Željela bih vam ispričati kako je 20,000 izuzetnih mladih ljudi iz preko 100 zemalja završilo na Kubi i kako mijenjaju zdravstvo u svojim zajednicama. Devedeset posto njih nikada ne bi ni otišli od kuće da nije bilo stipendije za studiranje medicine na Kubi i obećanja da će se vratiti natrag u mjesta poput onih iz kojih su došli — u udaljena poljoprivredna područja, planine, geta — kako bi postali liječnici za ljude poput sebe, kako bi ostali snažni na svom putu. Latinskoamerički medicinski fakultet u Havani: je najveći medicinski fakultet na svijetu, na kojemu je diplomiralo 23,000 mladih doktora od prve generacije 2005. godine, a još skoro 10000 ih je u sustavu školovanja. Njegova misija jest školovati liječnike za ljude koji ih najviše trebaju: za preko milijardu ljudi koji nikada nisu vidjeli liječnika, ljude koji žive i umiru ispod svake crte siromaštva koja je ikad smišljena. Njegovi studenti prkose svim norama. Oni su najveći rizik ove škole ali također i najbolja prilika. Studente regrutira iz najsiromašnijih, iz najuništenijih mjesta na našem planetu, škola koja vjeruje da oni mogu postati ne samo dobri već odlični liječnici koji su očajnički potrebni svojim zajednicama, te da će obavljati svoju službu gdje većina doktora ne bi, u mjestima koja nisu samo siromašna, već su često i opasna, noseći protuotrove u ruksacima ili obilazeći susjedstva prepuna drogom, bandama i metcima, obilazeći svoje teren. Postoji nada da će oni pomoći promijeniti dostupnost liječenju, zdravstvenu situaciju općenito u osiromašnim područjima, i čak sami način kako se medicina uči i prakticira, i da će postati pioniri u našoj gobalnoj misiji za univerzalnom zdravstvenom skrbi dostupnoj svima, uistinu teška misija. Dvije velike oluje i ideja 'koračanja težim putem' potaknuli su osnivanje ELAM-a 1998. godine. Uragani Georges i Mitch poharali su Karibe i Srednju Ameriku, ostavljajući za sobom 30, 000 mrtvih i dva i pol milijuna ljudi bez doma. Stotine kubanskih doktora se dobrovoljno uključilo u misiju suzbijanja katastrofe, ali kad su stigli tamo, našli su još veću katastrofu: čitave zajednice bez postojeće zdravstvene skrbi, lokote na vratima seoskih bolnica zbog nedostatka osoblja, i jednostavno preveliki broj beba koje ne dožive svoj prvi rođendan. Što će se dogoditi kad ovi kubanski liječnici odu? Bili su potrebni novi liječnici da bi sustav bio održiv, ali odakle bi oni došli? Gdje bi se obrazovali? U Havani, kampus bivše mornaričke akademije je predan kubanskom ministarstvu zdravlja kako bi postao latinskoamerički medicinski fakultet, ELAM. Školarina, smještaj i hrana i mala stipendija ponuđene su stotinama studenata iz zemalja najviše pogođenih olujama. Kao novinarka u Havani, svjedočila sam dolasku prvih 97 Nikaragvanaca u ožujku 1999. godine, i tome kako se smještaju u jedva obnovljene studentske sobe i kako pomažu svojim profesorima ne samo čistiti učionice već i unositi stolove, stolice i mikroskope. Tijekom sljedećih nekoliko godine vlade diljem Amerike su tražile stipendije za svoje studente, i Klub crnačkih zastupnika u Kongresu je zatražio i primio stotine stipendija za mlade ljude iz SAD-a. Danas se među 23,000 liječnika nalaze diplomci iz 83 zemlje iz Amerike, Afrike i Azije, a upis se proširio na 123 nacije. Više od polovice studenata su mlade žene. One dolaze iz 100 