Kada sam imala osam godina, došla je nova devojčica u naš razred. Bila je toliko impresivna, kao što uvek deluje svaka nova devojčica. Imala je bujnu, vrlo sjajnu kosu i zgodnu malu peratonicu. Bila je odlična u glavnim gradovima i odlična u pravopisu. I naprosto sam se kiselila od ljubomore te godine, dok nisam smislila svoj opaki plan. Tako sam jednog dana ostala posle predavanja, prilično kasno, vrebajući iz kupatila. Kada je sve bilo čisto, izvukla sam se, uvukla u učionicu i uzela dnevnik sa učiteljskog stola. I onda sam uradila to. Igrala sam se s ocenama mojih rivala, samo sam malo smanjila neke najbolje ocene. Sve najbolje ocene. (Smeh) I taman kad sam htela da vratim knjigu u fioku, kad gle, primetih da i neki drugi iz razreda imaju užasno dobre ocene. Tako sam u ludilu, popravila ocene svima, ne baš maštovito. Svima sam dala niz dvojki, a sebi dodala red petica, samo zato što sam bila tamo i mogla. I još uvek sam zbunjena svojim ponašanjem. Ne razumem odakle mi ideja, ni zašto sam se osećala tako dobro dok sam to radila. Osećala sam se super. Ne razumem zašto nisam bila nikada uhvaćena. Mislim, to je trebalo biti očigledno. Nikada nisam bila uhvaćena. No, najviše od svega me zbunjuje zašto me je to toliko morilo što je ova malena devojčica, bila toliko dobra u pravopisu? Ljubomora me je zbunjivala. Toliko je tajanstvena i tako je prodorna. Znamo da bebe pate od ljubomore. Znamo i za majmune. Plave ptice su joj zapravo vrlo sklone. Znamo da je ljubomora glavni uzrok ubistava u braku u SAD, a ipak, nikada nisam pročitala studiju koja bi mi raščlanila njenu usamljenost ili dugovečnost ili njeno sumorno uzbuđenje. Za to se moramo obratiti beletristici, jer roman je laboratorija u kojoj se proučavala ljubomora u svim mogućim oblicima. Pitam se da li bi bilo preterano reći - kada ne bi bilo ljubomore, da li bismo uopšte imali književnost? Bar ne nevernu Jelenu, ni "Odiseju", ni ljubomornog kralja, ni "1001 noć", ni Šekspira. Tu spada i spisak gimnazijske lektire, jer bismo inače izgubili "Buku i bes," "Getsbija", "Sunce se ponovo rađa" "Madam Bovari", "Anu K." Da nema ljubomore, ne bi bilo ni Prusta. Znam da je pomodno reći da Prust ima odgovore na sve, ali u slučaju ljubomore, nekako ima. Ove godine je stogodišnjica remek-dela "U potrazi za izgubljenim vremenom" i to je najiscrpnija studija seksualne ljubomore, kao i obične konkurentnosti, moje sorte, za koju se možemo nadati da je imamo. (Smeh) A kad pomislimo na Prusta, mislimo na sentimentalnosti, zar ne? Mislimo o malom dečaku koji pokušava da zaspi. Mislimo o kolaču umočenom u čaj lavande. Zaboravili smo kako je bila surova njegova vizija. Zaboravili smo koliko je nemilosrdan. Mislim, to su knjige za koje je Virdžinija Vulf rekla da su teške kao mačija utroba. Ne znam šta je mačija utroba, ali pretpostavimo da je teška. Pogledajmo zašto toliko pašu zajedno, roman i ljubomora, ljubomora i Prust. Da li je išta tako očito kao to da je ljubomora, koja se svodi na osobu, žudnju i prepreku, takav čvrst temelj za pripovedanje? Ne znam. Mislim da taj rez zadire do blizu kosti, jer razmislimo o tome šta se događa kada osećamo ljubomoru. Kad osećamo ljubomoru, mi sebi pričamo priču o tuđim životima i užasno se osećamo, jer su te priče baš zato i stvorene. Kao pripovedač u priči i kao publika, znamo tačno koje