Ja sam pomalo perfekcionista. Koliko puta ste to čuli? Uz piće, možda, sa prijateljima, ili možda sa porodicom na Dan zahvalnosti. To je svačija omiljena mana, to je taj sada prilično učestali odgovor na teško poslednje pitanje na intervjuu na posao: „Moja najveća slaba tačka? To je moj perfekcionizam.“ Vidite, za nešto što nas navodno sputava, prilično je neverovatno koliko mnogo nas rado priznaje da smo perfekcionisti. Ali tu postoji jedna zanimljiva i ozbiljna stvar, jer je naše zavidno divljenje prema savršenstvu toliko opšteprisutno da nikada ne zastanemo da preispitamo šta taj koncept sam po sebi znači. Šta govori o nama i našem društvu to što postoji neka vrsta slavljenja savršenosti? Skloni smo da perfekcionizam smatramo oznakom vrednosti. Simbol uspešnih. A ipak, dok sam izučavao perfekcionizam, nisam našao dovoljno dokaza da su perfekcionisti uspešniji. Naprotiv - osećaju se nesrećno i nezadovoljno usred dugotrajnog utiska da nikada nisu dovoljno savršeni. Znamo iz kliničkih izveštaja o slučajevima da perfekcionizam skriva niz psiholoških poteškoća, uključujući depresiju, anksioznost, anoreksiju, bulimiju, pa čak i razmišljanje o samoubistvu. Još više zabrinjava to da tokom poslednjih 25 godina uočavamo da se učestalost perfekcionizma alarmantno povećava. Istovremeno primećujemo više mentalnih bolesti među mladima nego ikada pre. Stopa samoubistava samo u SAD-u povećana je za 25 procenata tokom poslednje dve decenije. Počinjemo da primećujemo da se slične tendencije javljaju u Kanadi, kao i u mojoj domovini, Ujedinjenom Kraljevstvu. Naše istraživanje ukazuje da se perfekcionizam povećava kada se društvo menja. Izmenjeno društvo odražava promenjen osećaj ličnog identiteta i, usto, razlike u načinu na koji mladi komuniciraju jedni sa drugima, kao i sa svetom oko sebe. Postoje neke jedinstvene karakteristike našeg nadmoćnog društva zasnovanog na tržištu koje obuhvataju stvari poput neograničenog izbora i lične slobode, a to su karakteristike za koje smatramo da doprinose da ovaj problem poprimi skoro nivo epidemije. Daću vam primer. Mladi ljudi su danas više zaokupljeni dostizanjem savršenog života i načina života, u pogledu svog imidža, statusa i bogatstva. Podaci istraživačkog centra Pju pokazuju da mladi ljudi rođeni u SAD-u kasnih 1980-ih godina 20 posto češće navode sticanje materijalnog bogatstva među svojim najbitnijim životnim ciljevima, u odnosu na svoje roditelje i svoje babe i dete. Mladi se takođe mnogo više zadužuju nego starije generacije, i troše mnogo veći deo prihoda na proizvode koji podržavaju njihov imidž i imovinu koja ukazuje na status. Ova imovina, njihovi životi i stil života sada se prikazuju u živopisnim detaljima na sveprisutnim platformama društvenih mreža Instagrama, Fejsbuka, Snepčeta. U ovoj novoj vizuelnoj kulturi, izgledati savršeno je mnogo važnije od stvarnosti. Ako je jedna strana moderne scene koju smo tako bogato uredili za mlade ta ideja da postoji život koji se može usavršiti i stil života koji se može usavršiti, onda je druga strana definitivno rad. Ništa nije van domašaja za one koji nešto žele dovoljno snažno. Ili nam bar tako govore. To je ideja u srcu američkog sna. Prilika, meritokratija, osoba koja je sve sama stekla, naporan rad. Ideja da se naporan rad uvek isplati. I iznad svega je ideja da smo kormilari sopstvene sudbine. Ove ideje povezuju naše bogatstvo, naš status i naš imidž sa našim urođenim, ličnim vrednostima. Ali to je, naravno, potpuna fikcija. Jer čak i da postoje jednake mogućnosti, ideja da smo kormilari svoje sudbine maskira mnogo mračniju stvarnost za mlade ljude, da su skoro neprekidno potčinjeni ekonomskom sudu. Metrički pokazatelji, rang-liste i tabele pojavili su se kao merila po kojima se zasluga može kvantifikovati i koriste se za sortiranje mladih u škole, razrede i fakultete. Obrazovanje je prva arena gde se merenje javno odigrava i gde se metrički pokazatelji koriste kao sredstvo za poboljšanje standarda i učinka. Počinje u ranom uzrastu. Mladi ljudi u srednjim školama velikih gradova u Americi polažu nekih 112 obaveznih standardizovanih testova od vrtića do kraja 12. razreda. Nije čudno da mladi iskazuju snažnu potrebu da se bore, postignu i ostvare u središtu savremenog života. Uslovljeni su da definišu sebe u strogom i uskom pogledu ocena, percentila i rang-lista. Ovo je društvo koje vreba njihove nesigurnosti. Nesigurnosti vezane za njihovo postignuće i utisak koji ostavljaju na druge. To je društvo koje naglašava njihove nesavršenosti. Svaka greška, svaki nepredviđeni zastoj povećava potrebu za savršenijim postignućem sledeći put, inače, iskreno, promašaj si. Taj osećaj manjkavosti i nepotpunosti je naročito sveprisutan - samo popričajte sa mladima. „Kako treba da izgledam, kako da se ponašam?