etničkih grupa, govore 50 različitih jezika. Direktorica Svjetske zdravstvene organizacije Margaret Chan je rekla: " Po prvi put, ako ste siromašni, žena ili pripadate domorodačkoj populaciji, imate značajnu prednost, etiku koja čini ovaj medicinski fakultet jedinstvenim." Luther Castillo dolazi iz mjesta San Pedro de Tocamacho koje se nalazi na atlantskoj obali Hondurasa. Tamo nema tekuće vode, nema struje, a da biste došli do sela, morate hodati satima ili iskušati svoju sreću u kamionetu kao što sam ja napravila izbjegavajući valove Atlantika. Luther je bio jedno od 40 Tocamacho djece koja su krenula u školu, sinovi i kćeri crnih domorodaca, poznatiji kao Garífuna, koji čine 20 posto honduraške populacije. Prva dostupna zdravstvena skrb nalazila se nedostižnim miljama daleko. Luther je morao svakodnevno tri sata pješačiti kako bi pohađao više razrede osnovne škole. Samo 17 ih je išlo na taj put. Samo pet ih je prešlo u srednju školu a samo jedan je otišao na fakultet: Luther, na ELAM, i bio je među prvom žetvom Garífuna diplomaca. Njemu su prethodila samo dva Garífuna liječnika u cijeloj povijesti Hondurasa. Sada ih ima 69, zahvaljujući ELAM-u. Veliki problemi zahtijevaju velika rješenja, potaknuta iskrom velikih ideja, mašte i odvažnosti, ali i rješenja koja funkcioniraju. ELAM-ovi profesori nisu imali zgodnu bazu podataka koja bi ih vodila na njihovom putu stoga su morali učiti na teži način, kako su išli naprijed i radili tako su ispravljali svoj put. Čak i najbistriji studenti iz ovih siromašnih zajednica nisu bili akademski pripremljeni za 6 godina medicinske naobrazbe tako da je uspostavljen prijelazni program iz znanosti. Tada se postavilo pitanje jezika: ovdje su bili Mapuche, Quechuasi, Guaraní, Garífuna, domorodci koji su naučili španjolski kao drugi jezik, ili Haićani koji su govorili kreolski. Tako da je 'Španjolski jezik' postao dio pred-pred- pripremnog medicinskog kurikuluma. Unatoč tome, na Kubi, glazba, hrana, mirisi, gotovo sve je bilo drugačije, tako da je fakultetsko osoblje postalo obitelj, a ELAM dom. Religije su se kretale od domorodačkih vjerovanja do jorube, muslimana i evangeličke kršćanske crkve. Prihvaćanje različitosti je postalo način života. Zašto je toliko zemalja zatražilo ove stipendije? Prvo, oni nemaju dovoljno liječnika, a tamo gdje ih imaju, raspoređeni su neravnomjerno, na štetu siromašnih, jer je naša globalna zdravstvena kriza potpomognuta krizom u ljudskim resursima. Nedostaje nam 4 do 7 milijuna zdravstvenih radnika i to samo kako bi pokrili osnovne potrebe, a problem je isti posvuda. Liječnici su koncentrirani u gradovima, gdje živi samo polovica svjetske populacije, i to unutar gradova, a ne u sirotinjskim naseljima ili u južnom L. A-u. Ovdje u SAD-u, gdje imamo reformu zdravstva, nemamo profesionalce koji su nam potrebni. Do 2020. godine nedostajat će nam 45,000 liječnika primarne zdravstvene zaštite. I mi smo dio problema. SAD je uvoznik broj jedan liječnika iz zemalja u razvoju. Drugi razlog iz kojeg se studenti skupljaju na Kubi jest razina usluga zdravstvene skrbi na ovom otoku a koja se oslanja na snažnoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Komisija iz Lanceta rangira Kubu među najboljim zemljama srednjeg prihoda po pitanju zdravstva. Organizacija 'Spasimo djecu' daje Kubi titulu najbolje zemlje