Kada su Gandhija jednom upitali
za komentar o europskoj civilizaciji,

Odgovorio je dosjetkom:
"Bila bi to jako dobra ideja".

Kada nas danas upitaju o
našim stavovima o

Europskoj uniji, mislim da možemo
odgovoriti na sličan način.

Kakva bi to sjajna ideja bila,
samo kad bi je mogli realizirati.

Ujedinjena samo u imenu,

Europska unija je danas, bojim se,

u procesu dezintegracije.

S predanosti i odlučnosti
kolonije termita,

koja izjeda temelje,

uskoro neće ostati ništa
osim prazne ljušture,

kako bi nas podsjetila na uzvišen ideal,
koji je nekada bila Europska unija.

U romanima Agathe Christie,

kada čitatelj naiđe na,
u prologu, na skupinu likova,

obično iz više klase,
koji se okupljaju u nekakvom dvorcu,

čitatelj zna što da očekuje,
niz ubojstava.

Slično, danas kada čujemo da se naši
europski političari sastaju

znamo što očekivati,
komediju pogrešaka

upakiranu u trijumfalnu retoriku,

koja će se vrlo uskoro pokazati
kao ništa drugo nego

opasno i štetno blebetanje.

Griješiti je ljudski.

Ali, za spektakularno uprskati,

treba nam elita,
sastavljena od premijera,

predsjednika, ministara,
aparatčika, "opinion makera"

koji su odlučni u tome
da se ne suoče

sustavno s krizom sustava.

Barem sada imamo dovoljno dokaza

koji čine svo takvo
poricanje neoprostivim.

Čovječanstvo nije jako često
iznenadilo samo sebe, no, ipak,

uspjelo mu je to dvaput u prošlosti.

Jednom 1929. i onda ponovno,
u skorije vrijeme, 2008.

Godina 1929. nas je trebala naučiti
vrlo jednostavnu dvostruku lekciju.

Prvo, da je prva žrtva takve krize
zajednička valuta.

Tada je to bio zlatni standard,
danas je to euro.

Druga žrtva je,
dakako, istina i civiliziranost.

Jedna takva užasna kriza pogodi svijet.

Hobsijanski rat svih protiv svih je pušten
na čovječanstvo koje ništa ne sumnja

i prva žrtva je naša sposobnost
da prepoznamo krizu sustava

u kojoj se nalazimo, kao krizu sustava.

I, stoga, učini nas nesposobnima
za prihvaćanje naše odgovornosti

za barem dio te krize.

Trileri počinju s
nekim lukavim detektivom koji razotkriva

jednog po jednog sumnjivog lika.

Ali dobri trileri,
tvrdim,

ne završavaju s
razotkrivanjem počinitelja.

Oni idu korak dalje.

Dostižu bitan trenutak

u kojem lukavi detektiv
slučajno razotkriva sebe.

Uznevjeren, zuri u
vlastiti lik u ogledalu.

Kriza ima sličan efekt
na sve nas.

Naše maske padaju.

Beskrupulozni bankari,
besadržajni političari,

uroćeni poduzetnici,
cinični akademici,

nekritični građani,
svi bivaju razotkriveni,

ali, kako njihove maske padaju,
utučenost postaje opća.

U međuvremenu, ljudski gubici
se gomilaju i

jedini način na koji
ih možemo objasniti

i mjeriti ih je
putem brojanja izgubljenih generacija.

Vrijeme je za transformaciju Europe
i za transformiranje sebe u tom procesu.

Medicinska profesija je tek nedavno

uspjela spasiti
više ljudi no što ih je ubila.

Sve do otprilike 1920-ih godina,
bolest je bila poželjnija od lijeka.

Slično i sada s krizom eura,

naši europski vođe koriste

ono što nazivam otrovnim lijekom.

Toksična spašavanja, besmislen asketizam.

Kako bi spasili sustav eura,
stvorili smo valutnu uniju

koja nije nikada bila zamišljena,
nikad konsturirana da izdrži

katastrofu iz 2008.,

udarne valove tog velikog potresa.

