Nas se doživljava kao ustanovu u koju 
dolaze propali socijalni slučajevi.

Ja ne mogu odrediti tko dolazi 
k nama i koliko dugo ostaje.

Dolaze nam ljudi kojima ništa
drugo nije pomoglo,

ljudi koji su prošli kroz

ostale socijalne sigurnosne mreže.

Oni ih ne mogu zadržati, pa to moramo mi.

To je naš posao:

zadržati ih, kontrolirati ih.

Tijekom godina, kao zatvorski sustav,

kao nacija, kao društvo,

postali smo jako dobri u tome,

ali to vas ne bi trebalo veseliti.

Danas zatvaramo više ljudi

od bilo koje druge zemlje na svijetu.

U zatvorima danas imamo više crnaca

nego za vrijeme ropstva 1850.

Udomljujemo oko 3 milijuna roditelja

djece naše zajednice

i postajemo novi azil,

najveći opskrbljivač 
mentalnog zdravlja ove nacije.

Kada nekoga zatvorimo -

to nije mala stvar.

A ipak, nazivamo se Popravnim odjelom.

Danas želim govoriti o

promjeni načina 
pristupa "popravljanju".

Vjerujem, a i moje iskustvo me tome uči -

da promijenom
načina razmišljanja,

stvaramo nove prilike, ili budućnosti,

a zatvori trebaju drugačiju budućnost.

Proveo sam čitavu svoju karijeru, 
preko 30 godina, u popravnim odjelima.

Pratio sam tamo svog oca.

On je bio vijetnamski veteran. 
Popravni rad mu je pristajao.

Bio je čvrst, odlučan, discipliniran.

Ja sam bio malo od navedenog

i siguran sam da mu je to 
smetalo kod mene.

Na koncu sam odlučio - 
ako ću završiti u zatvoru,

neka to bude s prave strane rešetki,

pa sam pomislio provjeriti kako
to izgleda,

poći u razgled mjesta gdje je otac radio -

Kazneni zatvor McNeil Island.

To je bilo ranih 80-ih kada

zatvori nisu izgledali onako

kako ih vidimo na TV-u ili u filmovima.

Izgledali su puno gore, u svakom pogledu.

Ušao sam u kaznionicu 
koja je imala pet katova.

Osam muškaraca po ćeliji.

U čitavoj zajednici - 550 muškaraca.

I, ako vas slučajno zanima -

dijelili su jedan toalet 
u tim malim kavezima.

Policajac otključa lokot

i stotine muškaraca 
izjuri iz svojih ćelija.

Stotine muškaraca 
izjurilo je iz ćelija.

Otrčao sam što sam brže mogao.

Ipak sam se tamo vratio
i počeo raditi kao službenik.

Vodio sam jedan zatvorski odjel

i kontrolirao stotine muškaraca.

Kada sam prešao u naš prijemni centar,

mogao sam čuti zatvorenike 
kako se svađaju na parkiralištu,

tresu vrata ćelija, viču,

kidaju svoje ćelije.

Uzmite stotine nestabilnih ljudi 
i zaključajte ih

i ono što ćete dobiti je kaos.

Zadrži i kontroliraj je bio naš posao.

Jedan od načina kako 
da to učinkovito svladamo

bio je novi tip

stambene jedinice
nazvan Intenzivna upravljačka jedinica,

moderna verzija "jazbine".

Stavili bismo zatvorenike 
iza čvrstih, čeličnih vrata

s malenim otvorima 
kako bismo ih mogli obuzdati

i hraniti.

Pogodite što se dogodilo!

Postalo je mirnije.

Generalno uznemiravanje je zamrlo.

Mjesto je postalo sigurnije

jer su ovi zatvorenici, 
koji su bili najviše nasilni,

sada mogli biti izolirani.

Ali izolacija nije dobra.

Lišite ljude socijalnog kontakta 
i postat će gori.

Bilo je teško izvlačiti ih 
iz Intenzivne upravljačke jedinice,

kako njima, tako i nama.

Čak i u zatvoru, nije mala stvar

nekoga zaključati.

Idući posao bio je u jednom
od najgorih državnih zatvora

gdje su bili zatočeni neki
od najnasilnijih zatvorenika.

Do tada je industrija 
jako napredovala

i imali smo različite alate i tehnike

za ukroćivanje neposluha.

Imali smo sačmarice i suzavce

te štitnike od pleksiglasa

i timove hitne intervencije.

Dočekivali smo nasilje silom,

a kaos kaosom.