“ „Treba da izgledam kao taj model, treba da imam pratilaca kao i taj popularni lik na Instagramu, moram da budem bolji u školi.“ U svojoj ulozi mentora mnogim mladim ljudima, vidim ove opipljive posledice perfekcionizma iz prve ruke. Jedan učenik mi se jasno ističe u glavi. Džon - to nije njegovo pravo ime - je bio ambiciozan, vredan i marljiv, i naizgled, imao je izuzetno visoko postignuće, često je dobijao najbolje ocene za svoj rad. A ipak, bez obzira na to koliko je Džon bio uspešan, uvek se činilo da preinačava svoje uspehe u jadne neuspehe, i pri susretima sa mnom, otvoreno bi govorio o tome kako je izneverio sebe i druge. Džonovo opravdanje je bilo prilično jednostavno: kako on može da bude uspešan kada je ulagao mnogo više truda nego drugi ljudi, da bi na kraju dobio iste rezultate? Vidite, Džonov perfekcionizam i njegova neumorna radna etika samo su služili da razotkriju ono što je video kao svoju unutrašnju slabost pred sobom i drugima. Slučajevi kao što je Džonov govore o štetnosti perfekcionizma kao načina bitisanja u svetu. Nasuprot popularnom verovanju, perfekcionizam se nikad ne odnosi na usavršavanje stvari ili zadataka. Ne radi se o težnji ka izvrsnosti. Džonov slučaj ovo jasno naglašava. U osnovi, perfekcionizam se odnosi na usavršavanje sebe. Ili, preciznije, usavršavanje nesavršenog sebe. Možete o tome razmišljati kao o planini dostignuća na koju nas perfekcionizam navodi da zamislimo da se penjemo. Mislimo u sebi: „Kad stignem do tog vrha, onda će ljudi videti da nisam pun nedostataka i vredeću nešto.“ Ali perfekcionizam nam ne govori da ćemo ubrzo nakon dostizanja tog vrha ponovo biti pozvani dole na nove ravnice nesigurnosti i srama, samo da bismo još jednom probali da se popnemo na taj vrh. To je ciklus samoporažavanja. U potrazi za nedostižnim savršenstvom, perfekcionista jednostavno ne može da odstupi. Zato ga je tako teško lečiti. Decenijama znamo da perfekcionizam doprinosi nizu psiholoških problema, ali nikada nije postojao dobar način da se izmeri. Bilo je tako sve do kraja 1980-ih kada su se dva Kanađana, Pol Hjuit i Gordon Flet, udružili i osmislili meru samoprocene perfekcionizma. Tako je, narode, možete ovo izmeriti, a suštinski obuhvata tri osnovna elementa perfekcionizma. Prvi je perfekcionizam usmeren na sebe, iracionalna želja da se bude savršen: „Težim da budem što je moguće savršeniji.“ Drugi je društveno propisani perfekcionizam, osećaj da je socijalno okruženje preterano zahtevno: „Osećam da drugi previše zahtevaju od mene.“ Treći je perfekcionizam usmeren na druge, nametanje nerealnih standarda drugim ljudima: „Ako pitam nekog da nešto uradi, očekujem da to bude urađeno savršeno.“ Istraživanja pokazuju da su sva tri elementa perfekcionizma u vezi sa ugroženim mentalnim zdravljem, uključujući pojačanu depresiju, povećanu anksioznost i suicidne misli. Ali daleko najproblematičniji element perfekcionizma je društveno propisani perfekcionizam. Taj osećaj da svi očekuju da budem savršen. Ovaj element perfekcionizma je u velikoj korelaciji sa ozbiljnim mentalnim bolestima. I kako mi je današnji naglasak na savršenstvu bio glavna stvar na umu, zanimalo me je da li se ti elementi perfekcionizma menjaju. Do sada su istraživanja u ovoj oblasti bila usmerena na neposredne porodične odnose, ali hteli smo da ovo sagledamo na širem nivou. Stoga smo uzeli sve podatke koji su ikada prikupljeni tokom 27 godina otkako su Pol i Gordon osmislili tu meru perfekcionizma, i izolovali smo podatke dobijene na studentima. Ispostavilo se da je bilo više od 40 000 mladih sa američkih, kanadskih i