Generacija naših baba i deda stvorila je neverovatan sistem kanala i rezervoara koji su omogućili da ljudi žive na mestima gde nije bilo previše vode. Na primer, za vreme velike depresije izgradili su branu Huver koja je kao posledicu stvorila jezero Mid i omogućila gradovima Las Vegas i Feniks i Los Anđeles da obezbede vodu za ljude koji su živeli na jako suvom mestu. U 20. veku smo bukvalno potrošili bilione dolara gradeći infrastrukturu da dovedemo vodu u gradove. U smislu ekonomskog razvoja, to je bila odlična investicija. Ali u poslednjoj deceniji svedoci smo toga da kombinovani efekat klimatskih promena, rasta populacija i trke za vodenim resursima ugrožava ove vitalne linije života i vodene resurse. Ovaj grafik pokazuje promene nivoa vode jezera Mid koje su se desile u poslednjih 15 godina. Vidi se da je oko 2000. godine nivo jezera počeo da opada, i opadao je takvim tempom, da bi grad Las Vegas ostao bez vode za piće. Grad se toliko zabrinuo zbog ovoga da su izgradili novu strukturu za dopremanje vode u grad, koju su nazvali "Treća slamka", da bi izvaličili vodu sa većih dubina jezera. Izazovi povezani sa dopremanjem vode modernom gradu nisu ograničeni samo na jugozapad Amerike. Godine 2007, trećem najvećem gradu u Australiji, Brizbejnu je bilo ostalo samo 6 meseci da nestane vode. Danas se slična drama odigrava u Sao Paolu u Brazilu gde se glavni gradski rezervoar u periodu od 2010. kad je bio potpuno pun skoro potpuno ispraznio do danas kako se grad približava Letnjim Olimpijskim igrama 2016. Mi koji imamo dovoljno sreće da živimo u jednom od najboljih svetskih gradova, nikad nismo doživeli prave efekte katastrofalne suše. Volimo da se žalimo na hladna tuširanja. Sviđa nam se da komšije vide naš prljav automobil i braon travnjake. Ali se nikad nismo suočili sa situacijom da kada otvorimo slavinu, ništa ne ističe. Sve zbog toga kada su u prošlosti stvari krenule po zlu uvek je bilo moguće proširiti rezervoar ili iskopati još koji bunar. Pa, u vremenu kada su svi izvori vode zauzeti, neće biti moguće osloniti se na ovu uspešnu i isprobanu metodu dopremanja vode. Ljudi misle da probleme sa vodom u urbanim sredinama možemo rešiti uzimanjem vode od ruralnih suseda. Ovakav pristup je pun političkih, zakonskih i socijalnih opasnosti. Čak i da uspemo da ugrabimo vodu od naših ruralnih suseda, samo prebacujemo problem na nekog drugog i vrlo je verovatno da će nam se taj problem vratiti u obliku većih cena hrane i u obliku oštećenja ekosistema koji se već oslanjaju na tu vodu. Milsim da postoji bolji način da se reši kriza u urbanim sredinama i mislim da je to otvaranje 4 nova lokalna izvora vode koje poredim sa slavinama. Ako pametno investiramo u ove nove izvore vode u godinama koje slede, moći ćemo da rešimo probleme u urbanim sredinama i smanjićemo šanse da cemo se ikad susresti sa efektima katastrofalne suše. Da ste mi pre 20 godina rekli da moderan grad može da postoji bez zaliha uvezene vode, verovatno bih vas okarakterisao kao nerealnog i neinformisanog sanjara. Ali moja iskustva, u radu sa gradovima kojima je najpotrebnija voda decenijama unazad, su mi dokazala da posedujemo tehnologiju i menadžerske sposobnosti da se udaljimo od uvezene ovde i to je ono o čemu želim da vam pričam večeras. Kroz prvi izvor lokalne vode koji moramo da razvijemo da bismo rešili problem urbanih voda će teći kiša koja pada u našim gradovima. Jedna od velikih tragedija urbanog razvoja je kako su gradovi rasli počeli smo da prekrivamo sve površine betonom i asfaltom. Zatim smo morali da napravimo kišnu kanalizaciju da bismo izbacili vodu iz naših gradova pre nego što se desi poplava, a to je bacanje vitalnih izvora vode. Evo primera. Ova slika pokazuje količinu vode koja se može skupiti u gradu San Hoze kada bi mogli da skupe kišnicu koja pada u granicama grada. Na preseku plave i crne isprekidane linije se može videti da kada bi San Hoze uhvatio samo polovinu vode koja pada