Bili smo poprilično dobri 
u stišavanju vatre.

Tamo sam upoznao sam dvojicu 
iskusnih popravnih socijalnih radnika

koji su bili i istraživači -

antropolog i sociolog.

Jednog dana, jedan je rekao:

"Znaš, ti si prilično 
dobar u smirivanju.

Jesi li ikada razmišljao 
o tome prevenirati problem?"

Bio sam strpljiv s njima,

objašnjavao naš brutalan pristup

kojim smo štitili ostale.

Oni su bili strpljivi sa mnom.

Iz ovih razgovora su 
izrodile neke nove ideje

pa smo započeli s 
malim eksperimentima.

Prvo, počeli smo trenirati 
službenike u timovima

umjesto da ih šaljemo po jednog ili 
dvojicu u državnu akademiju.

Umjesto četiri, 
dali smo im deset tjedana treninga.

Zatim smo eksperimentirali s 
modelom obuke

gdje smo uparili novog službenika 
sa drugim, starijim službenikom.

Obojica su napredovala u poslu.

Drugo - uveli smo
verbalne vještine smirivanja

u proces treninga

i učinili ih dijelom kontinuuma sile.

To je bilo korištenje sile bez
upotrebe sile.

Tada smo učinili nešto još radikalnije.

Trenirali smo zatvorenike tim istim
vještinama.

Promijenili smo skup vještina,

smanjili nasilje, a ne samo 
odgovorili na njega.

Treće - kada smo povećali prostor,
isprobali smo novi tip dizajna.

Sada je najveća i najkontroverznija 
komponenta

ovog projekta bila, naravno, toalet.

Toaleta nije bilo.

Sada, vama to možda nije ništa značajno,

tada je to bila velika stvar.

Nitko nikada nije čuo 
za ćeliju bez toaleta.

Mislili smo da je to opasno i suludo.

Čak je i ćelija sa osam 
muškaraca imala toalet.

Taj je mali detalj promijenio 
naš način rada.

Službenici i zatvorenici su počeli
komunicirati

te se razvila neka vrsta prisnosti.

Bilo lakše detektirati 
sukob i intervenirati

prije nego je eskalirao.

Odjel je bio čišći, tiši,
sigurniji i humaniji.

Ovo je imalo više efekta u očuvanju mira

od bilo koje druge tehnike 
zastrašivanja dosad.

Interakcija mijenja način ponašanja,

kako službenika, tako i zatvorenika.

Promijenili smo ambijent i
promijenili smo ponašanje.

Potom, u slučaju da
nisam naučio lekciju,

odlučili su mi dodijeliti zapovjedništvo

i tu sam se odlučno primio 
promjene sustava.

Mnoge stvari se koriste 
za promjenu sustava:

politike i političari, zakoni,

sudovi i parnice, unutarnje politike.

Promjena sustava je teška i spora,

a često te i ne dovede

gdje si htio doći.

Nije mala stvar promijeniti 
zatvorski sustav.

Ja sam razmišljao o svojim prijašnjim
iskustvima

i sjetio se da kada postoji interakcija,
situacija se smiruje.

Promijenili smo atmosferu,
ponašanje se promijenilo.

To nisu bile velike promjene sustava.

Ovo su bile male promjene koje su

stvorile nove mogućnosti.

Potom sam postavljen za nadzornika
malog zatvora.

Istovremeno sam radio na magistarskom radu

na fakultetu Evergreen State.

Surađivao sam s puno različitih ljudi,

koji su imali drugačije ideje

i došli su iz drugačijih sredina.

Jedna od njih bila je ekologinja prašuma.

U mom malom zatvoru ona je

vidjela laboratorij.

Razgovarali smo i otkrili kako bi zatvori
i zatvorenici

mogli pomoći unapređenju znanosti

tako da pomognu dovršiti projekte

koje oni nisu mogli dovršiti sami,

poput repopulacije ugroženih vrsta:

žaba, leptira, ugroženih prerijskih
biljaka.

Pronašli smo načine kako

operaciju učiniti učinkovitijom

dodavanjem solarne energije,

sakupljanjem kišnice, organskim
vrtlarenjem, recikliranjem.

Ova inicijativa je dovela do mnogo
projekata koji

su imali ogroman utjecaj na sustav,

ne samo u našem sustavu, već i u drugim
državnim sustavima,

maleni eksperimenti stvarali su
veliku razliku

u znanosti i u zajednici.

Način na koji razmišljamo o svom poslu
mijenja naš posao.