Latinske Amerike za ostvarivanje majčinstva. Kuba ima sličan očekivan životni vijek ali ujedno i nižu stopu mortaliteta dojenčadi od SAD-a, s manje nejednakosti, dok je trošak po osobi tek 20-eti dio onoga što mi trošimo na zdravstvo ovdje u SAD-u. Akademski gledano, ELAM je teška škola, ali 80 posto studenata diplomira. Predmeti su poznati — osnovne i kliničke znanosti — ali također postoje značajne razlike. Prvo, školovanje se premjestilo iz nedodirljivog tornja od bjelokosti u klinike i u susjedstvo, mjesta na kakvima će većina ovih diplomaca i raditi. Oni, naravno, imaju predavanja i kliničke rotacije također, ali učenje unutar zajednice počinje već prvi dan. Drugo, studenti liječe pacijenta u cijelosti, i tijelo i duh, u kontekstu njihovih obitelji, zajednica i njihove kulture. Treće, oni uče o javnom zdravstvu, uče kako procijeniti kvalitetu pitku vodu, smještaj, te socijalne i ekonomske uvjete u kojima žive pacijenti. Četvrto, uči ih se da dobar razgovor s pacijentom i detaljan klinički pregled daju najviše osnova za postavljanje dijagnoze, tako štedeći na uporabi skupe tehnologije za njeno potvrđivanje. I konačno, uči ih se iznova i iznova važnost prevencije, pogotovo dok kronične bolesti sakate zdravstvene sustave diljem svijeta. Takvu vrstu učenja kroz praksu prati timski pristup radu, kako raditi u timu i kako voditi tim, uvijek s dozom poniznosti. Nakon diplome, ovi liječnici dijele svoje znanje s pomoćnicima medicinskih sestara, babicama, zdravstvenim djelatnicima u zajednicama, kako bi im pomogli da postanu što bolji u onome što rade, a ne kako bi ih zamijenili, te kako bi radili sa šamanima i narodnim iscjeliteljima. ELAM-ovi diplomci: Jesu li dokazali opravdanost ovog odvažnog eksperimenta? Veliki broj projekata nagovještava što su oni sposobni učiniti. Uzmite naprimjer Garífuna diplomce. Ne samo da su se vratili raditi kući, već su organizirali svoje zajednice kako bi izgradili prvu domorodačku bolnicu u Hondurasu. S pomoću arhitekta, stanovnici su je doslovno izgradili iz temelja. Prvi pacijenti su ušli u bolnicu u prosincu 2007. godine, a otada je bolnica primila gotovo milijun posjeta pacijenata. I vlada obraća pozornost, podržavajući bolnicu kao model ruralne zdravstvene javne usluge u Hondurasu. ELAM-ovi diplomci su pametni, jaki i ujedno predani. Haiti, siječanj 2010. godine Bol. Ljudi zatrpani ispod 30 milijuna tona ruševina. Neopisivo riječima. 340 kubanskih doktora je već bilo na mjestu događaja na duže staze. Još ih je bilo na putu. A još mnogo ih je bilo potrebno. U ELAM-u, studenti su neprestance radili kako bi kontaktirali 2,000 diplomaca. Kao rezultat ovih napora, stotine su došle na Haiti, iz 27 zemalja, od Malija u Sahari do Sv. Lucije, Bolivije, Čilea i SAD-a. Oni su se lako sporazumijevali na španjolskom i slušali su svoje pacijente na kreolskom zahvaljujući studentima medicine iz Haitija koji su doletjeli s ELAMA, s Kube. Mnogi su ostali mjesecima, i tijekom epidemije kolere. Stotine haićanskih diplomaca je moralo dovesti stvari u red, prevladati vlastitu bol u srcu i tada preuzeti na sebe teret izgradnje novog javnog zdravstvnog sustava za Haiti. Danas, uz pomoć organizacija i vlada, od Norveške do Kube, Brazila, izgrađen je veliki broj novih zdravstvenih centara, u kojima rade, a u 35 slučajeva kojima i upravljaju diplomci