Na crvenim pločicama u našoj porodičnoj sobici bih plesala i pevala uz televizijski film „Ciganka“ sa Bet Midler. (Peva) „Imala sam san. Divan san, tata.“ Pevala bih to sa upornošću i gorućom željom devetogodišnjakinje koja jeste, u stvari, imala san. Moj san bio je da postanem glumica. Istina je da nikada nisam videla nekog ko izgleda kao ja na televiziji ili na filmu, i naravno, moja porodica i prijatelji i nastavnici su me stalno upozoravali da ljudi kao ja ne uspevaju u Holivudu. Ali ja sam Amerikanka. Učili su me da verujem da svi mogu da postignu ono što žele, bez obzira na boju kože, činjenicu da su moji roditelji imigrirali iz Hondurasa, činjenicu da nisam imala novca. Nije trebalo da moj san bude lak, već da bude ostvariv. A kada sam imala 15 godina, dobila sam prvu profesionalnu audiciju. Bila je to reklama za kablovsku pretplatu ili kauciju, stvarno se ne sećam. (Smeh) Ono čega se sećam jeste da me je direktorka kastinga pitala: „Možeš li to ponovo da uradiš, samo ovog puta da zvučiš više kao Latina.“ „Hm, ok. Znači hoćete da ponovim na španskom?“, pitala sam. „Ne, ne, ponovi na engleskom, samo zvuči kao Latinoamerikanka.“ „Pa, ja jesam Latinoamerikanka, zar one ne zvuče ovako?“ Nastupila je dugačka i neprijatna tišina, a onda konačno: „Ok, dušo, nema veze, hvala što si došla, zdravo!“ Skoro celu vožnju kući mi je trebalo da shvatim da je pod „zvuči kao Latina“ mislila da treba da govorim na lošem engleskom. Nije mi bilo jasno zašto to što sam prava, autentična Latinoamerikanka u realnom životu nije bilo toliko važno. U svakom slučaju, nisam dobila posao. Nisam dobila mnogo poslova za koje sam išla na audicije: devojka člana bande, zavodljiva kradljivica, trudna čola broj dva. (Smeh) To su bile uloge koje su postojale za nekog kao što sam ja. Nekoga koga su videli kao previše tamnoputu, debelu, previše siromašnu ili nesofisticiranu. Ove uloge su bile stereotipi i nisu mogle biti dalje od moje realnosti ili od uloga koje sam sanjala da igram. Želela sam da igram ljude koji su kompleksni i multidimenzionalni, koji su postojali u središtu sopstvenih života. A ne kartonske likove koji stoje u pozadini tuđih života. Ali, kada sam se usudila to da kažem svom menadžeru - osobi koju plaćam za pomoć u pronalaženju prilika - njegov odgovor je bio: „Neko mora da kaže toj devojčici da ima nerealna očekivanja.“ Nije grešio. Mislim, otpustila sam ga, ali nije grešio. (Smeh) (Aplauz) Jer kad god bih pokušala da dobijem ulogu koja nije loše napisan stereotip, čula bih: „Ne želimo da prikažemo raznolikost kroz ovu ulogu.“ Ili: „Sviđa nam se, ali je previše specifično etnička.“ Ili: „Nažalost, već imamo jednu Latinoamerikanca u ovom filmu." Uporno sam dobijala istu poruku iznova i iznova. Da je moj identitet prepreka koju moram da savladam. I tako sam mislila: „Hajde ako smeš, prepreko. Ja sam Amerikanka. Zovem se Amerika. Ceo život sam se obučavala za ovo, samo ću pratiti priručnik, više ću se truditi.“ I jesam, trudila sam se jako da prevaziđem sve stvari za koje su ljudi rekli da ne valjaju. Klonila sam se sunca kako mi koža ne bi previše potamnela, pokorno sam ispravljala kovrdže. Uporno sam pokušavala da smršam, kupila sam moderniju i skuplju garderobu. Sve to da ljudi, kada me pogledaju, ne vide previše debelu, tamnoputu, previše siromašnu Latinoamerikanku. Već ono za šta sam sposobna. Kako bi mi možda pružili šansu. Ironičnom igrom slučaja, kada sam konačno dobila ulogu koja bi mi ostvarila sve snove, to je bila uloga koja je zahtevala da budem baš to što jesam. Ana u „Prave žene imaju obline“ je bila tamnoputa, siromašna, debela Latinoamerikanka. Nikada nisam videla nikog kao što je ona, kao što sam ja, da postoji u centru svoje životne priče. Putovala sam kroz SAD i mnogobrojne zemlje sa ovim filmom gde su se ljudi, bez obzira na godine, nacionalnost, tip tela, prepoznali u Ani. Sedamnaestogodišnjoj bucmastoj meksičko-američkoj devojčici koja se bori protiv kulturnih normi kako bi ostvarila svoj neizvesni san. Uprkos onome što su mi govorili celog mog života, iz prve ruke sam videla da su ljudi ipak želeli da vide priče o ovakvim ljudima. I da su moja nerealistična očekivanja da ću biti autentično kulturno predstavljena bila i očekivanja drugih ljudi. „Prave žene imaju obline“ je postigao kritički, kulturni i finansijski uspeh. „Super,“ pomislila sam, „Uspeli smo!“ Dokazali smo da naše priče vrede. Stvari će se sada promeniti.