Podigli smo skelu

koja, umjesto da čuva
zgradu od urušavanja,

vrši dodatni pritisak na nju.

Stvorili smo taj
Europski fond za financijsku stabilnost

ili nestabilnost

i oblikovali smo ga.

Kreirali smo ga po uzoru na
neslavne derivate Lehman Brothers-a.

Bilo je to kao da smo uzeli dva

kamena i vezali ih jedan za drugi uzicom,

u nadi da će spremno plutati.

Rezultat je, naravno,
nekontrolirana dezintegracija

koju doživljavamo.

Do sada, većina je ljudi
ovo shvatila.

Tako, sada imamo novi Jeruzalem
o kojem se raspravlja.

Dolazi u obliku
takozvane "federalne opcije".

Dobronamjerni Europljani
i neki prijatelji iz područja federalizma

recitiraju tu litaniju federalnih
koncepata, ideja, sugestija.

Nabrojat ću vam samo neke.

Slušamo o važnosti stvaranja fiskalne ili
transferne unije u Europi,

ili uspostave federalne blagajne,

davanju novom Levijatanu,
novom ekonomskom caru

moći da vlada nad svima nama sa željeznom
šakom i izaziva naše strahopoštovanje.

Ono o čemu slušamo je centralizirano
upravljanje nacionalnom imovinom,

poglavito grčkog tipa.

Zakoni o nacionalnom suverenitetu

kao cijena koju moramo platiti
za tu fiskalnu uniju

i, dakako, užasavajuće promjene sporazuma

koje moraju proći 27 parlamenata
i/ili glasačkih tijela.

Tvrdim da je ovo
i neizvedivo i nepoželjno.

Zašto neizvedivo?

Jer je - i ovo je poruka federalistima -

najgori neprijatelj federalizma
u ovom trenutku on sam.

A razlog zbog kojeg to kažem
je to što,

ako krenemo u smjeru federalizma,

kriza će nas sigurno prestići.

Trčat će brže od nas.

A ako promjene sporazuma
budu trajale dulje od sloma eura,

ostat će nam samo tinjajući nered

u kojem neće ostati ničega
što bi mogli federalno ujediniti.

Ali, postoji i drugi razlog zašto ova
federalna opcija mora biti zanemarena,

a to je to što, ako su Sjedinjene
europske države dobra ideja,

nisu ideja koja bi trebala biti
potraćena i podvedena

pod kontekst pokušaja
rješavanja trenutne krize.

Dozvolite da se izrazim jako jednostavno.
Federalna opcija će biti moguća

samo jednom kad kriza završi,
a ne kao protuotrov za krizu.

Bit ćemo sposobni za federaciju
i dostojni nje

kada kao europsku
možemo zamisliti budućnost

u kojoj će Grci i Nijemci

glasati za grčke i njemačke
političare kako bi nas oni predstavljali.

Moći ćemo stvoriti
dostojnu federalnu Europu samo kad

budemo mogli zamisliti situaciju
u kojoj su naše nacionalne vojske

raspuštene i spojene 
u zajedničke europske obrambene snage.

Moći ćemo sastaviti dostojnu federaciju
samo kada

budemo mogli zamisliti situaciju u kojoj
su naša stajališta vrednovana,

unutar Europe, na osnovi
njihovih zasluga i isključivo zasluga,

ono što su stari Atenjani
nazivali "isigoria."

Umjesto da sudimo o onome što netko govori

na osnovi toga tko je on,
kojim naglaskom govori,

iz koje zemlje dolazi,

te konačno, na simboličkoj,
ali jako značajnoj razini,

dozvolite mi da kažem,
bit ćemo sposobni za pravu federaciju

kada budemo mogli kao Europljani odlučiti
što ćemo tiskati na naše novčanice eura.

Umjesto ovih apstraktnih mostova
i vrata koji simboliziraju jednu stvar,

našu nesposobnost da se složimo
oko zajedničkih simbola.

Tako, ako sam u pravu da novi Jeruzalem
nije zaista novi Jeruzalem,

i da predlaže neizvedivu
i nepoželjnu ideju,

koja će također voditi ka
nekontroliranoj dezintegraciji,

koja je onda alternativa?

