Mi smo organizacija koja je prihvatilište
za neodgovarajuće društveno ponašanje.
Ne mogu da definišem
ko dolazi kod nas ili koliko ostaje.
Mi dobijamo ljude kod kojih
ništa drugo nije uspelo,
ljude koji su prošli kroz sve druge
mreže društvene sigurnosti.
One ne mogu da ih drže, pa moramo mi.
To je naš posao:
da ih držimo i kontrolišemo.
Tokom godina, kao zatvorski sistem,
kao nacija i kao društvo
postali smo dobri u tome,
ali to ne treba da vas raduje.
Danas zatvaramo više ljudi
po glavi stanovnika,
nego ijedna druga država u svetu.
Imamo više crnaca u zatvoru danas,
nego što smo ih imali
za vreme ropstva 1850.
Kod nas su roditelji skoro tri miliona
dece iz naše zajednice
i postali smo novi azil,
najveća institucija za mentalno zdravlje
u ovoj zemlji.
Kad zatvorimo nekog,
to nije mala stvar.
Pa ipak, zovemo se Odeljenje za korekcije.
Danas želim da pričam
o promeni načina na koji
razmišljamo o korekcijama.
Verujem, i iskustvo mi govori,
da kada menjamo način na koji razmišljamo,
stvaramo nove mogućnosti, ili budućnosti,
a zatvorima treba drugačija budućnost.
Proveo sam celu svoju karijeru,
preko 30 godina, u Korekcijama.
Nastavio sam zanimanje svog oca.
On je bio veteran iz Vijetnama.
Zatvorska služba mu je odgovarala.
Bio je jak, čvrst, disciplinovan.
Ja nisam baš bio takav
i siguran sam da ga je to brinulo.
Na kraju sam odlučio da
ako ću da završim u zatvoru,
bolje da završim sa prave strane rešetaka,
pa sam pomislio da ga pogledam,
da obiđem mesto gde je moj otac radio,
zatvor na ostrvu Mek Nil.
To je bilo ranih '80-ih
i zatvori nisu bili baš onakvi
kao što ih vidite
na televiziji ili u filmovima.
Mnogo toga je bilo gore.
Ušao sam u deo sa ćelijama
koji je imao pet spratova.
Bilo je osmoro ljudi po jednoj ćeliji.
Bilo je 550 ljudi u tom odeljku.
I, u slučaju da ste se pitali,
delili su jedan toalet u tim malim
zatvorenim prostorima.
Čuvar je stavljao ključ u katanac
i stotine ljudi je
izbacivano iz svojih ćelija.
Stotine ljudi je izbacivano
iz svojih ćelija.
Otišao sam odatle najbrže što sam mogao.
Kasnije sam se vratio i postao čuvar tamo.
Moj posao je bio da upravljam
jednim od tih ćelijskih blokova
i kontrolišem te stotine ljudi.
Kad sam otišao da radim
u našem centru za primanje,
mogao sam da čujem zatvorenike
kako dolaze sa parkinga,
drmaju vrata ćelija, viču
i rasturaju svoje ćelije.
Kad zatvorite stotine agresivnih ljudi,
dobijete haos.
Držanje i kontrolisanje -
to je bio naš posao.
Naučili smo da to radimo efikasnije
pomoću nove vrste odeljka za smeštanje
zvanog Odeljak za intenzivno upravljanje,
moderne varijante samice.
Stavili smo zatvorenike iza čeličnih vrata
sa priključcima za lisice
da bismo mogli
da ih obuzdamo i damo im hranu.
I znate šta?
Postalo je tiše.
Neredi su se smirili.
Mesta su postala sigurnija
jer su najproblematičniji zatvorenici
sada mogli da budu izolovani.
Ali izolacija nije dobra.
Ako uskratite ljudima
društveni kontakt, postaće gori.
Bilo je teško premestiti ih iz
Odeljka za intenzivno upravljanje
i nama i njima.
Čak i u zatvoru, nije mala svar
zatvoriti nekog.
Moj sledeći posao bio je
u jednom od onih zatvora
gde su smešteni
problematičniji zatvorenici.
Do tada, industrija je mnogo napredovala,
i imali smo razne alate i tehnike
za suzbijanje problematičnog ponašanja.
Imali smo "beanbag" puške i suzavce
i štitove od pleksiglasa,
ručne bombe, ekipe za
reagovanje u nezgodama.
