Moja opčinjenost hobotnicom počela je u ranom uzrastu. Odrastao sam u Mobilu, u Alabami - neko mora da bude i iz Mobila, zar ne? - Mobil leži na ušću pet reka, koje formiraju prelepu deltu. I delta ima aligatore koji puze kroz i oko reka ispunjenih ribom i čempresima sa kojih vise zmije, pticama svih vrsta. Potpuno magična zemlja čuda, ako ste dete zainteresovano za životinje, da se u njoj odrasta. Ova voda iz delte se uliva u zaliv Mobil i na kraju u Meksički zaliv. I sećam se da je moj prvi stvarni kontakt sa hobotnicom bio otprilike u uzrastu od pet ili šest godina. Bio sam u zalivu i plivao okolo i ugledao sam malu hobotnicu na dnu. Krenuo sam dole i pokupio je, i odmah sam bio opčinjen i impresioniran njenom brzinom, snagom i pokretljivošću. Zavlačila mi se između prstiju i pomerala na spoljni deo šake. Radio sam što sam mogao da zadržim ovo neverovatno stvorenje. Onda kao da se smirila na mojim dlanovima i počela da sija u raznim bojama, da pulsira ovim bojama. I kad sam je pogledao, kao da je smotala svoje ruke ispod sebe, uzdižući se u sferičan oblik i postala je čokoladne braon boje sa dve bele pruge. Rekao sam: "Bože!" Nikada nisam video ovako nešto u životu. Tako sam se divio nakratko i onda odlučio da je vreme da je pustim, i pustio sam je dole. Hobotnica je ispala iz mojih ruku i onda uradila najprokletiju stvar: pala je na dno u šljunak i - fuu - nestala tu pred mojim očima. I znao sam baš tada, kad sam imao šest godina, da je to životinja o kojoj želim više da naučim. I jesam. Otišao sam na koledž i diplomirao morsku zoologiju, i onda sam se preselio na Havaje i upisao specijalizaciju na Univerzitetu Havaja. I dok sam bio student na Havajima, radio sam u Vaikiki akvarijumu. Akvarijum ima puno velikih rezervoara sa ribama ali ne puno eksponata beskičmenjaka, a s obzirom da sam i ja tip bez kičme, pomislio sam, jednostavno ću otići na teren i prikupiti ove divne životinje o kojima sam učio kao student i doneću ih i napraviti detaljne eksponate i izložiti ih. Ribe u akvarijumima su bile divne za gledanje, ali nisu baš reagovale na ljude. Ali hobotnica jeste. Ako biste došetali do akvarijuma sa hobotnicom, naročito rano ujutru pre nego što iko stigne, hobotnica bi se podigla i pogledala vas i pomislili biste: "Je l' ova stvarno gleda u mene? Gleda u mene!" I došetate ispred akvarijuma. Onda shvatite da ove životinje sve imaju različite ličnosti. Neke bi stajale čvrsto na mestu, druge bi se odšunjale pozadi i nestale u kamenju, a jedna posebno, ova neverovatna životinja... Došao sam do akvarijuma i ona je samo piljila u mene i imala je male rogove izbačene iznad očiju. I prišao sam skroz do akvarijuma - bio sam na 7 do 10 centimetara od stakla - i hobotnica je sedela na pritki, na malom kamenu, i sišla je s kamena i došla takođe do stakla. Buljio sam u ovu životinju udaljenu petnaestak centimetara, tada sam mogao da vidim tako blizu; sada, kad vidim mutno svoje prste, shvatam da su ti dani davno prošli. U svakom slučaju, bili smo tu, piljeći jedno u drugo i ona je posegnula ka dole i zagrabila šaku šljunka i pustila ga u mlaz vode koji je ulazio u akvarijum iz sistema za filtraciju i - ćk ćk ćk ćk ćk! - ovaj šljunak je udarao u staklo i padao dole. Posegnula je, uzela još jednu šaku šljunka, pustila ga ćk ćk ćk ćk ćk! - ista stvar. Onda je podigla još jednu ruku i ja sam podigao ruku. Onda je podigla još jednu ruku i ja sam podigao još jednu ruku. I onda sam shvatio da je hobotnica pobedila u takmičenju sa rukama, jer ja sam ostao bez, a ona je ostala sa još šest. (Smeh) Ali jedino kako bih mogao da opišem ono što sam video tog dana je da se ova hobotnica igrala, što je prilično sofisticirano ponašanje za običnog beskičmenjaka. I otprilike na mojoj trećoj godini, desila se neobična stvar na putu do kancelarije, koja je promenila tok mog života. Jedan čovek je došao u akvarijum. To je duga priča ali u osnovi on je poslao mene i nekoliko mojih prijatelja na Južni Pacifik da prikupimo