Uoči izbora 2016. godine, kao i većina nas, gledala sam sve veću neslogu, osude i gadosti u našim javnim prostorima. Bio je to ludački porast polarizacije. Bilo je obeshrabrujuće i uznemirujuće. Pa sam počela da razmišljam, sa kolegom novinarem, Džeremijem Hejem, o tome kako se možemo drugačije baviti svojim zanatom. Kako bismo mogli da stignemo do srca podela, do mesta konflikta, kao što su novinari oduvek radili, ali onda, kada stignemo tamo, uradimo nešto zaista drugačije. Znali smo da želimo da uzmemo osnovne alate svog zanata - pažljivo proveravanje informacija, marljivo istraživanje, radoznalost, posvećenost služenju javnom dobru, služenju našoj demokratiji - i uradimo nešto novo. I tako smo mapirali ovaj proces koji nazivamo novinarstvom dijaloga, radi dolaženja do srži društvenih i političkih podela, a zatim, kada se nađemo tamo, izgradnje razgovora podržanih novinarstvom među ljudima na suprotnim stranama polarizovanih pitanja. Ali kako to zapravo uraditi u svetu koji je toliko podeljen, toliko duboko podeljen, kada živimo u svetu u kome rođaci, tetke i stričevi ne mogu da razgovaraju jedni sa drugima, kada često živimo u odvojenim i zasebnim ekosistemima vesti, i kada refleksno i po navici opanjkavamo i odbacujemo one sa kojima se ne slažemo? Ali hteli smo da probamo. I tako odmah nakon izbora 2016. godine, u ono vreme između izbora i inauguracije, udružili smo se sa Medijskom grupom Alabame da uradimo nešto zaista drugačije. Spojili smo 25 Trampovih pristalica iz Alabame u razgovoru sa 25 pristalica Klintonove iz Kalifornije. Spojili smo ih u zatvorenu, moderiranu grupu na Fejsbuku koju smo držali otvorenom mesec dana. Hteli smo da postignemo da im pružimo mesto da komuniciraju sa istinskom radoznalošću i otvorenošću. Hteli smo i da ih podržimo u izgradnji odnosa, ne samo jednih sa drugima, već i sa nama kao novinarima. A zatim smo hteli da dostavimo činjenice i informacije - činjenice i informacije koje bi oni mogli primiti, obraditi i koristiti da učvrste svoje razgovore. Kao uvod u ovaj razgovor, prvi korak u onome što nazivamo novinarstvom dijaloga, pitali smo ih šta misle da druga strana misli o njima. Kada smo pitali Trampove pristalice iz Alabame šta su mislili da pristalice Klintonove u Kaliforniji misle o njima, ovo je nešto od onoga što su rekli. „Oni misle da smo religiozni biblijski zaluđenici.“ „Da smo zaostali, seljačine i glupi.“ „Misle da svi imamo zastavu Konfederacije u dvorištu, da smo rasiste, seksiste i neobrazovani.“ „Misle da smo bosi i trudni, sa prljavim prilazima pred kućom.“ „Misle i da smo svi seka perse i da idemo okolo u krinolinama, sa poljima pamuka u pozadini“. Zatim smo to isto pitanje postavili stanovnicima Kalifornije: „Šta mislite da ljudi iz Alabame misle o vama?“ Rekli su ovo: „Misle da smo ludi, liberalni Kalifornijci.“ „Da nismo patriote.“ „Snobovi smo i elitiste.“ „Bezbožnici smo i popustljivi prema svojoj deci.“ „I da smo usmereni na karijeru, a ne na porodicu.“ „Da smo elitiste, intelektualci sa glavom u oblacima, bogataši koji se hrane u prodavnicama zdrave hrane, van dodira sa realnošću.“ Postavljanjem ovakvih pitanja na početku svakog razgovora, utvrđivanjem i iznošenjem stereotipa, nalazimo da ljudi na svim stranama počinju da uviđaju da nose uprošćene i često zlobne karikature. A time - nakon toga možemo da nastavimo sa procesom istinskog razgovora. Tokom dve godine od tog pokretanja projekta Kalifornija/Alabama, nastavili smo da vodimo dijaloge i partnerstva sa medijskim organizacijama širom zemlje. Bavili su se nekim od naših najspornijih pitanja: oružjem, imigracijom, rasom, obrazovanjem. Otkrili smo, što je bilo neverovatno, da je stvarni dijalog zaista moguć. I da, kada im se pruži šansa i struktura oko toga, mnogi, ne svi, ali mnogi naši sugrađani rado se uključuju u razgovor sa drugima. Prečesto novinari imaju izoštrene podele u ime drame ili čitalaca ili u službi ličnih stavova. Prečesto prilazimo svakoj strani citirajući pristalice sa jedne strane i pristalice sa druge strane, sa