Dozvolite mi da vam predložim da bi se,
prije no što se složimo oko

alternative, možda trebali složiti
oko zajedničkih

principa koji bi trebali
upravljati našom budućnosti.

Ovi se budući principi
mogu činiti kontradiktornima,

ali mogu biti usklađeni,

a, ako ne mogu, onda nemamo budućnost.

Dozvolite mi da vam dam primjere.

Jedan princip je da bismo trebali
okončati savršeno podijeljenu Europu

koju smo kreirali u Maastrichtu
kako bi mogli uvesti euro,

dok, istodobno,
jačamo nacionalni suverenitet

i osnažujemo nacionalnu odgovornost
unutar tog modela.

Sljedeći set.

Prekinimo pseudo-solidarnost

koja je nametnuta
Nizozemcima i Nijemcima

kako bi se spašavali,
tobože spašavali, Grci i Irci.

Zaustavimo besmislen aksetizam
koji samo pogoršava dužničku krizu.

Ignorirajmo sve ponude za otkup duga
koje neće upaliti,

ali, istovremeno, integrirajmo
investicije i menadžment naših problema

kao što su postojeći dug
i bankovni gubici.

Na ovo referiram kao na
decentraliziranu europeizaciju,

pa dozvolite da se poslužim akronimom.

Dostojna Europa.
(Decent Europe)

Europeizirati što?

Slobodna carstva.

Treba nam menadžment
postojećeg duga na razini Europe.

Treba nam menadžment bankarskog sektora

koji je u kolapsu svugdje oko nas,

i treba nam europeizirana
politika investicija.

Kako da to učinimo
bez promjena sporazuma i federacije?

Već imamo postojeće
institucije u Europi

i svakoj od njih može biti
dodijeljen neki od ovih zadataka.

Neću ulaziti u to.

Ovo nije ni mjesto ni vrijeme.

Drugdje možete vidjeti
više o ovom prijedlogu.

Sve što želim sada je pružiti vam dojam

o tome koja je cijela svrha ovoga.

Decentralizirana Europa
stvara okolnosti u kojima će

nacionalni suverenitet
i nacionalna odgovornost

biti ojačane.

Jer ako integriramo
te tri sfere u Europi,

postojeći dug,
banke i protok investicija,

onda na nacionalnoj razini

svaka država članica
može imati izbalansiran budžet

i naučiti živjeti unutar njega,

te, također, biti osnažena
unutar ovih granica

kako bi koristila
potpuni nacionalni suverenitet.

Predstavljam vam ovaj
prijedlog za Dostojnu Europu

kao preduvjet buduće federacije,

koju sam već ranije spomenuo
i neću je više spominjati.

Dozvolite mi da završim
tako da vas podsjetim na mit,

prema kojem je Sibila iz Kume

ponudila Tarkviniju Oholom,
tadašnjem kralju Rima,

devet knjiga mudrosti po cijeni
koju je Tarkvinije smatrao pretjeranom

i, stoga, odbio ponudu.

Sibila je, kao što svi znate, počela
paliti jedan po jedan od tih svezaka,

sve dok Tarkvinije nije popustio
i pristao platiti prvotnu visoku cijenu

za preostala tri sveska.

Dozvolite da kažem da europska kriza
slijedi Sibilinu strategiju.

Problem je to što naši europski vođe
nastavljaju odbijati

i, prema tome, postoji opasnost

da dozvole da naše zajedničko naslijeđe
u potpunosti izgori.

Decentralizirana europeizacija
nudi Europi priliku

da sačuva posljednje tri knjige
mudrosti ili nečeg ekvivalentnog.

Nudi nam priliku
da uvedemo u novu eru

u kojoj Europljani,
sjeverni i južni,

zapadni i istočni,
mogu gledati jedni druge u oči

i u njima vidjeti i prepoznati partnere.

Ako propustimo ovu šansu,

onda će Europa povući čitav planet

u glib dostojan prezira,
po treći put u stotinu godina.

Naša je dužnost i
sveobuhvatna obveza da to spriječimo.

Hvala vam.

(Aplauz)