životinje za njega i kad smo odlazili dao nam je dve 16-milimetarske filmske kamere. Rekao je: "Snimite film o ovoj ekspediciji." "OK, nekoliko biologa koji snimaju film - to će biti interesantno." i otišli smo. I uradili smo to, snimili smo film koji je bio verovatno najgori film ikada snimljen u istoriji snimanja filmova, ali je bilo super. Tako dobro sam se zabavljao. I sećam se one poslovične sijalice koja mi se upalila, mislio sam: "Čekaj malo. Možda mogu ovo da radim stalno. Da, biću filmadžija." I bukvalno kad sam se vratio sa tog posla, napustio sam školu, zakačio filmadžijsku pločicu i prosto nikad nikom nisam rekao da nisam znao šta radim. Dobro sam se proveo. Ono što sam naučio u školi bilo je stvarno korisno. Ako pravite fimove o divljem svetu i idete na teren da snimate životinje, naročito njihovo ponašanje pomaže kada imate osnovno predznanje o tome ko su te životinje, kako funkcionišu i znate nešto o njihovom ponašanju. Ali ono gde sam stvarno naučio o hobotnicama bilo je na terenu, kao filmadžija praveći filmove s njima, kad vam je omogućeno da provedete duge vremenske periode sa životinjama, gledajući kako su hobotnice ono što jesu u njihovim domovima u okeanu. Sećam se kad sam otputovao u Australiju, otišao na ostrvo zvano Ostrvo jednog drveta. I očigledno da se evolucija desila prilično brzim tempom na Ostrvu jednog drveta između trenutka kada je dobilo ime i trenutka kada sam ja stigao, jer siguran sam da je bilo najmanje tri drveta na tom ostrvu kada smo mi bili tamo. U svakom slučaju, jedno drvo je stajalo baš pored prelepog koralnog grebena. U stvari tamo se nalazi jedan uzburkani kanal gde se smenjuju plima i oseka, dvaput dnevno, prilično brzo. I prelepi greben, veoma kompleksan greben, sa mnoštvom životinja, uključujući i puno hobotnica. i što nije jedinstvena pojava, ali je sigurno, hobotnice u Australiji su majstori kamuflaže. U stvari, evo jedne baš ovde. Naš prvi zadatak je bio da nađemo ova stvorenja i to je bio pravi izazov. Ali ideja je bila, bili smo tamo mesec dana i želeo sam da naviknemo životinje na nas da bismo mogli da vidimo njihovo ponašanje a da ih ne uznemiravamo. Tako da smo prvu nedelju uglavnom potrošili približavajući se onoliko blizu koliko smo mogli, svakog dana malo bliže, malo bliže, malo bliže. I znali ste gde je granica: one bi počinjale da se grče i vi biste se povlačili i vraćali se za par sati. I posle prve nedelje, one su nas ignorisale. Bilo je kao: "Nemam pojma šta je ovo ali mi nije nikakva pretnja." Pa su nastavljale svojim poslom i sa 30 centimetara udaljenosti gledali smo parenje i udvaranje i borbu i to je prosto neverovatno iskustvo. I jedan od najfantastičnijih prikaza kojeg se sećam, barem vizuelno, bilo je ponašanje u toku traženja hrane. One imaju puno različitih tehnika koje koriste za traženje hrane, ali ova konkretna je koristila čulo vida. Videle bi koral, udaljen oko tri metra i počele da se kreću ka tom koralu. Ne znam da li su videle krabu unutra ili pomislile da bi mogla biti tamo, ali šta god da je, odskočile bi od dna proletele kroz vodu i spustile se tačno na vrh ovog korala i onda bi opna između pipaka potpuno obuhvatila koral i pecale bi krabe. I čim bi krabe dodirnule pipak, smrkavalo bi im se. Uvek sam se pitao šta se desilo ispod te opne. Pa smo našli način da to utvrdimo (Smeh) i prvi put sam video taj famozni kljun u akciji. Bilo je fantastično. Ako hoćete da pravite puno filmova o određenoj grupi životinja, možda biste takođe izabrali neku koja je prilično uobičajena. I hobotnice to jesu, one žive u svim okeanima. Takođe žive u dubinama. I ne mogu da kažem da su hobotnice odgovorne za moje snažno interesovanje za ulaženje u podmornice i odlazak u dubine, ali šta god da je slučaj, to mi se sviđa. Ne može da se uporedi ni sa čim što ste ikada radili. Ako ste ikada želeli da pobegnete od svega i vidite nešto što nikad niste videli, i imate odličnu šansu da vidite nešto što nikad niko nije video, uđite u podmornicu. Popnete