detalje da uključimo, da bismo zarili taj nož. Zar ne? Ljubomora nas sve čini amaterskim romanopiscima i to je Prust razumeo. U prvom delu iz serije knjiga U Svanovom kraju, Svan, jedan od glavnih likova, razmišlja vrlo nežno o svojoj ljubavnici, kako je dobra u krevetu i odjednom, u toku nekoliko rečenica, a to su prustovske rečenice pa su duge kao reke, ali u toku nekoliko rečenica, odjednom se priseća i shvata: "Čekaj malo, sve što volim u toj ženi mogao bi i neko drugi da voli. Sve što ona radi i što mi prija, moglo bi prijati i nekom drugom, i to možda baš sada." To je priča koju počinje sebi da priča, i od tada, Prust piše da svaku svežinu šarma koju Svan otkriva u svojoj ljubavnici, dodaje ličnoj "zbirci instrumenata u svojoj privatnoj sobi za mučenje." Pa sad, moramo priznati da su Svan i Prust izuzetno ljubomorni. Prustovi momci bi morali da napuste zemlju, ako bi hteli da prekinu s njim. Ali ne morate biti toliko ljubomorni da priznate da je to teško. Zar ne? Ljubomora je iscrpljujuća. To je gladna emocija. Mora se hraniti. Šta voli ljubomora? Ona voli informacije, detalje, ogromne količine sjajne kose, zgodnu malu peratonicu, fotografije. Zato je Instagram takav hit. (Smeh) Prust povezuje jezik učenosti i ljubomore. Kad je Svan u svom ljubomornom grču i odjednom osluškuje na vratima, podmićuje poslugu svoje ljubavnice, on brani ta ponašanja. Kaže: "Znam da mislite da je to odvratno, ali to se ne razlikuje od tumačenja drevnog teksta ili razgledanja spomenika." Kaže: "To su naučna istraživanja s pravom intelektualnom vrednošću." Prust pokušava da nam pokaže da se ljubomora oseća nepodnošljivom i da nas čini apsurdnim, ali da je, na svom vrhuncu, potraga za znanjem, za istinom, bolnom istinom i zapravo, što se tiče Prusta, što je istina bolnija, to je bolje. Žalost, poniženje, gubitak: To su avenije do mudrosti za Prusta. On kaže: "Žena koja nam je potrebna, ona koja nam stvara patnju, izvlači iz nas paletu osećanja daleko dubljih i vitalnijih od genija koji nas zanima." Da li nam on to sugeriše da krenemo u potragu za okrutnim ženama? Ne. Mislim da pokušava da kaže da nas ljubomora otkriva samima sebi. I da li nas bilo koja druga emocija otvara na ovakav poseban način? Da li nam bilo koja druga emocija otkriva našu agresivnost, odvratne ambicije i naša ovlašćenja? Da li nas bilo koja druga emocija uči da gledamo s tako neobičnim intenzitetom? Frojd će pisati o ovom kasnije. Frojda je jednog dana posetio vrlo uznemiren mladić obuzet mišlju da ga njegova supruga vara. Frojd je rekao da ima nešto čudno u tom čoveku, jer on ne gleda na to šta njegova supruga radi. Jer ona je bez mane, to svi znaju. Jadno stvorenje je samo pod sumnjom bez uzroka. Ali on je u potrazi za onim što njegova supruga radi neprimećujući, nenamerna ponašanja. Da li se ona previše smeška ovde ili se slučajno očeše o onog čoveka tamo? Frojd kaže da je čovek postao čuvar podsvesnog u svojoj supruzi. Roman je vrlo dobar u tome. Roman vrlo dobro opisuje kako nas ljubomora trenira da gledamo s intenzitetom, ali ne i s preciznošću. U stvari, što smo više ljubomorni, sve više postajemo stanovnici fantazije. I mislim da nas zato ljubomora ne samo provocira da učinimo nasilne stvari ili ilegalne stvari. Ljubomora nas podstiče da se ponašamo na načine koji su mahnito inventivni. Priznajem da razmišljam o sebi sa osam godina, ali takođe razmišljam o ovoj priči koju sam čula na vestima. 