Dok gledamo u noćno nebo, zapanjeni smo time kako izgleda da je večno. Ali kako će nebo izgledati za milijardu godina? Posebna vrsta naučnika koji se zove kosmolog provodi vreme razmišljajući baš o tom pitanju. Kraj svemira je blisko povezan sa onim što se u njemu nalazi. Pre više od 100 godina Ajnštajn je razvio teoriju opšte relativnosti, sastavljenu od jednačina koje nam pomažu da razumemo odnos između onoga od čega je svemir sačinjen i njegovog oblika. Izgleda da svemir može da se zakrivi kao lopta ili sfera. Ovo nazivamo pozitivno zakrivljen ili zatvoren. Ili može biti u obliku sedla. Ovo nazivamo negativno zakrivljen ili otvoren Ili može biti ravan. I taj oblik određuje kako će svemir živeti i umreti. Sada znamo da je svemir skoro ravan. Ipak, komponente svemira mogu da utiču na njegovu konačnu sudbinu. Možemo da predvidimo kako će se svemir menjati s vremenom ako izmerimo količine ili gustine energije različitih komponenti svemira danas. Od čega je, dakle, svemir sastavljen? Svemir sadrži sve one stvari koje možemo da vidimo, kao što su zvezde, gas i planete. Ove stvari zovemo obična ili barionična materija. Iako ih vidimo svuda oko nas, ukupna gustina energije ovih komponenti je u stvari vrlo mala, oko 5% ukupne energije svemira. Hajde sada da pričamo o tome šta je tih preostalih 95%. Malo manje od 27% od preostalog dela gustine energije u svemiru je sačinjeno od onoga što nazivamo tamna materija. Tamna materija vrlo malo dolazi u kontakt sa svetlošću, što znači da ne sija i ne reflektuje svetlost kao što to rade zvezde i planete, ali u svakom drugom smislu ponaša se kao obična materija - privlači stvari gravitacijom. U stvari, jedini način kako možemo otkriti ovu tamnu materiju je kroz ovo gravitaciono delovanje, kako tela kruže oko nje i kako savija svetlost dok zakrivljuje prostor oko sebe. Tek treba da otkrijemo česticu tamne materije, ali naučnici širom sveta tragaju za ovom neuhvatljivom česticom ili česticama i uticajima tamne materije na svemir. Ali to još uvek nije 100%. Preostalih 68% gustine energije u svemiru je sačinjeno od tamne energije, koja je još misterioznija od tamne materije. Ova tamna energija se uopšte ne ponaša kao ostale materije koje poznajemo, već deluje više kao antigravitaciona sila. Kažemo da ima gravitacioni pritisak koji obična i tamna materija nemaju. Umesto da utiče na skupljanje svemira, kao što bismo očekivali da gravitacija radi, svemir se, izgleda, širi sve bržim tempom. Najzastupljenija ideja o tamnoj materiji je da je to kosmološka konstanta. To znači da ima neobičnu osobinu da se širi kako se prostor povećava, da bi sačuvala gustinu energije konstantnom. Tako da, kako se svemir širi, kao što čini sada, biće sve više tamne energije. Tamna materija i barionična materija, sa druge strane, ne šire se sa svemirom i postaju razređenije. Zbog ove osobine kosmološke konstante, budućim svemirom će sve više dominirati tamna energija, a on će postajati sve hladniji i širiće se sve brže. Na kraju, svemir će ostati bez gasa za pravljenje zvezda i same zvezde će ostati bez goriva i ugasiće se ostavljajući samo crne rupe u svemiru. Uz dovoljno vremena čak i ove crne rupe će ispariti i ostaviti potpuno hladan i prazan svemir. To je ono što zovemo toplotna smrt svemira. Iako možda zvuči depresivno živeti u svemiru koji će okončati svoj život u hladnoći i bez života u njemu, krajnja sudbina našeg svemira je u stvari prelepa simetrija njegovom vrelom, vatrenom početku. Ovo krajnje stanje ubrzavanja svemira, nazivamo De Siterova faza, po holandskom matematičaru Vilemu de Siteru. Ali, takođe verujemo da je svemir imao i drugu fazu De Siterovog širenja u najranijim vremenima svog života. Ovaj rani period nazivamo inflacijom gde se, ubrzo posle Velikog praska, svemir širio ekstremno brzo u kratkom vremenskom periodu. Tako da će se svemir završiti otprilike isto kako je i počeo - ubrzavajući. Živimo u izuzetnom vremenu u životu svemira gde možemo da počnemo da razumevamo putovanje svemira i vidimo istoriju koja se odigrava na nebu pred svima nama.