Mi smo organizacija koja je prihvatilište za neodgovarajuće društveno ponašanje. Ne mogu da definišem ko dolazi kod nas ili koliko ostaje. Mi dobijamo ljude kod kojih ništa drugo nije uspelo, ljude koji su prošli kroz sve druge mreže društvene sigurnosti. One ne mogu da ih drže, pa moramo mi. To je naš posao: da ih držimo i kontrolišemo. Tokom godina, kao zatvorski sistem, kao nacija i kao društvo postali smo dobri u tome, ali to ne treba da vas raduje. Danas zatvaramo više ljudi po glavi stanovnika, nego ijedna druga država u svetu. Imamo više crnaca u zatvoru danas, nego što smo ih imali za vreme ropstva 1850. Kod nas su roditelji skoro tri miliona dece iz naše zajednice i postali smo novi azil, najveća institucija za mentalno zdravlje u ovoj zemlji. Kad zatvorimo nekog, to nije mala stvar. Pa ipak, zovemo se Odeljenje za korekcije. Danas želim da pričam o promeni načina na koji razmišljamo o korekcijama. Verujem, i iskustvo mi govori, da kada menjamo način na koji razmišljamo, stvaramo nove mogućnosti, ili budućnosti, a zatvorima treba drugačija budućnost. Proveo sam celu svoju karijeru, preko 30 godina, u Korekcijama. Nastavio sam zanimanje svog oca. On je bio veteran iz Vijetnama. Zatvorska služba mu je odgovarala. Bio je jak, čvrst, disciplinovan. Ja nisam baš bio takav i siguran sam da ga je to brinulo. Na kraju sam odlučio da ako ću da završim u zatvoru, bolje da završim sa prave strane rešetaka, pa sam pomislio da ga pogledam, da obiđem mesto gde je moj otac radio, zatvor na ostrvu Mek Nil. To je bilo ranih '80-ih i zatvori nisu bili baš onakvi kao što ih vidite na televiziji ili u filmovima. Mnogo toga je bilo gore. Ušao sam u deo sa ćelijama koji je imao pet spratova. Bilo je osmoro ljudi po jednoj ćeliji. Bilo je 550 ljudi u tom odeljku. I, u slučaju da ste se pitali, delili su jedan toalet u tim malim zatvorenim prostorima. Čuvar je stavljao ključ u katanac i stotine ljudi je izbacivano iz svojih ćelija. Stotine ljudi je izbacivano iz svojih ćelija. Otišao sam odatle najbrže što sam mogao. Kasnije sam se vratio i postao čuvar tamo. Moj posao je bio da upravljam jednim od tih ćelijskih blokova i kontrolišem te stotine ljudi. Kad sam otišao da radim u našem centru za primanje, mogao sam da čujem zatvorenike kako dolaze sa parkinga, drmaju vrata ćelija, viču i rasturaju svoje ćelije. Kad zatvorite stotine agresivnih ljudi, dobijete haos. Držanje i kontrolisanje - to je bio naš posao. Naučili smo da to radimo efikasnije pomoću nove vrste odeljka za smeštanje zvanog Odeljak za intenzivno upravljanje, moderne varijante samice. Stavili smo zatvorenike iza čeličnih vrata sa priključcima za lisice da bismo mogli da ih obuzdamo i damo im hranu. I znate šta? Postalo je tiše. Neredi su se smirili. Mesta su postala sigurnija jer su najproblematičniji zatvorenici sada mogli da budu izolovani. Ali izolacija nije dobra. Ako uskratite ljudima društveni kontakt, postaće gori. Bilo je teško premestiti ih iz Odeljka za intenzivno upravljanje i nama i njima. Čak i u zatvoru, nije mala svar zatvoriti nekog. Moj sledeći posao bio je u jednom od onih zatvora gde su smešteni problematičniji zatvorenici. Do tada, industrija je mnogo napredovala, i imali smo razne alate i tehnike za suzbijanje problematičnog ponašanja. Imali smo "beanbag" puške i suzavce i štitove od pleksiglasa, ručne bombe, ekipe za reagovanje u nezgodama. Odgovarali smo na nasilje silom i na haos haosom. Bili smo dobri u gašenju