52-godišnja žena iz Mičigena je uhvaćena kada je napravila lažni nalog na Fejsbuku sa koga je slala zlobne, ružne poruke sebi godinu dana. Godinu dana. Godinu. Pokušala je da namesti novoj devojci svog bivšeg dečka i moram priznati kad sam to čula, da sam odreagovala divljenjem. (Smeh) Jer, mislim, budimo realni. Kakva ogromna, mada zagubljena, kreativnost. Zar ne? To je nešto iz romana. Iz romana Patricije Hajsmit. Hajsmitova mi je posebno draga. Sjajna i bizarna žena američkog pera. Autor je knjige "Nepoznati iz Nord Ekspresa" i "Talentovani gospodin Ripli", knjige koje su sve o tome kako ljubomora, pomuti naše umove i jednom kada smo u sferi, u tom području ljubomore, membrana između onoga što jeste i onoga što bi moglo biti može biti probijena u trenu. Uzmite Toma Riplija, njen najpoznatiji lik. Tom Ripli ide od toga da vas želi ili želi ono što imate do toga da je on vi i da ima ono što ste nekada imali, a vi ste ispod podnih dasaka, on se odaziva na vaše ime, nosi vaše prstenje, prazni vaš bankovni račun. To je jedan način. Ali, šta mi radimo? Ne možemo ići putem Toma Riplija. Ne mogu svetu da podelim dvojke, koliko god to nekad zaista želela. I to je šteta, jer živimo u vremenima zavisti. Živimo u ljubomornim vremenima. Mislim, zar nismo svi mi dobri građani društvenih medija, gde je valuta zavist? Da li nam roman pokazuje izlaz? Nisam sigurna. Učinimo ono što likovi uvek rade kada nisu sigurni, kada su u posedu misterije. Idemo u 221B Bejker ulicu i potražimo Šerloka Holmsa. Kad ljudi misle o Holmsu, oni pomisle da je njegov neprijatelj profesor Moriarti, taj kriminalni genije. Ali uvek mi se više dopadao inspektor Lestrejd, pacovskog lica, koji je šef Skotland Jarda, kome je Holms očajnički potreban, treba mu Holmsov genije, ali ga prezire O, to mi je tako poznato. Dakle, Lestrejd treba njegovu pomoć, prezire ga i istovremeno kipi od gorčine u toku trajanja misterija. No, u toku zajedničkog rada, nešto počinje da se menja i konačno u "Šest Napoleona," kada se Holms pojavi, zaslepljuje svakog svojim rešenjem, Lestrejd se okreće Holmsu i kaže: "Nismo ljubomorni na vas, gospodine Holms. Ponosni smo na vas". I on kaže da ne postoji čovek u Skotland Jardu koji ne bi želeo da se rukuje sa Šerlokom Holmsom. To je jedan od retkih trenutaka kada vidimo Holmsa ganutog u misterijama i meni je jako dirljiva ta kratka scena, ali je takođe tajanstvena, zar ne? Izgleda da posmatra ljubomoru kao problem geometrije, ne emocija. Za minutu je Holmes na drugoj strani od Lestrejda. Sledećeg minuta su na istoj strani. Odjednom je Lestrejd dozvolio sebi divljenje ovom umu kome je zamerao. Može li to biti tako jednostavno? Šta ako je ljubomora zaista stvar geometrije, samo stvar toga gde sebi dopustimo da se postavimo u odnosu na drugog? Onda možda ne bismo morali da preziremo nečiju izvrsnost. Mogli bismo se uskladiti s njom. Ali sviđaju mi se planovi s neočekivanim krajem. Pa dok čekamo da se to dogodi, setimo se da imamo beletristiku za utehu. Samo beletristika demistifikuje ljubomoru, pripitomljava je, poziva je za sto. A pogledajte koga ona okuplja: slatkog Lestrejda, zastrašujućeg Toma Riplija, ludog Svana i samog Marsela Prusta. U izvrsnom smo društvu. Hvala vam. (Aplauz)