Sećanje je toliko svakidašnja stvar da ga skoro uzimamo zdravo za gotovo. Svi se sećamo šta smo imali jutros za doručak ili šta smo radili prošlog vikenda. Tek kad nas sećanje počne da izdaje cenimo koliko je neverovatno i koliko dozvoljavamo prošlim iskustvima da nas određuju. Međutim, sećanje nije uvek dobro. Kao što je američki pesnik i sveštenik Džon Lankaster Spalding jednom rekao: „Sećanje možda jeste raj iz kog nam nema progona, ali ono može da bude i pakao iz kog nam nema bekstva.” Mnogi od nas u životu dožive poglavlja koja bismo voleli da se nikad nisu desila. Procenjuje se da će skoro 90 procenata nas da doživi neki vid traumatičnog događaja tokom života. Mnogi od nas će snažno da pate nakon ovih događaja i oporave se, možda čak i da postanu bolji ljudi zbog tih iskustava. Međutim, neki događaji su toliko ekstremni da će kod mnogih - skoro polovine onih koji prežive seksualno nasilje, na primer - da se razvije posttraumatski stresni poremećaj, tj. PTSP. PTSP je iscrpljujuće mentalno stanje koga karakterišu simptomi poput snažnog straha i anksioznosti, kao i flešbekovi traumatičnog događaja. Ovi simptomi imaju ogroman uticaj na kvalitet života osobe i često ih izazivaju određene situacije ili nadražaji iz okruženja te osobe. Reakcije na te nadražaje su možda bile adaptivne kada su prvi put stečene - strah i beg u zaklon u ratnoj zoni, na primer - ali kod PTSP-a, nastavljaju da upravljaju ponašanjem i kad više nisu odgovarajuća. Ukoliko se ratni veteran vrati kući i beži u zaklon kada čuje pucanje iz auspuha automobila ili ne može da napusti kuću zbog snažnog osećaja anksioznosti, onda su reakcije na te nadražaje, ta sećanja postale nešto što označavamo kao maladaptacije. S tim u vezi, možemo da mislimo o PTSP-u kao poremećaju maladaptivnog sećanja. Trebalo bi da se zaustavim ovde jer govorim o sećanju kao da je jedinstvena stvar. Nije. Postoje razni različiti vidovi sećanja, a oni zavise od različitih mreža i oblasti unutar mozga. Kao što vidite, postoje dve značajne podele naših vidova sećanja. Postoje sećanja kojih smo svesni, gde znamo da znamo i koja možemo da iskažemo rečima. Ona uključuju sećanja na činjenice i događaje. Pošto možemo da iskažemo ova sećanja, označavamo ih kao deklarativna sećanja. Drugi vid sećanja je nedeklarativni. To su sećanja gde često nemamo svestan pristup sadržaju tih sećanja i koja ne možemo da iskažemo rečima. Klasični primer nedeklarativnog sećanja je motorna veština vožnje bicikla. Kako je ovo Kembridž, verovatno znate da vozite bicikl. Znate šta radite na dva točka. Međutim, ukoliko bih vam zatražila da mi napišete spisak uputstava koja bi me podučila vožnji bicikla - moj četvorogodišnji sin mi je to tražio dobivši bicikl za prošli rođendan - mučili biste se da to učinite. Kako da sedite na biciklu i održavate ravnotežu? Koliko brzo treba da okrećete pedale da biste bili stabilni? Pri udaru vetra, koje mišiće morate da stegnete i koliko jako kako vas ne bi oborio? Bila bih zapanjena ukoliko biste odgovorili na ova pitanja. Međutim, ako znate da vozite bicikl, znate odgovore, samo što ih niste svesni. Da se vratimo na PTSP. Drugi vid nedeklarativnog sećanja je emocionalno sećanje. Sad, ono ima naročito značenje u psihologiji i odnosi se na našu sposobnost da učimo o nadražajima iz našeg okruženja kao i o njihovom emocionalnom i motivacionom