u granicama grada, imali bi dovoljno vode za celu godinu. Znam šta neki od vas sada verovatno misle. "Rešenje naših problema je gradnja ogromnih rezervoara i spajanje ih sa izlazima krovnih oluka, skupljanje kišnice." Ovakva ideja bi uspela na nekim mestima. Ali ako živite u mestu gde kiša uglavnom pada zimi, a većina potrebe za vodom je leti, ovakvo rešenje nije finansijski isplativo. I ako ste pod uticajem višegodišnje suše, koja je trenutno u Kaliforniji, ne može se izgraditi dovoljno velik rezervoar da reši problem. Postoji mnogo praktičniji način prikupljanja kišnice koja pada u naše gradove, a to je uhvatiti je i dopustiti da se premesti u zemlju. U ostalom, mnogi naši gradovi su iznad prirodnih skladišta vode koja mogu da smeste ogromne količine vode. Na primer, kroz istoriju Los Anđeles je dobijao trećinu svoje potrebe za vodom iz masivnog izdana koji je ispod doline San Fernando. Kada pogledate vodu koja silazi sa krova i otekne preko travnjaka do kišnog odvoda, možda ćete pomisliti: "Da li stvarno želim da pijem ovo?" Pa, odgovor je da ne želite to da pijete dok se malo ne obradi. Izazov kod prikupljanja vode u urbanim sredinama je uhvatiti vodu, prečistiti vodu i smestiti je pod zemlju. Upravo to se radi u Los Anđelesu na novom projektu u Burbanku u Kaliforniji. Ova slika pokazuje park za kišnicu koji se gradi tako što se povezuju nizovi sistema za kišnicu, ili kišnih kanalizacija, koji sprovode tu vodu u napušteni kamenolom. Ova voda, skladištena u kamenolomu se polako odvodi kroz veštačku močvaru, i potom odlazi na ovo polje ovde gde se sliva u zemlju i puni izdan pijaće vode u gradu. U procesu prolaska kroz močvaru i slivanja kroz zemljište, voda dolazi u dodir sa mikrobima koji žive na povrišini biljaka i na površini zemljišta i ovo pročišćava vodu. Ako voda i dalje nije dovoljno čista za piće nakon što je prošla prirodni proces čišćenja, može se ponovo obraditi prilikom ispumpavanja iz podzemnog izdana pre nego što se dostavi ljudima za piće. Kroz drugu slavinu koju treba otvoriti da bi se rešio problem u urbanim sredinama će teći otpadna voda koja teče iz fabrika za preradu otpadne vode. Većina vas je upoznata sa principima reciklirane vode. Sigurno ste videli ove znakove koji vas obaveštavaju da se grmlje i sredina autoputa i lokalni teren za golf zalivaju vodom koja je bila u fabrici za preradu otpadnih voda. Ovo radimo već nekoliko decenija. Ali kroz ovo iskustvo učimo da je ovaj pristup mnogo skuplji nego što se očekivalo. Jer kada jednom izgradimo prvi sistem za reciklažu vode blizu fabrike za preradu otpadnih voda, moramo potom da gradimo sve dužu mrežu cevi da bismo dopremili ovu vodu gde je potrebna. Troškovi ovakvog prisutpa su preveliki. Nalazimo da je mnogo jeftiniji i praktičniji način recikliranja vode taj da se obrađena otpadna voda pretvori u vodu za piće kroz proces u dva koraka. U prvom koraku vodu izlažemo pritisku i guramo je kroz membranu za obrnutu osmozu: tanku membranu od propustljive plastike koja dopušta molekulima vode da prođu ali zaustavlja soli, viruse i organske hemikalije koje voda možda sadrži. U drugom koraku, dodajemo malu količinu vodonik peroksida u vodu i obasjamo je ultraljubičastom svetlošću. Ultraljubičasto svetlo cepa vodonik peroksid na dva dela koji se nazivaju hidroksil radikalima, ovi hidroksil radikali su veoma potentan oblik kiseonika koji razlaže većinu organskih hemikalija. Nakon što je voda prošla kroz ovaj proces, bezbedna je za piće. (Smeh) Ovo znam jer sam izučavao recikliranu vodu, koristeći sve tehnike merenja poznate modernoj nauci, u prethodnih 15 godina. Našli smo neke hemikalije koje uspeju da prođu kroz prvi korak procesa, ali kad prođu kroz drugi korak, napredni proces oksidacije, retko nailazimo na bilo kakve hemikalije. Ovo je u suprotnosti sa izvorima vode koje uzimamo zdravo za gotovo iz kojih redovno pijemo vodu. Postoji još jedan način na koji recikliramo vodu. Ovo je veštačka