se unutra, zatvorite poklopac, uključite malo kiseonika, uključite pročišćivać koji uklanja CO2 u vazduhu koji udišete, i bace vas u more. Krenuli ste. Nemate nikakvu vezu sa površinom osim prilično čudnog radija. I kako idete nadole, veš mašina na površini se smiruje. I postaje mirno. Postaje stvarno prijatno. I kako idete dublje, ta divna, plava voda u koju su vas poslali postaje sve tamnije plava. I na kraju je boje lavande i posle oko jednog kilometra dubine je tamno crna. Sada ste ušli u kraljevstvo srednjih dubina. Mogli biste imati ceo govor o stvorenjima koja žive na srednjim dubinama. Dovoljno je reći, što se mene tiče, da su nesumnjivo najbizarnijeg izgleda i najneverovatnijih ponašanja, životinje koje žive u zajednici srednjih dubina. Ali proletećemo pored ove oblasti, koja čini 95 procenata životnog prostora na našoj planeti, i otići do srednjeokeanskog grebena, koji je, ja mislim, još neverovatniji. Srednjeokeanski greben je veliki planinski lanac. 65.000 kilometara dugačak, obavija celu zemljinu kuglu. To su velike planine, od oko hiljadu metara visine, od kojih neke i po više hiljada metara i probijaju se kroz površinu stvarajući ostrva kao što su Havaji. Vrh ovog planinskog lanca se razdvaja napola praveći dolinu na mestu rascepa. I kada zaronite u tu dolinu, to je mesto gde se dešava akcija jer bukvalno stotine aktivnih vulkana se aktivira u svakom momentu svuda duž ovih 65.000 kilometara lanca. I kako se ove tektonske ploče razdvajaju, magma, lava kreće nagore i ispunjava ove otvore, i vidite zemlju - novu zemlju - kako se stvara pred vašim očima. I iznad njihovih vrhova je 3.000 do 4.000 metara voda u kojoj se stvara ogroman pritisak, terajući vodu nadole kroz pukotine ka središtu Zemlje dok ne stigne do komore sa lavom gde postaje superzagrejana i superzasićena mineralima, okreće svoj tok i kreće nazad ka površini izbacuje se iz zemlje kao gejzir iz Jeloustouna. U stvari, cela ova oblast je kao Nacionalni park Jeloustoun sa svim svojim ukrasima. Ova tečnost iz izvora ima oko 350 stepeni celzijusa. Voda u okolini je samo malo iznad tačke mržnjenja. Tako da se odmah hladi i ne može više da izdrži u suspenziji sav materijal koji je rastvoren i on pada na dno formirajući crni dim. I stvaraju se ovi tornjevi, ovi dimnjaci visoki tri, pet ili deset metara. Svuda duž strana ovih dimnjaka je vruće i prepuno života. Imate "crne pušače" svuda naokolo i dimnjake u kojima se nalaze cevasti crvi koji mogu biti dugački 2,5 do 3 metra. I iz vrhova ovih cevastih crva vire ova prelepa crvena pera. I u spletovima cevastih crva žive čitave zajednice životinja: morskih račića, riba, jastoga, kraba, školjki i jata zglavkara koji igraju ovu opasnu igru između ključanja na toploti unutra i smrzavanja napolju. I za ovaj ceo ekosistem se čak nije znalo do pre 33 godine. I kompletno je izvrnuo nauku naglavce. Naveo je naučnike da ponovo razmisle gde je život na Zemlji u stvari počeo. Pre otkrića ovih hidrotermalnih izvora, za sav život na Zemlji, verovalo se da je ključ sunce i fotosinteza. Ali tamo dole nema sunca, nema fotosinteze; hemosintetičko okruženje je pokretač tamo dole, i sve je tako kratkotrajno. Mogli biste da snimite ovaj neverovatni hidrotermalni izvor, i pomislite da to mora da je na nekoj drugoj planeti. Neverovatno je pomisliti da je ovo u stvari na zemlji; Izgleda kao vanzemaljci i vanzemaljsko okruženje. Ali vratite se do istog izvora osam godina kasnije i on može da bude potpuno mrtav. Bez tople vode. Sve životinje su otišle, uginule su, a dimnjaci su još tu stvarajući lep grad duhova, sablasan, jeziv grad duhova, ali u suštini lišen životinja naravno. ali 15 kilometara niz greben... pššš! Neki drugi vulkan eruptira. I evo potpuno nove zajednice hidrotermalnog izvora koja je formirana. Ovakva vrsta života i smrti zajednice hidrotermalnog izvora se dešava svakih 30 ili 40 godina duž celog grebena. I ta prolazna priroda zajednice hidrotermalnog izvora u stvari se ne razlikuje od