požara. Dok sam bio tamo, sreo sam dva iskusna zatvorska radnika koji su takođe bili istraživači, antropologa i sociologa. Jednog dana, jedan od njih mi je rekao: "Ti si dobar u gašenju požara. Jesi li ikada razmišljao kako da ih sprečiš?" Bio sam strpljiv s njima i objašnjavao im našu primenu sile da bismo učinili zatvore sigurnijim. Oni su bili strpljivi sa mnom. Iz tih razgovora rodile su se neke nove ideje i počeli smo sa malim eksperimentima. Prvo smo počeli da obučavamo naše čuvare u timovima, umesto da ih šaljemo po jednog ili dvoje na državnu akademiju. Umesto 4 nedelje obuke, dali smo im 10. Onda smo eksperimentisali sa šegrtskim modelom, gde smo uparivali novo osoblje sa veteranima. I jedni i drugi su se poboljšali. Drugo, ubacili smo veštine verbalnog smirivanja situacije u obuku i to je postao deo primenjivanja sile. To je bila nenasilna primena sile. A onda smo uradili nešto još radikalnije. Obučavali smo zatvorenike u tim veštinama. Promenili smo repertoar veština smanjujući nasilje, a ne samo odgovarajući na njega. Treće, kad smo proširili naše veštine, probali smo novu vrstu dizajna. Najveći i najkontroverzniji deo ovog dizajna bio je naravno toalet. Nije bilo toaleta. To vam danas možda ne zvuči bitno, ali tada je bilo itekako. Niko nikada nije čuo za ćeliju bez toaleta. Svi smo mislili da je to opasno i ludo. Čak je i osam ljudi u ćeliji imalo toalet. Taj mali detalj je promenio način na koji radimo. Zatvorenici i osoblje su počeli da dolaze u kontakt češće i otvorenije i da razvijaju odnos. Bilo je lakše otkriti konflikt i intervenisati pre nego što eskalira. Prostorija je bila čistija, tiša, sigurnija i humanija. To je bilo efikasnije u održavanju mira od bilo koje tehnike zastrašivanja koju sam video dotad. Međusobni kontakt menja način ponašanja, i službenika i zatvorenika. Promenili smo okruženje i promenili smo ponašanje. Zatim su me, za slučaj da nisam naučio lekciju, postavili u centralu i tamo sam naleteo pravo na promenu sistema. Mnogo toga radi protiv promene sistema: politika i političari, zakoni, sudovi i parnice, unutrašnja politika. Promena sistema je teška i spora, i često vas ne vodi tamo gde hoćete da idete. Nije mala stvar promeniti zatvorski sistem. Tako da sam razmišljao o svojim ranijim iskustvima i setio se da kad smo stupali u interakciju sa prestupnicima, strasti su se stišavale. Kad smo menjali okruženje, menjalo se ponašanje. I to nisu bile velike promene sistema. To su bile male promene i one su stvorile nove mogućnosti. Onda sam prešao na mesto upravnika malog zatvora. I u isto vreme sam završavao školu na koledžu Evergrin Stejt. Dolazio sam u kontakt sa ljudima različitim od sebe, ljudima koji su imali različite ideje i dolazili iz različitih profesija. Jedna žena je bila prašumski ekolog. Gledala je moj mali zatvor i ono što je videla bila je laboratorija. Razgovarali smo i otkrili kako zatvorenici mogu da pomognu napretku nauke tako što bi im pomagali u projektima koje ne mogu sami da završe, kao što je ponovno naseljevanje ugroženih vrsta: žaba, leptira, ugroženih prerijskih biljaka. U isto vreme, našli smo načina da učinimo našu operaciju efikasnijom kroz dodatak solarnog napajanja, sakupljača kišnice, gajenja organskog bilja, recikliranja. Ova inicijativa je dovela do mnogih projekata koji su imali veliki društveni uticaj, ne samo u našem sistemu već i u sistemima drugih država. Mali eksperimenti mnogo doprinose nauci i zajednici. Način