“ Ali, malo toga se desilo. Nije bilo prekretnice. Niko u toj industriji nije hitao da ispriča još priča o publici koja je bila gladna i voljna da plati kako bi ih gledala. Četiri godine kasnije, kada sam dobila ulogu Ružne Beti, isti fenomen se odigrao. „Ružna Beti“ je imala premijeru u SAD-u pred 16 miliona gledalaca i bila je nominovana za 11 Emija u toku prve godine. (Aplauz) Ali, uprkos uspehu „Ružne Beti“, neće biti druge televizijske serije sa Latinoamerikankom u glavnoj ženskoj ulozi na američkoj televiziji u narednih osam godina. Prošlo je 12 godina otkako sam postala prva i jedina Latinoamerikanka koja je ikada osvojila Emi za glavnu ulogu. To nije za ponos. Već povod za duboku frustraciju. Ne zato što nagrade pokazuju našu vrednost, nego zato što oni koji uspevaju u svetu uče nas kako da vidimo sami sebe, kako da razmišljamo o sopstvenoj vrednosti, kako da sanjamo o svojoj budućnosti. I kad god počnem da sumnjam u to, setim se jedne male devojčice, koja je živela u dolini Svat u Pakistanu. Nekako, dočepala se nekih DVD-ja američke televizijske serije u kojoj je videla odraz sopstvenog sna da postane spisateljica. U svojoj autobiografiji, Malala je napisala: „Zainteresovala sam se za novinarstvo kada sam videla kako moje reči mogu promeniti stvari ali i kada sam gledala „Ružnu Beti“ na DVD-ju o životu u američkom magazinu.“ (Aplauz) Za 17 godina karijere, svedočila sam kako naši glasovi imaju moć kada su prisutni u kulturi. Videla sam to. Doživela sam to, svi smo to videli. U industriji zabave, politici, biznisu, u društvenim promenama. Ne možemo to da poreknemo - prisustvo stvara mogućnosti. Ali, u poslednjih 17 godina, čula sam iste izgovore zašto neki od nas mogu biti prisutni u kulturi a neki od nas ne mogu. Naše priče nemaju publiku, naša iskustva neće imati odjeka u vodećim tokovima, naši glasovi su veliki finansijski rizik. Pre samo nekoliko godina, agent me je zvao da mi objasni zašto nisam dobila ulogu u filmu. Rekao je: „Svidela si im se i stvarno, stvarno žele raznolike uloge, ali film se ne finansira sve dok prvo ne izaberu belačku ulogu.“ Saopštio mi je poruku slomljenog srca i tonom koji je je značio: „Razumem koliko je ovo zapetljano.“ Ipak, kao i stotinu puta pre, osetila sam suze kako mi se kotrljaju niz lice. I bol odbijanja kako raste u meni, a onda i glas srama kako me grdi: „Ti si odrasla žena, prestani da plačeš zbog posla.“ Prolazila sam kroz ovaj proces godinama prihvatajući neuspeh kao svoj, a onda osećajući veliku sramotu što nisam mogla da prevaziđem prepreke. Ali ovog puta, čula sam novi glas. Glas koji je rekao „Umorna sam. Dosta mi je.“ Glas koji je razumeo da suze i bol nisu zbog gubitka posla. Već zbog onoga šta je to o meni govorilo. Što su o meni celog života govorili direktori i producenti i režiseri i scenaristi, agenti i menadžeri, nastavnici, prijatelji i porodica. Da sam osoba koja manje vredi. Mislila sam da će krema za sunčanje i aparati za ispravljanje kose doneti promenu u ovom duboko ukorenjenom sistemu vrednosti. Ono što sam shvatila u tom trenutku je da u stvari nikada nisam tražila da se sistem promeni. već da me prihvati, a to nisu iste stvari. Nisam mogla da promenim ono što sistem misli o meni, dok sam verovala u to što sistem misli o meni. A jesam. Ja sam, kao i svi oko mene, verovala da nije moguće da postojim u svom snu takva kakva sam. I nastavila sam sa pokušajima da učinim sebe nevidljivom. Ono što sam shvatila iz ovoga je da je moguće biti osoba koja iskreno želi da vidi promenu i u isto vreme osoba čija dela održavaju stvari kakve jesu. To me je dovelo do toga da verujem da promena neće doći ako otkrijemo dobre i loše ljude. Taj razgovor nas sve oslobađa krivice. Jer većina nas nije ni jedno od toga. Promena će doći kada svako od nas bude imao hrabrosti da preispita sopstvene osnovne vrednosti i verovanja. I onda se pobrine da naša dela vode ka našim najboljim namerama. Ja sam samo jedna od milion ljudi kojima su rekli da ako želi da ispuni svoje snove, da doprinese svetu svojim talentima mora da se odupre istini o tome ko je. Prvo, spremna sam da prestanem da se opirem i da počnem da postojim kao potpuno autentična i svoja. Kada bih mogla da vratim vreme i kažem bilo šta toj devetogodišnjoj devojčici, koja pleše, sanja svoje snove, rekla bih: moj identitet nije moja prepreka. Moj identitet je moja supermoć. Jer istina je da sam ja ono što je svet. Vi ste ono što je svet. Svi zajedno, mi smo ono što je svet zapravo. A kako bi se to ogledalo u našem sistemu, ne moraju stvoriti novu realnost. Već samo treba da prestanu da poriču ovu u kojoj već živimo. Hvala vam. (Aplauz)