značaju. Šta podrazumevam pod tim? Razmislite o nadražaju kao što je miris ispečenog hleba ili apstraktnijem nadražaju poput novčanice od 20 funti. Zato što za te nadražaje vezujemo dobre stvari iz prošlosti, sviđaju nam se i prilazimo im. Drugi nadražaji, poput zujanja ose, izazivaju veoma negativne emocije i kod nekih ljudi prilično dramatične pokrete izbegavanja. Sad, ja mrzim ose. To vam zasigurno mogu reći. Međutim, ne mogu da vam prenesem nedeklarativna emocionalna sećanja o tome kako reagujem kada je osa u blizini. Ne mogu da vam prenesem lupanje srca, znojave dlanove, osećaj nadiruće panike. Mogu da vam ih opišem, ali ne mogu da vam ih prenesem. Što je još značajnije iz perspektive PTSP-a, stres ima veoma različit uticaj na deklarativna i nedeklarativna sećanja, kao i na mreže u mozgu i oblasti koje ih podržavaju. Emocionalno sećanje podržava malena bademasta struktura koja se naziva amigdala, kao i njene veze. Deklarativno sećanje, naročito šta, gde i kada događaja iz sećanja podržava oblast mozga u obliku morskog konjica koja se naziva hipokampus. Ekstremni nivoi stresa koji se iskuse tokom traume imaju vrlo različit uticaj na ove dve strukture. Kao što možete da vidite, kako povećavate nivo stresa kod osobe od nestresnog do blago stresnog, hipokampus koji podržava sećanje na događaj pojačava svoju aktivnost i postaje efikasniji u pohranjivanju tog deklarativnog sećanja. No kako pojačavate do umereno stresnog, intenzivno stresnog, a onda ekstremno stresnog, kao što zatičemo kod traume, hipokampus se u suštini gasi. To znači da pri visokim nivoima hormona stresa koji se doživljavaju tokom traume, mi ne pohranjujemo detalje, naročite detalje šta, gde i kada. Sad, dok stres to radi hipokampusu, pogledajte šta radi amigdali, strukturi koja je važna za emocionalno, nedeklarativno sećanje. Njena aktivnost postaje sve jača. Stoga nam kod PTSP-a ostaje preterano snažno emocionalno sećanje - u ovom slučaju na strah - koje nije vezano za određeno vreme ili mesto jer hipokampus ne pohranjuje šta, gde i kada. Na taj način, ovi nadražaji mogu da kontrolišu ponašanje kada ono više nije prikladno, i na taj način nastaju maladaptivna sećanja. Ako znamo da je PTSP posledica maladaptivnih sećanja, možemo li da koristimo to znanje da unapredimo ishode lečenja kod pacijenata sa PTSP-om? Radikalno novi pristup koji se razvija za lečenje posttraumatskog stresnog promećaja cilja da uništi ta maladaptivna emocionalna sećanja koja su u srži poremećaja. Ovaj pristup se jedino razmatra kao mogućnost zbog suštinskih promena u našem razumevanju sećanja u proteklim godinama. Tradicionalno se smatralo da su sećanja poput ispisivanja nalivperom po svesci: jednom kad se mastilo osuši, ne možete da izmenite informaciju. Smatrano je da su sve strukturalne promene koje se dešavaju u mozgu tokom pohranjivanja sećanja završene otpilike u roku od šest sati, a nakon toga, trajno ostaju. Ovo je poznato kao stanovište o konsolidaciji. Međutim, skorašnja istraživanja nagoveštavaju da su sećanja zapravo više nalik pisanju u programu za obradu teksta. Prvobitno steknemo sećanje i potom ga sačuvamo ili pohranimo. Međutim, pod odgovarajućim uslovima, možemo da redigujemo to sećanje. Stanovište rekonsolidacije nagoveštava da strukturalne promene koje se dešavaju u mozgu kao podrška sećanju mogu da se izbrišu, čak i kod starih