledala informacije, i prijavila svom nadležnom, tadašnjem gradonačelniku Burkeu, i to je dovelo do ogromne, šetomjesečne istrage. Ispostavilo se da je Rita Crundwell pronevjerila novac. Rita je pronevjerila 53 milijuna dolara preko 20 godina i Kathe je sasvim slučajno naletjela na to. Kathe je junakinja. I ustvari, imala sam priliku intervijuirati Kathe za moj dokumentarac "All the Queen's Horses". Kathe nije tražila slavu. Ustvari, nije htjela pričati sa mnom jako dugo, ali kroz strateško uhođenje, na kraju je odradila intervju. (Smijeh) Ali tražila je pravdu, ne slavu. I da nije bilo Kathe tko kaže da bi se ova prevara ikada otkrila? Sjetite se onog "Forbes" članka o kojem sam pričala, na kojem sam radila prije predavanja? Objavila sam ga i nešto zaista čudesno se dogodilo. Počela sam primati mailove od zviždača po cijelom svijetu. I primala sam te mailove i odgovarala na njih i postojala je zajednička tema u porukama koje sam dobila, i to je bilo: Svi su rekli ovo:" Iznio sam istinu, ljudi me sad jako mrze. Dobio sam otkaz, ali znate šta? Ponovio big sve da mogu." I dok sam čitala ovu poruku, i sve poruke, mislila sam, što mogu podjeliti sa svojim studentima? Iz svega toga sam ovo naučila. Važno je uzgajati nadu. Zviždači su puni nade. Protivno popularnom vjerovanju, nisu svi bijesni zaposlenici koji su ljuti na tvrtku. Njihova nada je ono što ih tjera da istupe. Trebamo uzgajati i predanost. Zviždači su predani. I ta strast je ono što ih tjera da istupe. Zviždači su skromni. Ponavljam, ne traže slavu, traže poštenje. I trebamo nastaviti uzgajati hrabrost. Zviždači su hrabri. Često podcjenjuju utjecaj cinkanja na njihove obitelji, ali nastavljaju komentirati kako je teško zadržati istinu. Želim vas ostaviti sa još jednim imenom: Peter Buxtun. Peter Buxtun je bio 27-godišnji zaposlenik Državnog Zdravstva SAD-a. Zaposlen je da intervjuira ljude koji imaju seksualno prenosive bolesti. I kroz njegov rad, primjetio je kliničko istraživanje koje je organizacija provodila. To je bilo istraživanje koje je proučavalo napredovanje neliječenog sifilisa. I tako, 600 muškaraca, Afro-Amerikanaca je sudjelovalo u ovom istraživanju. Oni su bili namamljeni kroz besplatne preglede, plaćen pogreb. Ono što se dogodilo tijekom ovog istraživanja, je da je penicilin otkriven kao lijek koji pomaže protiv sifilisa. I Peter je otkrio da sudionici ovog istraživanja nisu dobili penicilin da im liječi sifilis. A sudionici to nisu znali. Slično kao Mary, Peter je to probao prijaviti i pričati sa svojim nadležnima, ali nitko ga nije saslušao. Peter je mislio da to nije uopće pošteno i probao je prijaviti to opet, i napokon razgovarao sa novinarom -- slično kao Mary. I 1972. ovo je dospjelo na naslovnicu "New York Timesa": "Žrtve sifilisa u Američkom istraživanju nisu primile liječenje 40 godina." Ovo je danas nama poznato kao Tuskegee ekperiment sifilisa. I Peter je bio zviždač. Što se dogodilo 600 muškaraca, možda se pitate, tih 600 muškaraca? 28 muškaraca je umrlo od sifilisa. Stotinu ljudi je umrlo od komplikacija sifilisa, 40 žena je bilo zaraženo i 10 djece rođeno sa urođenim sifilisom. Tko bi mogao reći koliki bi ti brojevi bili da nije bilo hrabrog Petera? Svi smo povezani sa Peterom, ustvari. Ako znate ikog tko je u kliničkom istraživanju, razlog zbog kojeg imamo izjavu suglasnosti je zbog tog Peterovo hrabrog čina. Dopustite mi da vam postavim pitanje. To pitanje, varijaciju tog pitanja. Koliko nas je koristilo izraz cinkaroš, štakor, tužibaba, zmija, lasica izdajica? Itko? Prije nego dobijete poriv da to ponovite, želim da se malo zamislite. Možda su to Mary, Peter ili Kathe. Možda ste vi osoba koja će oblikovati povijest ili oni mogu biti osoba koja oblikuje vašu. Hvala. (Pljesak)