Dok gledamo u noćno nebo,
zapanjeni smo time kako izgleda
da je večno.
Ali kako će nebo izgledati
za milijardu godina?
Posebna vrsta naučnika
koji se zove kosmolog
provodi vreme razmišljajući
baš o tom pitanju.
Kraj svemira je blisko povezan
sa onim što se u njemu nalazi.
Pre više od 100 godina
Ajnštajn je razvio teoriju opšte relativnosti,
sastavljenu od jednačina
koje nam pomažu
da razumemo odnos
između onoga
od čega je svemir sačinjen
i njegovog oblika.
Izgleda da svemir
može da se zakrivi kao lopta ili sfera.
Ovo nazivamo
pozitivno zakrivljen ili zatvoren.
Ili može biti u obliku sedla.
Ovo nazivamo
negativno zakrivljen ili otvoren
Ili može biti ravan.
I taj oblik određuje
kako će svemir živeti i umreti.
Sada znamo da je svemir skoro ravan.
Ipak, komponente svemira
mogu da utiču
na njegovu konačnu sudbinu.
Možemo da predvidimo
kako će se svemir
menjati s vremenom
ako izmerimo količine
ili gustine energije
različitih komponenti
svemira danas.
Od čega je, dakle,
svemir sastavljen?
Svemir sadrži sve one stvari
koje možemo da vidimo,
kao što su zvezde, gas i planete.
Ove stvari zovemo
obična ili barionična materija.
Iako ih vidimo svuda oko nas,
ukupna gustina energije
ovih komponenti
je u stvari vrlo mala,
oko 5% ukupne energije svemira.
Hajde sada da pričamo o tome
šta je tih preostalih 95%.
Malo manje od
27% od preostalog dela
gustine energije u svemiru
je sačinjeno od onoga
što nazivamo tamna materija.
Tamna materija vrlo malo
dolazi u kontakt sa svetlošću,
što znači da ne sija
i ne reflektuje svetlost
kao što to rade zvezde i planete,
ali u svakom drugom smislu
ponaša se kao obična materija -
privlači stvari gravitacijom.
U stvari, jedini način kako
možemo otkriti ovu tamnu materiju
je kroz ovo gravitaciono delovanje,
kako tela kruže oko nje
i kako savija svetlost
dok zakrivljuje prostor oko sebe.
Tek treba da otkrijemo
česticu tamne materije,
ali naučnici širom sveta tragaju
za ovom neuhvatljivom
česticom ili česticama
i uticajima tamne materije na svemir.
Ali to još uvek nije 100%.
Preostalih 68%
gustine energije u svemiru
je sačinjeno od tamne energije,
koja je još misterioznija
od tamne materije.
Ova tamna energija se
uopšte ne ponaša
kao ostale materije koje poznajemo,
već deluje više kao
antigravitaciona sila.
Kažemo da ima gravitacioni pritisak
koji obična i tamna materija nemaju.
Umesto da utiče na
skupljanje svemira,
kao što bismo očekivali
da gravitacija radi,
svemir se, izgleda, širi
sve bržim tempom.
Najzastupljenija ideja
o tamnoj materiji je
da je to kosmološka konstanta.
To znači da ima neobičnu osobinu
da se širi kako se prostor povećava,
da bi sačuvala gustinu energije
konstantnom.
Tako da, kako se svemir širi,
kao što čini sada,
biće sve više tamne energije.
Tamna materija i barionična materija,
sa druge strane,
ne šire se sa svemirom
i postaju razređenije.
Zbog ove osobine
kosmološke konstante,
budućim svemirom
će sve više dominirati
tamna energija,
a on će postajati sve hladniji
i širiće se sve brže.
Na kraju,
svemir će ostati bez gasa
za pravljenje zvezda
i same zvezde će ostati bez goriva
i ugasiće se
ostavljajući samo crne rupe u svemiru.
Uz dovoljno vremena
čak i ove crne rupe će ispariti
i ostaviti potpuno hladan
i prazan svemir.
To je ono što zovemo
toplotna smrt svemira.
Iako možda zvuči depresivno
živeti u svemiru
koji će okončati svoj život
u hladnoći
i bez života u njemu,
krajnja sudbina našeg svemira
je u stvari prelepa simetrija
njegovom vrelom,
vatrenom početku.
Ovo krajnje stanje
ubrzavanja svemira,
nazivamo De Siterova faza,
po holandskom matematičaru
Vilemu de Siteru.
Ali, takođe verujemo
da je svemir imao i drugu fazu
De Siterovog širenja
u najranijim vremenima
svog života.
Ovaj rani period
nazivamo inflacijom
gde se, ubrzo posle
Velikog praska,
svemir širio ekstremno brzo
u kratkom vremenskom periodu.
Tako da će se svemir završiti
otprilike isto kako je i počeo -
ubrzavajući.
Živimo u izuzetnom vremenu
u životu svemira
gde možemo da počnemo
da razumevamo
putovanje svemira
i vidimo istoriju
koja se odigrava na nebu
pred svima nama.