sećanja. Sad, ovaj proces redigovanja se ne dešava uvek. Dešava se samo pod naročitim uslovima vraćanja sećanja. Zato razmotrimo vraćanje sećanja kao opozivanje sećanja ili kao otvaranje fajla. Počesto, mi prosto vraćamo sećanja. Otvaramo fajl kao neizmenjiv. Međutim, pod odgovarajućim uslovima, možemo da otvorimo fajl u režimu za redigovanja, i potom izmenimo informaciju. U teoriji, možemo da izbrišemo sadržaj fajla i kada pritisnemo opciju za čuvanje, na taj način fajl - sećanje - opstaje. Ne samo da nam ovo rekonsolidacijsko stanovište dozvoljava da objasnimo neke od začkoljica sećanja, poput toga da svi ponekad pogrešno upamtimo prošlost, već nam i pruža način da uništimo maladaptivna sećanja na strah koja su u srži PTSP-a. Potrebne bi nam bile samo dve stvari: način da sećanje ućinimo nestabilnim - otvaranje fajla u režimu za redigovanje - i način da izbrišemo informaciju. Najviše smo napredovali u otkrivanju kako da izbrišemo informaciju. Prilično rano je otkriveno da bi naširoko prepisivani lek koji kontroliše krvni pritisak kod ljudi - betabloker pod nazivom propranolol - mogao da se koristi u sprečavanju rekonsolidacije sećanja na strah kod pacova. Ukoliko dobiju propranolol dok su im sećanja u režimu za redigovanje, pacovi se ponašaju kao da se više ne plaše zastrašujućeg okidajućeg nadražaja. Činilo se kao da nikad nisu naučili da se plaše tog nadražaja. A ovo je bilo u slučaju leka koji je bezbedan za ljudsku upotrebu. Sad, nedugo potom, pokazano je da propranolol može i kod ljudi da uništi sećanja na strah, ali isključivo deluje ako su sećanja u režimu za redigovanja. Istraživanje je obavljeno na zdravim ljudskim volonterima, ali je važno jer pokazuje da ono što je otkriveno za pacove može da se primeni na ljude i, naposletku, na ljudske pacijente. A kod ljudi možete da testirate da li uništavanje nedeklarativnog emocionalnog sećanja bilo kako utiče na deklaratvino sećanje na događaj. A ovo je uistinu zanimljivo. Iako se ljudi kojima je dat propranolol dok im je sećanje bilo u izmenljivom režimu više nisu plašili tog zastrašujućeg nadražaja, i dalje su mogli da objasne vezu između nadražaja i zastrašujućeg ishoda. Kao da su znali da bi trebalo da se plaše, ali se ipak nisu plašili. Ovo nam nagoveštava da propranolol može selektivno da cilja nedeklarativna emocionalna sećanja, ali da deklarativna sećanja na događaj ostanu netaknuta. Međutim, najvažnije je da propranolol može da utiče na sećanja samo kada su u režimu za redigovanje. Dakle, kako da destabilizujemo sećanja? Kako da dođemo do režima za redigovanje? Moja laboratorija se bavila mnogo ovime. Znamo da zavisi od uvođenja nekoliko, ali ne previše novih informacija koje treba ugraditi u sećanje. Znamo za različite hemikalije koje mozak koristi da signalizuje da bi sećanje trebalo ažurirati i redigovati fajl. Mi uglavnom radimo sa pacovima, ali druge laboratorije su otkrile da isti faktori omogućuju izmenu sećanja kod ljudi, čak i maladaptivnih sećanja poput onih koja su u srži PTSP-a. Zapravo, nekoliko laboratorija u nekoliko različitih država je započelo klinička istraživanja manjeg obima ovih tretmana uništavanja sećanja kod PTSP-a i otkrili su uistinu obećavajuće rezultate. Ova istraživanja zahtevaju replikaciju na većem nivou, ali deluju obećavajuće za tretmane uništavanja sećanja kod PTSP-a. Možda traumatična sećanja ne moraju