britanskih fakulteta, i sa toliko dostupnih podataka, gledali smo da li postoji neki trend. Sveukupno nam je trebalo više od tri godine da sakupimo sve ove informacije, izvršimo analize i napišemo izveštaj. Ali vredelo je zato što je naša analiza otkrila nešto alarmantno. Sva tri elementa perfekcionizma su se vremenom povećavala. Ali društveno propisan perfekcionizam je zabeležio daleko najveći porast. Godine 1989, samo devet odsto mladih iskazalo je klinički značajne nivoe društveno propisanog perfekcionizma. To su nivoi koje obično možemo videti u kliničkim populacijama. Do 2017. ta se brojka udvostručila na 18 posto. A do 2050. godine, projekcije na osnovu modela koje smo testirali ukazuju da će skoro jedan od troje mladih iskazivati klinički značajan nivo društveno propisanog perfekcionizma. Zapamtite, ovo je element perfekcionizma koji ima najveću korelaciju sa ozbiljnim mentalnim bolestima, i to sa dobrim razlogom. Društveno propisani perfekcionisti osećaju neumornu potrebu da ispune očekivanja drugih ljudi. I čak i ako ispune jučerašnja očekivanja savršenstva, onda sami sebi podignu standarde na još viši nivo jer veruju da što bolje rade, očekuje se da će raditi još bolje. Ovo stvara duboki osećaj bespomoćnosti i, što je još gore, beznađa. Ali ima li nade? Naravno da ima nade. Perfekcionisti mogu i treba da se drže određenih stvari - obično su bistri, ambiciozni, savesni i vredni. I da, lečenje je složeno. Ali malo samosaosećajnosti i popustljivosti prema sebi kada stvari ne idu dobro može pretvoriti te osobine u veći lični mir i uspeh. Zatim je tu i ono što možemo uraditi kao staratelji. Perfekcionizam se razvija u našim formativnim godinama, pa su mladi zato podložniji. Roditelji mogu pomoći deci tako što će ih bezuslovno podržati kada pokušaju, ali ne uspeju. Mama i tata mogu da se odupru svojoj razumljivoj potrebi da stalno obleću oko deteta u svetu koji je danas vrlo takmičarski nastrojen, jer se mnogo anksioznosti prenosi kada roditelji prisvajaju uspehe i neuspehe svoje dece kao sopstvene. Ali naposletku, naše istraživanje pokreće važna pitanja o tome kako organizujemo društvo i da li akcenat našeg društva na takmičenju, ocenjivanju i testiranju koristi mladima. Postalo je uobičajeno da javne ličnosti kažu da mladima treba malo više otpornosti pred ovim novim i jedinstvenim pritiscima. Ali smatram da to u stvari peremo ruke od suštinskog pitanja jer imamo zajedničku odgovornost da stvorimo društvo i kulturu u kojoj je mladima u startu potrebno manje savršenstva. Ne zavaravajmo se. Stvaranje takvog sveta je ogroman izazov, i za generaciju mladih ljudi koji žive u svakodnevnoj izloženosti metričkim pokazateljima, rang-listama i društvenim mrežama, perfekcionizam je neizbežan, dok god im nedostaje nekakva svrha u životu veća od načina na koji se predstavljaju ili onoga što postižu pred drugima. Šta mogu da urade u vezi sa tim? Svaki put kada se survaju dole sa tog planinskog vrha, ne vide drugu opciju nego da probaju da se ponovo popnu. Stari Grci su znali da ova beskrajna borba uz i niz istu planinu nije put do sreće. Njihova slika pakla bio je čovek po imenu Sizif, osuđen da celu večnost iznova kotrlja isti kamen uz brdo, samo da bi se on opet otkotrljao dole i da bi morao da počne otpočetka. Dok god podučavamo mlade ljude da u njihovim životima nema ničeg stvarnijeg ni smislenijeg od ove beznadežne potrage za savršenstvom, osudićemo i buduće generacije na istu uzaludnost i očaj. I tako nam ostaje pitanje. Kada ćemo da uvažimo da postoji nešto fundamentalno neljudski u vezi sa neograničenom savršenošću? Niko nije bez mana. Ako želimo da pomognemo našim mladima da izbegnu zamku perfekcionizma, onda ćemo ih naučiti da će nas u haotičnom svetu život često savladati, ali to je u redu. Neuspeh nije slabost. Ako želimo da pomognemo našim mladima da prerastu ovu samoporažavajuću zamku nemogućg savršenstva, onda ćemo ih odgajati u društvu koje je preraslo tu istu zabludu. Ali pre svega, ako želimo da naši mladi ljudi uživaju u mentalnom, emotivnom i psihološkom zdravlju, pozvaćemo ih da slave radost i lepotu nesavršenosti kao normalan i prirodan deo svakodnevnog življenja i ljubavi. Hvala. (Aplauz)