Odgovarali smo na nasilje silom
i na haos haosom.
Bili smo dobri u gašenju požara.
Dok sam bio tamo, sreo sam
dva iskusna zatvorska radnika
koji su takođe bili istraživači,
antropologa i sociologa.
Jednog dana, jedan od njih mi je rekao:
"Ti si dobar u gašenju požara.
Jesi li ikada razmišljao
kako da ih sprečiš?"
Bio sam strpljiv s njima
i objašnjavao im
našu primenu sile
da bismo učinili zatvore sigurnijim.
Oni su bili strpljivi sa mnom.
Iz tih razgovora rodile su se
neke nove ideje
i počeli smo sa malim eksperimentima.
Prvo smo počeli da obučavamo
naše čuvare u timovima,
umesto da ih šaljemo po jednog ili dvoje
na državnu akademiju.
Umesto 4 nedelje obuke, dali smo im 10.
Onda smo eksperimentisali
sa šegrtskim modelom,
gde smo uparivali novo osoblje
sa veteranima.
I jedni i drugi su se poboljšali.
Drugo, ubacili smo veštine
verbalnog smirivanja situacije u obuku
i to je postao deo primenjivanja sile.
To je bila nenasilna primena sile.
A onda smo uradili nešto još radikalnije.
Obučavali smo zatvorenike u tim veštinama.
Promenili smo repertoar veština
smanjujući nasilje, a ne samo
odgovarajući na njega.
Treće, kad smo proširili naše veštine,
probali smo novu vrstu dizajna.
Najveći i najkontroverzniji deo
ovog dizajna bio je naravno toalet.
Nije bilo toaleta.
To vam danas možda ne zvuči bitno,
ali tada je bilo itekako.
Niko nikada nije čuo
za ćeliju bez toaleta.
Svi smo mislili da je to opasno i ludo.
Čak je i osam ljudi u ćeliji imalo toalet.
Taj mali detalj je promenio
način na koji radimo.
Zatvorenici i osoblje su počeli
da dolaze u kontakt
češće i otvorenije i da razvijaju odnos.
Bilo je lakše otkriti konflikt
i intervenisati
pre nego što eskalira.
Prostorija je bila čistija, tiša,
sigurnija i humanija.
To je bilo efikasnije u održavanju mira
od bilo koje tehnike zastrašivanja
koju sam video dotad.
Međusobni kontakt menja način ponašanja,
i službenika i zatvorenika.
Promenili smo okruženje
i promenili smo ponašanje.
Zatim su me, za slučaj
da nisam naučio lekciju,
postavili u centralu
i tamo sam naleteo
pravo na promenu sistema.
Mnogo toga radi protiv promene sistema:
politika i političari, zakoni,
sudovi i parnice, unutrašnja politika.
Promena sistema je teška i spora,
i često vas ne vodi
tamo gde hoćete da idete.
Nije mala stvar promeniti
zatvorski sistem.
Tako da sam razmišljao
o svojim ranijim iskustvima
i setio se da kad smo stupali
u interakciju sa prestupnicima,
strasti su se stišavale.
Kad smo menjali okruženje,
menjalo se ponašanje.
I to nisu bile velike promene sistema.
To su bile male promene i one su stvorile
nove mogućnosti.
Onda sam prešao
na mesto upravnika malog zatvora.
I u isto vreme sam završavao školu
na koledžu Evergrin Stejt.
Dolazio sam u kontakt sa ljudima
različitim od sebe,
ljudima koji su imali različite ideje
i dolazili iz različitih profesija.
Jedna žena je bila prašumski ekolog.
Gledala je moj mali zatvor
i ono što je videla
bila je laboratorija.
Razgovarali smo i otkrili kako zatvorenici
mogu da pomognu napretku nauke
tako što bi im pomagali
u projektima
koje ne mogu sami da završe,
kao što je ponovno naseljevanje
ugroženih vrsta:
žaba, leptira, ugroženih
prerijskih biljaka.
U isto vreme, našli smo načina
da učinimo našu operaciju efikasnijom
kroz dodatak solarnog napajanja,
sakupljača kišnice, gajenja
organskog bilja, recikliranja.
Ova inicijativa je dovela
do mnogih projekata
koji su imali veliki društveni uticaj,
ne samo u našem sistemu
već i u sistemima drugih država.
Mali eksperimenti mnogo doprinose
nauci i zajednici.
Način na koji mislimo o našem radu
menja naš rad.