da budu pakao iz kog nam nema bekstva. Iako pristup uništavanja sećanja deluje veoma obećavajuće, ne znači da je jednostavan i lišen kontroverze. Da li je etički uništavati sećanja? Šta je sa stvarima poput svedočenja očevica? Šta ako nekome ne možete da date propranolol zbog uticaja na drugi lek koji ta osoba uzima? U slučaju etike kod svedočenja očevica, rekla bih da je ključno zapamtiti otkriće iz istraživanja na ljudima. Zato što propranolol jedino utiče na nedeklarativna emocionalna sećanja, ne čini se verovatnim da bi uticao na svedočenje očevica, koje je zasnovano na deklarativnom sećanju. U suštini, ovi tretmani uništavanja sećanja ciljaju da umanje emocionalno sećanje, a ne na sveukupno brisanje traumatičnog sećanja. Zbog ovoga bi reakcije osoba sa PTSP-om više ličile reakcijama onih koji su preživeli traumu i nisu razvili PTSP, nego reakcijama ljudi koji nikad nisu ni doživeli traumu. Mislim da će se mnogima ovo učiniti etički prihvatljivije od tretmana koji bi ciljao na stvaranje nekakvog besprekornog uma. Šta je sa propranololom? Ne možete svakome da date propranolol, i ne želi svako da uzima lekove za lečenje mentalnih stanja. Pa, tu bi tetris mogao da pomogne. Da, tetris. Radeći sa kliničkim saradnicima, posmatrali smo da li bihejvioralne intervencije mogu da posreduju i u slučaju ponovnog integrisanja sećanja. Kako bi to delovalo? Dakle, znamo da je praktično nemoguće raditi dva zadatka istovremeno, ukoliko se oba obrađuju u istoj oblasti u mozgu. Zamislite da pevušite uz radio dok pokušavate da sastavite imejl. Obrada jednog se meša sa obradom drugog. Isto je i kada vraćate sećanje, naročito u izmenjivom režimu. Ukoliko uzmete krajnje vizuelan simptom, poput flešbekova kod PTSP-a, i navedete ljude da se prisete sećanja u izmenjivom režimu, a potom ih navedete da obave krajnje angažovan vizuelni zadatak poput igranja tetrisa, trebalo bi da je moguće uvesti taman toliko ometajućih informacija u to sećanje da ono u suštini postane besmisleno. To je u teoriji i potkrepljeno je podacima od zdravih ljudskih volontera. Naši volonteri su gledali krajnje neprijatne filmove - dakle, poput operacije na oku, reklama za sigurnost na putu, Skorsezeovo „Veliko brijanje”. Ovi traumatični filmovi uzrokuju nešto nalik flešbekovima kod zdravih volontera otprilike nedelju dana nakon gledanja. Otkrili smo da je navođenje ljudi da se prisete tih sećanja, najgorih trenutaka iz tih neprijatnih filmova, uz istovremeno igranje tetrisa, uveliko umanjilo učestalost flešbekova. Ponavljam, sećanje mora da bude u izmenjivom režimu da bi to delovalo. Moji saradnici su u međuvremenu ovo preneli na kliničku populaciju. Testirali su ovo kod osoba koje su preživele saobraćajne nesreće i kod majki koje su imale hitni carski rez, što su dva vida traume koja često vode do PTSP-a, a otkrili su uistinu obećavajuća ublažavanja simptoma u oba ova klinička slučaja. Iako ima još mnogo da se nauči i procedure moraju da se usavrše, ovi tretmani uništavanja sećanja deluju obećavajuće u lečenju mentalnih poremećaja poput PTSP-a. Možda traumatična sećanja ne moraju da budu pakao iz kog nam nema bekstva. Verujem da bi ovaj pristup trebalo da omogući osobama koje to žele da u životu okrenu novi list u poglavljima za koja bi voleli da ih nikad nisu iskusili i da ćemo time unaprediti naše mentalno zdravlje. Hvala vam. (Aplauz)