nekih oblasti koje sam video za 35 godina putovanja, praveći filmove. Gde odem i snimim lepu sekvencu u zalivu. I vratim se, kod kuće sam i razmišljam: "Okej, šta bih mogao da snimam... A! Znam gde mogu to da snimim. Tu je prelep zaliv, mnogo korala i stomatopoda." I dođete tamo i mrtvo je. Nema korala, alge rastu u njoj i voda je kao supa od graška. Pomislite: "Šta se desilo?" I okrenete se i tamo iza vas je obronak na kom nastaje naselje i buldožeri koji premeštaju gomile zemlje. I ovamo niče teren za golf. A ovo su tropi. Ovde pada kiša kao luda. Tako da voda od kiše teče niz obronak, noseći sa sobom talog sa gradilišta, i guši koral i ubija ga. Đubriva i pesticidi teku u zaliv sa igrališta za golf - pesticidi ubijaju sve larve i male životinje, đubrivo čini da prelepi plankton procveta - i eto supe od graška. Ali, što je ohrabrujuće, video sam upravo suprotno. Bio sam u zalivu koji je bio prilično uništen. Pogledao sam ga, samo sam rekao: "Bljak", i otišao da radim na drugoj strani ostrva. Pet godina kasnije, vratite se i taj isti zaliv je sada divan. Prelep je. Ima korale, ribe svuda naokolo, kristalno čistu vodu i kažete: "Kako se to desilo?" Pa, desilo se da ga je lokalna zajednica oživela. Prepoznali su šta se dešava na obronku i zaustavili su to; doneli su zakone i napravili potrebne dozvole za odgovornu gradnju i održavanje terena za golf i zaustavili uticanje sedimenata u zaliv, i zaustavili uticanje hemikalija i zaliv se oporavio. Okean ima neverovatnu sposobnost da se oporavi, ako ga samo ostavimo na miru. Mislim da je Margaret Mid rekla najbolje. Rekla je da mala grupa umnih ljudi može da promeni svet. Stvarno, to je jedina stvar koja je ikad to uspela. I mala grupa umnih ljudi je promenila taj zaliv. Ja sam veliki ljubitelj samoniklih organizacija. Bio sam na puno predavanja gde, na kraju, neizbežno, jedno od prvih pitanja koje iskrsava je: "Ali šta mogu ja da uradim? Ja sam individua. Ja sam jedna osoba. I ovi problemi su tako veliki i globalni da je to prosto ogromno." Dobro pitanje. Moj odgovor na to je da ne gledate velike, ogromne svetske probleme. Pogledajte u svoje dvorište. Pogledajte u svoje srce u stvari. Zar nije ono što vas stvarno zanima - ono gde živite? I popravite to. Napravite lekovitu zonu u vašem komšiluku i ohrabrite druge da urade isto. I možda te lekovite zone mogu da se pojave na mapi, tačkice na mapi. I u stvari, način na koji komuniciramo danas gde Aljaska odmah zna šta se dešava u Kini, na Novom Zelandu su uradili ovo, u Engleskoj su pokušali da... i svako razgovara sa svakim - to nisu više izolovane tačke na mapi to je mreža koju smo napravili. I možda ove lekovite zone mogu da počnu da rastu i možda čak preklapaju, i dobre stvari mogu da se dese. I tako ja odgovaram na to pitanje. Pogledajte u sopstveno dvorište, u stvari, pogledajte u ogledalo. Šta možete da uradite što je odgovornije od onog što činite sada? I uradite to i proširite glas. Životinjske zajednice hidrotermalnih izvora ne mogu mnogo da urade u vezi sa životom i smrću koji se dešavaju tamo gde oni žive, ali mi ovde možemo. U teoriji, mi razmišljamo, kao razumna ljudska bića. I možemo da pravimo promene u našem ponašanju koje će uticati i delovati na okolinu, kao oni ljudi koji su izlečili onaj zaliv. Silvijina TEDPrize želja je bila molba da uradimo sve, sve što možemo, da izdvojimo, ne tačkice, nego značajna prostranstva okeana za zaštitu, "tačke nade", kako ih je nazvala. I ja aplaudiram tome. Glasno aplaudiram tome. I nadam se da neka od tih "tačaka nade" može da bude u dubokom okeanu, u oblasti koja je kroz istoriju bila ozbiljno zapostavljena, ako ne i zlostavljana. Izraz "baciti s palube" mi pada na pamet: "Ako je suviše veliko ili toksično za deponiju, baci ga s palube!" Nadam se da možemo takođe da sačuvamo neke od ovih "tačaka nade" u dubinama. Ja ne dobijam želju ali sigurno mogu da kažem da ću učiniti sve što mogu da podržim želju Silvije Erl. I to činim. Hvala vam puno. (Aplauz)