Ovaj projekat je učinio
moj posao zanimljivijim.
Bio sam uzbuđen
kao i osoblje, čuvari i zatvorenici.
Bili su inspirisani.
Svi su želeli da budu deo toga.
Davali su doprinos
za koji su mislili da je značajan i važan.
Da razjasnim šta se tu dešava.
Zatvorenici su veoma prilagodljivi.
Moraju da budu.
Često znaju više o našim sistemima
od ljudi koji ih vode.
I ovde su s razlogom.
Ne vidim svoj posao kao
kažnjavanje ili praštanje,
ali mislim da oni mogu imati
dobre i smislene živote
čak i u zatvoru.
To je bilo pitanje:
mogu li zatvorenici imati
dobre i smislene živote,
i ako mogu, kakav bi značaj to imalo?
Postavio sam to pitanje u vezi
sa zatvorima
sa najnasilnijim zatvorenicima.
Sećate se, Odeljci za
intenzivno upravljanje
su za kažnjavanje.
Tamo ne dobijate benefite
kao što je programiranje.
Tako smo mislili.
Ali onda smo počeli da shvatamo da je
baš ovim zatvorenicima
potrebno programiranje.
U stvari potrebno im je
intenzivno programiranje.
Tako da smo promenili razmišljanje
za 180 stepeni
i počeli da tražimo nove mogućnosti.
Pronašli smo novu vrstu stolice.
Umesto da koristimo stolicu
za kažnjavanje,
stavili smo je u učionice.
Nismo zaboravili svoju
odgovornost da kontrolišemo,
ali sada su zatvorenici mogli da
komuniciraju bezbedno, licem u lice
sa drugim zatvorenicima i osobljem,
i zato što kontrola
više nije bila problem,
svi su mogli da se fokusiraju
na druge stvari,
kao što je učenje.
Ponašanje se promenilo.
Promenili smo naše razmišljanje
i ono što je moguće,
i to mi daje nadu.
Ne mogu da vam kažem da će
bilo šta od ovoga funkcionisati.
Mogu da vam kažem da sada funkcioniše.
Naši zatvori postaju sigurniji
i za osoblje i za zatvorenike,
a kada su naši zatvori sigurni,
možemo da usmerimo energiju
u nešto više od kontrole.
Smanjenje recidiva može biti
naš konačni cilj,
ali nije jedini cilj.
Iskreno, sprečavanje zločina
zahteva mnogo više od mnogo više ljudi
i institucija.
Ako se oslanjamo samo na zatvore
da smanje zločine,
bojim se da nikad nećemo uspeti.
Ali zatvori mogu da urade neke stvari
za koje nismo mislili da mogu.
Zatvori mogu biti izvor inovacije
i održivosti,
naseljavanja ugroženih vrsta
i obnove okoline.
Zatvorenici mogu biti naučnici i pčelari,
spasioci pasa.
Zatvori mogu biti izvor smislenog rada
i prilika za osoblje
i zatvorenike koji žive tamo.
Možemo da držimo i kontrolišemo
i obezbedimo humano okruženje.
To nisu suprotstavljene stvari.
Ne možemo da čekamo
10 do 20 godina da otkrijemo
da li to vredi raditi.
Naša strategija nije
velika promena sistema.
Naša strategija je stotine malih promena
koje se dešavaju u nekoliko
dana ili meseci, a ne godina.
Treba nam više malih vodiča
gde ćemo učiti u hodu,
vodiča koji menjaju opseg mogućnosti.
Trebaju nam novi i bolji načini
za merenje uticaja
na angažman, na interakciju,
na sigurna okruženja.
Treba nam više prilika da učestvujemo
i doprinesemo našim zajednicama,
vašim zajednicama.
Zatvori treba da budu sigurni.
Možemo to da uradimo.
Zatvori treba da obezbede humana okruženja
gde ljudi mogu da učestvuju, doprinose,
i uče da smisleno žive.
Mi učimo kako da to uradimo.
Zato imam nade.
Ne treba da ostanemo
pri starim idejama o zatvoru.
Možemo to da definišemo.
Možemo to da stvorimo.
I kad uradimo to promišljeno i ljudski,
zatvori mogu postati više od prihvatilišta
za neodgovarajuće društveno ponašanje.
Možda konačno zaslužimo svoj naziv:
Odeljenje za korekcije.
Hvala vam.
(Aplauz)