na koji mislimo o našem radu menja naš rad. Ovaj projekat je učinio moj posao zanimljivijim. Bio sam uzbuđen kao i osoblje, čuvari i zatvorenici. Bili su inspirisani. Svi su želeli da budu deo toga. Davali su doprinos za koji su mislili da je značajan i važan. Da razjasnim šta se tu dešava. Zatvorenici su veoma prilagodljivi. Moraju da budu. Često znaju više o našim sistemima od ljudi koji ih vode. I ovde su s razlogom. Ne vidim svoj posao kao kažnjavanje ili praštanje, ali mislim da oni mogu imati dobre i smislene živote čak i u zatvoru. To je bilo pitanje: mogu li zatvorenici imati dobre i smislene živote, i ako mogu, kakav bi značaj to imalo? Postavio sam to pitanje u vezi sa zatvorima sa najnasilnijim zatvorenicima. Sećate se, Odeljci za intenzivno upravljanje su za kažnjavanje. Tamo ne dobijate benefite kao što je programiranje. Tako smo mislili. Ali onda smo počeli da shvatamo da je baš ovim zatvorenicima potrebno programiranje. U stvari potrebno im je intenzivno programiranje. Tako da smo promenili razmišljanje za 180 stepeni i počeli da tražimo nove mogućnosti. Pronašli smo novu vrstu stolice. Umesto da koristimo stolicu za kažnjavanje, stavili smo je u učionice. Nismo zaboravili svoju odgovornost da kontrolišemo, ali sada su zatvorenici mogli da komuniciraju bezbedno, licem u lice sa drugim zatvorenicima i osobljem, i zato što kontrola više nije bila problem, svi su mogli da se fokusiraju na druge stvari, kao što je učenje. Ponašanje se promenilo. Promenili smo naše razmišljanje i ono što je moguće, i to mi daje nadu. Ne mogu da vam kažem da će bilo šta od ovoga funkcionisati. Mogu da vam kažem da sada funkcioniše. Naši zatvori postaju sigurniji i za osoblje i za zatvorenike, a kada su naši zatvori sigurni, možemo da usmerimo energiju u nešto više od kontrole. Smanjenje recidiva može biti naš konačni cilj, ali nije jedini cilj. Iskreno, sprečavanje zločina zahteva mnogo više od mnogo više ljudi i institucija. Ako se oslanjamo samo na zatvore da smanje zločine, bojim se da nikad nećemo uspeti. Ali zatvori mogu da urade neke stvari za koje nismo mislili da mogu. Zatvori mogu biti izvor inovacije i održivosti, naseljavanja ugroženih vrsta i obnove okoline. Zatvorenici mogu biti naučnici i pčelari, spasioci pasa. Zatvori mogu biti izvor smislenog rada i prilika za osoblje i zatvorenike koji žive tamo. Možemo da držimo i kontrolišemo i obezbedimo humano okruženje. To nisu suprotstavljene stvari. Ne možemo da čekamo 10 do 20 godina da otkrijemo da li to vredi raditi. Naša strategija nije velika promena sistema. Naša strategija je stotine malih promena koje se dešavaju u nekoliko dana ili meseci, a ne godina. Treba nam više malih vodiča gde ćemo učiti u hodu, vodiča koji menjaju opseg mogućnosti. Trebaju nam novi i bolji načini za merenje uticaja na angažman, na interakciju, na sigurna okruženja. Treba nam više prilika da učestvujemo i doprinesemo našim zajednicama, vašim zajednicama. Zatvori treba da budu sigurni. Možemo to da uradimo. Zatvori treba da obezbede humana okruženja gde ljudi mogu da učestvuju, doprinose, i uče da smisleno žive. Mi učimo kako da to uradimo. Zato imam nade. Ne treba da ostanemo pri starim idejama o zatvoru. Možemo to da definišemo. Možemo to da stvorimo. I kad uradimo to promišljeno i ljudski, zatvori mogu postati više od prihvatilišta za neodgovarajuće društveno ponašanje. Možda konačno zaslužimo svoj naziv: Odeljenje za korekcije. Hvala vam. (Aplauz)