upečatljivim anegdotskim glavnim likom i konciznim krajnjim navodom u čemu su čitaoci skloni da nađu predrasude. Ali naš proces zasnovan na dijalogu ima sporiji tempo i drugačije jezgro. Naš rad se rukovodi principom da je dijalog među različitim stranama suštinski bitan za funkcionalnu demokratiju, i da novinarstvo i novinari imaju višestruku ulogu u pružanju potpore tome. Pa, kako radimo? U svakoj fazi, transparentni smo što je više moguće u pogledu naših metoda i motiva. U svakoj fazi izdvajamo vreme da odgovorimo na pitanja ljudi - da objasnimo zašto radimo to što radimo. Govorimo ljudima da nije u pitanju zamka - niko vam neće reći da ste glupi, niko nije tu da vam kaže da vaše iskustvo nije bitno. I uvek tražimo zaista drugačije ponašanje, udaljavanje od refleksnog etiketiranja, toliko ukorenjenog u našem govoru da ga većina nas, na svim stranama, više ni ne primećuje. Ljudi često pomalo ljutito stupaju u naše razgovore. Govore stvari kao što su: „Kako možete da verujete X?“ „Kako možete da čitate Y?“ i „Možete li da verujete da se ovo desilo?“ Ali uopšteno, u ovom čudu koje nas svaki put oduševi, ljudi počinju da se predstavljaju. Počinju da objašnjavaju ko su i odakle dolaze, i počinju da jedni drugima postavljaju pitanja. I polako, vremenom, ljudi se stalno vraćaju na teške teme, svaki put sa malo više empatije, malo više suptilnosti, malo više radoznalosti. Naši novinari i moderatori naporno rade da to podrže jer to nije debata, nije borba, nije nedeljni jutarnji program. Nije nabacivanje argumenata. To nije gomilanje memova, gifova ili članaka sa naslovima da bi neko dokazao da je u pravu. Ne radi se ni o ostvarivanju političkih pobeda nezgodnim pitanjima. Naučili smo da je naše stanje neslaganja loše za sve. To je duboko nesrećno stanje postojanja. Ljudi nam to uvek iznova govore. Kažu da cene priliku da komuniciraju sa poštovanjem, sa radoznalošću i otvorenošću, da im je drago i da im je lakše jer imaju mogućnost da spuste oružje. Mi radimo svoj posao direktno se suprotstavljajući aktuelnoj političkoj klimi u našoj zemlji, i to radimo znajući da je težak i zahtevan posao obuzdati i podržati ljude suprotstavljenih strana u razgovoru. Radimo to znajući da demokratija zavisi od naše sposobnosti da se udruženo bavimo našim zajedničkim problemima. To radimo tako što postavimo zajednicu u središte našeg novinarskog procesa, tako što stavimo ego na stranu da bismo najpre slušali, duboko saslušali, slušali pored i naspram svojih predrasuda, svojih navika u razmišljanju, i da bismo podržali druge da učine to isto. Bavimo se ovim poslom znajući da se novinarstvo kao institucija bori sa problemima, da je uvek igralo ulogu i da će nastaviti da igra ulogu u podržavanju razmene ideja i gledišta. Za mnoge učesnike u našim grupama, postoje trajni ishodi. Mnogi su postali prijatelji na Fejsbuku, kao i u stvarnom životu, prelazeći političke granice. Nakon što smo okončali taj prvi projekat Tramp/Klinton, oko dve trećine žena je formiralo svoju grupu na Fejsbuku, odabrale su moderatora iz svake države i nastavile da razgovaraju o teškim i problematičnim pitanjima. Ljudi nam stalno iznova govore da su zahvalni na prilici da budu deo ovog rada, zahvalni jer znaju da ljudi sa druge strane nisu ludi, zahvalni što su imali priliku da se povežu sa ljudima sa kojima inače ne bi razgovarali. Veliki deo onoga što smo videli i naučili, uprkos činjenici da se zovemo Mediji svemirskog broda, uopšte nije nuklearna fizika. Ako nazivate ljude ružnim imenima, ako ih etiketirate, ako ih vređate, neće vas rado slušati. Oštra kritika ne pomaže, posramljivanje ne pomaže, snishodljivost ne pomaže. Istinska komunikacija zahteva vežbu, trud, suzdržanost i samosvest. Ne postoji algoritam za rešavanje situacije u kojoj smo. Jer prava ljudska veza je u stvari prava ljudska veza. Dakle, vodite se radoznalošću, naglašavajte diskusiju, a ne raspravu, izađite iz svojih okvira, jer prava povezanost između različitosti... to je melem koji je jako potreban našoj demokratiji. Hvala. (Aplauz)