ELAM-a. Ipak priča sa Haitija također prikazuje neke od većih problema s kojima se suočavaju mnoge zemlje. Pogledajte: 748 diplomaca s Haitija do 2012. godine, kad se pojavila kolera, gotovo polovica je radila u javnom zdravstvenom sektoru, jedna četvrtina je bila nezaposlena, a 110 ih je napustilo Haiti. U najboljem slučaju, ovi diplomci postaju osoblje unutar javnog zdravstvenog sustava i tako ga jačaju, i tu su često jedini doktori koji rade. U najgorem slučaju, jednostavno nema dovoljno poslova u javnom zdravstvenom sektoru, gdje se liječi većina siromašnih ljudi, nedovoljno političke volje, nedovoljno sredstava, nedovoljno ičega — jednostavno previše pacijenata bez skrbi. Diplomci se također nalaze pod pritiskom svojih obitelji, očajnih kako bi spojili kraj s krajem, tako da kad nema poslova u javnom sektoru, novi doktori medicine prelaze u privatnu praksu, ili odlaze u inozemstvo kako bi mogli slati novac kući. Što je najgore, u nekim zemljama, liječnička društva pritišću akreditacijska tijela da ne priznaju diplome ELAM-a, iz straha da će im njihovi diplomci uzeti poslove ili smanjiti broj pacijenata pa tako i prihod. To nije pitanje kompetencija. Ovdje u SAD-u, Medicinski odbor Kalifornije je nakon rigorozne inspekcije, dao akreditaciju školi i novi doktori su uspješni zahvaljujući velikom riziku Kube, prolazeći njihove odbore i dobivanjem vrlo cijenjenih specijalizacija od New Yorka, do Chicaga, Novog Meksika. Njih dvjesto vraćaju se natrag u SAD puni energije, ali također i nezadovoljni. Kako je to lijepo rekao jedan od diplomaca na Kubi, "Uče nas da pružamo kvalitetnu skrb s minimalnim sredstvima, tako da kad vidim sva sredstva koja imamo ovdje, i vi mi kažete da to nije moguće, ja znam da to nije istina. Ne samo da sam vidio da je to moguće, već sam to radio." ELAM-ovi diplomci, neki upravo odavde, iz Washingtona i Baltimora, su došli od najsiromašnijih od siromašnih kako bi dali zdravlje, obrazovanje i glas svojim zajednicama. Oni su napravili teži dio posla. Sad mi moramo napraviti svoj dio kako bi poduprijeli tih 23,000 i više. Svi mi — zaklade, ravnatelji specijalizanata, mediji, poduzetnici, vlade, ljudi — moramo se više uključiti. Moramo učiniti mnogo više globalno kako bi dali priliku ovim liječnicima da dokažu svoj hrabrost. Trebaju imati mogućnost da polažu ispite za licencu u svojim zemljama. Potrebni su im poslovi u javnom zdravstvenom sektoru ili u neprofitnim zdravstvenim centrima kako bi iskoristili svoje obrazovanje i svoju predanost u dobre svrhe. Trebaju imati šansu da budu liječnici kakve njihovi pacijenti trebaju. Kako bismo išli naprijed, možda budemo morali naći svoj put natrag do onog pedijatra koji bi pokucao na naša vrata u južnom dijelu Chicaga kad sam bila dijete, koji je dolazio u kućne posjete, koji je bio sluga naroda. Ovo nisu tako nove ideje o tome što bi trebala biti medicina. Ono što je novo jest veća razina na kojoj se sve odvija kao i lica samih doktora: vjerojatnije je da će diplomac ELAM-a biti 'ona' a ne 'on': U Amazoniji, Peruu, Guatemali, doktor domorodac; u SAD-u, crni doktor koji tečno govori španjolski. Ona je dobro obučena, pouzdana, a dijeli lice i kulturu svojih pacijenata i ona zasigurno zaslužuje našu potporu jer bilo podzemnom, bilo na mazgi ili kanuom, ona nas uči kako koračati jak težim putem. Hvala. (Pljesak)