Ovaj projekt je učinio moj posao 
zanimljivijim i uzbudljivijim.

Bio sam uzbuđen. Osoblje je bilo uzbuđeno.

Policajci i zatvorenici su bili uzbuđeni.

Bili su inspirirani.

Svatko je želio biti dio ovoga.

Davali su neki doprinos, stvarali su
razliku,

bili su značajni i važni.

Pojasnit ću o čemu se ovdje točno radi.

Zatvorenici su vrlo prilagodljivi.

Moraju biti.

Često znaju više o našem sustavu

od ljudi koji ga vode.

I ovdje su s razlogom.

Ne gledam svoj posao kao na 
kažnjavanje ili opraštanje zatvorenicima,

i mislim da oni mogu imati

pristojne i smislene živote u zatvorima.

Stoga, pitanje je bilo:

Mogu li zatvorenici živjeti pristojne i
smislene živote

i, ako mogu, kakvu razliku bi to donijelo?

Otišao sam s tim pitanjem do najdubljeg
kraja,

gdje su bili smješteni
najnasilniji prijestupnici.

Sjetite se, te jedinice su

za kažnjavanje.
Tamo nema vedrine.

Tako smo mislili.

Onda smo shvatili da, ako bilo koji
zatvorenik

treba program, to bi onda bili ovi
zatvorenici.

Zapravo, oni su trebali intenzivan
program.

Promijenili smo razmišljanje za 180
stupnjeva

i počeli tražiti nove mogućnosti.

Osmislili smo novu vrstu stolca.

Umjesto za kažnjavanje,

stavili smo ga u učionicu.

Mislili smo na svoju odgovornost prema
kontroli,

a zatvorenici su se mogli sigurnije
družiti, licem u lice,

s drugim zatvorenicima i osobljem,

a kako kontrola više nije bila problem,

svatko se mogao fokusirati na svoje
stvari,

poput učenja. Ponašanje se promijenilo.

Promijenili smo način razmišljanja te sve
što se dalo i to mi je dalo nadu.

Ne znam hoće li ove stvari funkcionirati.

Mogu reći da sada funkcioniraju.

Naši zatvori su sigurniji za osoblje
i za zatvorenike,

a kada su zatvori sigurni,

možemo usmjeriti svoju energiju na 
nešto više od same kontrole.

Smanjiti recidivizam bi bio naš
krajnji cilj,

ali ne i naš jedini cilj.

Iskreno, prevencija zločina

daje puno više prostora ljudima

i institucijama.

Ako se oslanjamo samo na zatvore za
smanjivanje stope kriminala,

bojim se da u tome nikad nećemo uspjeti.

Ali zatvori mogu učiniti nešto

što nikad nismo mislili da mogu.

Zatvori mogu biti izvor inovacija

i održivosti,

repopulacije ugroženih vrsta i
obnove okoliša.

Zatvorenici mogu biti znanstvenici
i pčelari,

treneri pasa.

Zatvori mogu biti izvor smislenog rada

te prilika za osoblje

i zatvorenike koji tamo žive.

Mi možemo zadržavati i kontrolirati,

možemo i osigurati ljudske uvjete.

To nisu suprostavljene vrijednosti.

Ne možemo čekati 10 ili 20 godina
da bismo vidjeli

je li ovo vrijedno činjenja.

Naša strategija nije masovna promjena
sustava.

Naša strategija su stotine malih promjena

kojima trebaju dani ili mjeseci,
ne godine.

Potrebno nam je više malih istraživanja
gdje učimo kako se kretati,

istraživanja koja mijenjaju raspon
mogućnosti.

Potrebni su nam bolji načini
mjerenja utjecaja

na angažman, na interakciju,

na sigurnu atmosferu.

Potrebno nam je više prilika za
sudjelovanje

i doprinos zajednici,

vašoj zajednici.

Zatvori trebaju biti sigurni - da!
Sigurni - da!

To možemo napraviti.

Zatvori trebaju osigurati ljudske životne
uvjete

u kojima ljudi mogu participirati,
doprinijeti

i učiti voditi smislene živote.

Mi poučavamo kako to činiti.

Zato sam pun nade.

Ne trebamo ostati sa starim idejama
o zatvorima.

Možemo to definirati. Možemo to stvoriti.

I kada to učinimo pažljivo i humano,

zatvori mogu postati više od kante

zakazale socijalne politike.

Možda ćemo, napokon, zaslužiti
svoju titulu:

popravni odjel.

Hvala vam.

(Pljesak)