Potječem iz okruženja
u kojem nikad nisam vidio

nijednog muškog člana
svoje obitelji kako plače.

Počeo sam preispitivati tu nesposobnost
izražavanja bilo kakve emocionalnosti.

Ona ne dopušta slabost ni ranjivost.

Umjetnost je za mene postala put,

način na koji se mogu
suočiti s tom ranjivošću,

pokazati je i podijeliti
sa svojom izravnom publikom.

Shaun Leonardo: Sloboda pokreta

-Branič se izvukao i prosljeđuje loptu
koju je umalo oteo Shaun Leonardo.

Američkim nogometom
bavio sam se više od deset godina.

Moj cjelokupni rad
potječe od tog iskustva,

tog dvojnog identiteta
umjetnika i sportaša.

Kao da je to bilo jučer, i dalje se sjećam
voljenog i rado prisjećanog trenera

kako mi je, kako bi
kod mene pobudio bijes, rekao:

„Želim da igraš kao da si
upravo pušten iz zatvora.”

Kao mlad čovjek,
tad sam imao 21 godinu,

nisam raspolagao alatima
za zdravo nošenje s time.

I što se dogodilo?

Upalilo je.

Doista je pobudio bijes
koji je želio pobuditi.

-Leonardo ga gura
prema unutra i zaustavlja.

-Sjajna Leonardova igra
kojom spašava utakmicu.

Sada imam 40 godina
i još razmišljam o tom trenutku.

Kada ste obilježeni svojom različitošću,

bojom svoje kože,
doživljenim identitetom

postajete hipervidljiva meta.

No u toj hipervidljivosti
postajete nevidljivi

jer ljudi ne vide tko ste.

-Jeste li spremni?! -Da!

Nakon koledža,

dakle, nakon moje karijere
u američkom nogometu

nastupio sam maskiran kao meksički hrvač

koji se bori
protiv nevidljivog protivnika.

[ZVONO ZA POČETAK BORBE]

[GLEDATELJI NAVIJAJU]

["El Conquistador
vs. Nevidljivi čovjek", 2006.]

U svakom je meču bilo važno

da publici ostane Shaun Leonardo.

Da se lika liši svih slojeva

i da vam je ostala osoba
koja je osjećala potrebu

da prođe kroz tu borbu
kako bi vidjela samu sebe.

Možete li zamisliti,
ispred mene nema nikoga.

Čak i nešto malo poput udarca,

možete predstaviti na ovaj način.

Ili, ako ste u publici,
što će vam biti prepoznatljivo?

Morate ga dramatizirati
na način da ga možete predvidjeti

i da možete predvidjeti
kako se dalje razvija.

Nudio sam spektakl nasilja

i taj identitet
hipermuževnosti i agresivnosti

koji se tako često očekuje
od afroameričkog tijela.

I tu ideju da se tijela Afroamerikanaca
i Južnoamerikanaca kreću kroz svijet

i služe kao odraz bjelačkih projekcija.

[GLEDATELJI NAVIJAJU]

-Jedan! Dva! Tri!

[GLEDATELJI NAVIJAJU]

[Auto-portret, 2010.]

A zatim sam otkrivao, učio
i nalazio načine da tu sliku iskrivim

kako bih prikazao
i duboko osjetio cjelovitije „ja”

koje nije dio
tih projekcija ili stereotipa.

To je moja misija.

To je ono što svijetu želim ponuditi.

-Može li itko opisati
što im se događalo u tijelu?

-Bilo mi je veoma neudobno.
Osjećao sam sve veću užarenost.

U to sam istraživanje
želio uključiti što više ljudi

da se ne zadrži samo na mojoj priči.

U tome mi je pomagala
ta strategija tjelesnog utjelovljenja.

Želio sam da ljudi to osjete
i da svojim tijelima omoguće

da sama izraze temu komada.

uključiti što više ljudi

[„Primitivne igre”, 2018.]

-Sudionici!

-Priprema!

-Krenite!

[BUBNJEVI ODJEKUJU DVORANOM]

-Lijevo da, desno ne.

-Osjećate li se kao Amerikanci?

Uistinu sam želio vidjeti

možemo li, uživljavanjem
u svoja iskustva sukoba,

naslutiti neku istinu
u tijelu druge osobe.

I stoga preispitati
prvotni doživljaj drugoga.

[LIMENI ORKESTAR
SVIRA POGREBNU KORAČNICU]

[„Hvalospjev”, 2017.]

-Što čekate da vam kažem?

-Zvao se Trayvon Martin
[ORKESTAR NAGLAŠAVA]

i bio je nenaoružan.

Kad sam na vijestima
vidio sliku Trayvona Martina,