močvara za preradu koju smo nedavno izgradili na reci Santa Ana u južnoj Kaliforniji. Močvara za preradu prima vodu iz dela reke Santa Ana koje se tokom leta uglavnom sastoji od otpadnih voda iz gradova kao što su Riversajd i San Bernandino. Ova voda dolazu u močvaru za preradu gde je izložena algama i suncu koji razlažu organske hemikalije, uklanjaju hranljive sastojke i deaktiviraju patogene iz vode. Voda se vraća u reku Santa Ana, teče do Anahajma, izdvaja se iz reke i sliva se u zemlju, i tako postaje voda za piće u Anahajmu, završavajući put od kanalizacionih voda iz okruga Riversajd do vode za piće okruga Oranž. Možda mislite da je ideja ispijanja otpadne vode neka vrsta fantazije ili da se ne praktikuje. Pa, u Kaliforniji, se već reciklira oko 152 milijarde litara godišnje otpadne vode kroz napredni proces obrade u dva koraka o kom sam vam pričao. Ovo je dovoljno vode za oko milion ljudi kad bi to bio njihov jedini izvor vode. Treća slavina koju moramo otvoriti u stvari neće biti slavina, biće to vrsta virtualne slavine, u pitanju je štednja vode koju uspevamo da ostvarimo. Mesto na kome moramo da razmislimo o štednji vode je napolju jer u Kaliforniji i ostalim modernim gradovima u Americi, oko polovina upotrebe vode se dešava napolju. U aktuelnoj suši, shvatili smo da je moguće da naši travnjaci i biljke prežive sa pola količine vode. Tako da nema potrebe da se beton farba u zeleno i da se postavlja veštačka trava i kupuju kaktusi. Možemo zadržati kalifornijski stil uz pomoć detektora za vlažnost zemljišta i pametnih kontorolera navodnjavanja i da samim tim imamo lepe zelene površine u gradu. Četvrta i poslednja slavina koju moramo da otvorimo da bismo rešili urbane probleme sa vodom - kroz nju će teći desalinirana morska voda. Pretpostavljam da ste čuli šta ljudi pričaju od desalinizaciji vode: "Odlično je ako imate puno nafte, a malo morske vode i ne marite za klimatske promene." Desalinizacija morske vode uvek zahteva puno energije. Ali okarakterisati desalinizaciju vode kao neisplativu je apsolutno zastarelo. Ostvaren je ogroman napredak u desalinizaciji vode u prethodne dve decenije. Na slici je prikazano najveće postrojenje za desalinizaciju na Zapadnoj hemisferi koje je u izgradnji severno od San Dijega. U poređenju sa postrojenjem za desalinizaciju izgrađenom u Santa Barbari pre 25 godina, ovo postrojenje će koristiti oko polovinu energije da proizvede pet litara vode. To što je desalinizacija morske vode postala manje energetski zahtevna ne znači da treba da počnemo svuda da gradimo ova postrojenja. Među svim izborima koje imamo ovo je verovatno energetski najzahtevniji i potencijalno najopasniji za okruženje od svih opcija koje stvaraju lokalni izvor vode. To je to. Sa ovim izvorima vode možemo da se udaljimo od zavisnosti od uvezene vode. Kroz reforme načina na koji uređujemo površine i privatne posede možemo da smanjimo potrošnju vode za oko 50%, time bismo uvećali snabdevanje vode za 25%. Možemo se osloniti na ponovnu upotrebu vode, da recikliramo vodu koja završi u kanalizaciji i time povećamo snabdevanje za 40%. Ostatak možemo da nadomestimo kombinacijom prikupljanja kišnice i desalinizacije morske vode. Stvoranje novog sistema vode koji se oslanja na lokalne izvore neće biti lako. Ali upravo takav izazov je preuzela generacija naših baba i deda i uspela u njemu, dozvolivši nam da razvijamo gradove u 20. veku. Zato hajde da stvorimo snabdevanje vodom koje će izdržati sve izazove koje će nam klimatske promene postaviti u godinama koje slede. Hajde da stvorimo snabdevanje vodom koje koristi lokalne izvore i ostavlja više vode u okolini za ribu i hranu. Hajde da stvorimo sistem vode koji je u saglasnosti sa ekološkim vrednostima. I uradimo ovo za našu decu i za naše unuke i kažimo im da je ovo sistem koji moraju da čuvaju u budućnosti jer je ovo poslednja šansa da stvorimo novi sistem snabdevanja vodom. Puno vam hvala na pažnji. (Aplauz)