Pogledajte oko sebe. Bilo da ste u podzemnoj, u parku, na aerodromu, u restoranu, ili čak na ovoj konferenciji, svi imate telefon u rukama ili možda u džepovima. Koliko vas ima knjigu? Samo nekoliko, zar ne? Ovaj prizor bi me dočekao svaki put kad bih izašla iz kancelarije. Bila sam okružena morem profesionalaca u dvadesetim godinama zalepljenih za svoje telefone. Niko nije imao knjigu u rukama. I to bi me činilo jako, jako frustriranom. Bila sam knjiški moljac čitavog života. Knjige su bile prekretnice mog života. Prvi čovek u kog sam se zaljubila bio je gospodin Darsi. Prvi put sam pročitala „Harija Potera“ u 21. godini na letnjem raspustu. I sećam se prve noći koju sam provela u malom stanu kupljenom u mojim 20-im, veoma ponosno, čitajući „Da Vinčijev kod“ cele noći. A sada ću vam priznati nešto užasno: čak i danas, kad se osećam loše, legnem u krevet uz „Rat i mir“. Nemojte se smejati. (Smeh) Ali, bila sam kao i svi ljudi oko mene: i ja sam živela na telefonu. Naručivala sam namirnice onlajn, pa je uskoro moja aplikacija znala da mi treba mesečna zaliha pelena. Rezervisala sam bioskop preko telefona. Rezervisala sam avion preko telefona. I na dugim putovanjima kući, kao većina urbanih Indijaca, zaglavljena u saobraćaju, ubijala sam vreme na Vatsapu, na video pozivu sa sestrom blizakinjom. Bila sam deo izvanredne revolucije koja se događala u Indiji. Indijci su drugi u svetu po korišćenju pametnih telefona. A cene podataka su smanjene tako radikalno da polovina urbane Indije i čak deo ruralne Indije sada ima pametne telefone sa internetom u svojim rukama. A ako znate išta o Indiji, znaćete da je „pola“ kao cela Amerika ili tako nešto. Znate, to su velike brojke. (Smeh) A brojevi stalno rastu. Eksplodiraju. Osnažuju Indijce na razne izvanredne načine. Ipak, nijedna od ovih promena koje sam viđala se nije odrazila na moj svet, svet knjiga. Živim u zemlji veličine Evrope, koja ima samo 50 pristojnih knjižara. Činilo se da Indijci nisu želeli da čitaju iz zabave. Tako da, ako pogledate listu bestselera u Indiji, ono što ćete na njoj uvek naći su ispitna i stručna literatura. Zamislite kada bi priručnik za test SAT mesecima bio najprodavaniji na listi Njujork tajmsa. Ipak, revolucija pametnih telefona stvarala je čitaoce i pisce drugačije vrste. Bilo to na Fejsbuku ili Vatsapu, Indijci su pisali, delili i čitali najrazličitije stvari: užasne viceve, lažnu pop istoriju, dugačke, emotivne ispovesti, kritike protiv vlade. Čitajući i deleći ove stvari, pitala sam se: „Mogu li ove pisce i čitaoce da preobratim u svoje čitaoce?“ Tako da sam napustila svoju udobnu kancelariju i svoj posao izdavača najbolje indijske izdavačke kuće, i osnovala svoj posao. Prešla sam u veliku prostoriju u jeftinom boemskom delu Delhija sa malim timom. Tamo sam osnovala novu vrstu izdavačke kuće. A ona zahteva novu vrstu čitalaca i novu vrstu knjiga. Pa sam se zapitala: „Šta bi novi čitalac želeo? Da li bi cenio hitnost, relevantnost, pravovremenost, direktnost - baš one kvalitete koje oni žele od svojih onlajn usluga, zapravo, kvalitete koje žele od života danas?“ Znala sam da su moji čitaoci uvek u pokretu. Morala bih da se uklopim u njihov način života i raspored. Da li bi oni uopšte želeli da čitaju knjigu od 200 strana? Ili bi želeli neko malo lakše štivo? Indijci su neverovatno štedljivi, pogotovo kad se radi o čitanju onlajn. Znala sam da im moram obezbediti knjige za manje od dolara. I tako je rođena moja firma. Bila je to platforma sa listom priča dizajniranih za pametne telefone, koja je, takođe, dozvoljavala amaterima da okače sopstvene priče, kako bi bile prikazane zajedno uz baš one pisce koje čitaju i kojima se dive. Mogli smo i da uđemo na digitalne platforme drugih ljudi. Pa, zamislite ovo: vi ste recepcioner i imali ste dug dan na poslu, rezervišete taksi svojom aplikacijom, on stiže, uđete u auto, smestite se na sedište i upalite aplikaciju. I pronađete priče koje vas čekaju, specijalno za putovanje. Zamislite da ste mlada lezbejka iz relativno konzervativnog grada kao što je Laknau, blizu Delhija. Vaši roditelji ne smeju da saznaju za to. Skroz bi odlepili. Da li biste hteli lezbejske ljubavne priče na hindiju, za manje od dolara, da možete da čitate na svom telefonu? Da li bih mogla da spojim čitaoce sa događajima u njihovoj okolini u realnom vremenu? Tako smo objavljivali biografije vrlo poznatih političara nakon pobeda na važnim izborima. Kada je vrhovni sud dekriminalizovao homoseksualnost, LGBTQ kolekcija je čekala na našoj početnoj strani. A kada je Toni Morison Indije, velika spisateljica Mahasveta Devi umrla, naši čitaoci su našli njenu kratku priču čim je vest osvanula. Ideja je bila da budemo u toku sa svakim trenutkom života naših čitalaca. Ko su naši čitaoci? Uglavnom su to muškarci ispod 30 godina. Neko kao što je Salil, koji živi u gradu u kom nema modernih knjižara. On koristi aplikaciju skoro svaki dan. Neko kao što je Manodž, koji nas uglavnom čita tokom dugog puta do kuće. Neko kao što je Ahmed, koji voli našu nefikciju koju može odjednom da pročita i koja je jako jeftina. Zamislite da ste mladi dečko zaluđen tehnikom u indijskoj Silicijumskoj dolini, gradu Bangalor. A onda jednog dana, aplikacija vas obaveštava da je vaša omiljena glumica napisala seksi kratku priču koja vas čeka. Tako smo pokrenuli Džagernaut. Došli smo do bivše poznate glumice za odrasle Sani Leon. Ona je najguglanija osoba u Indiji. I ona nam je napisala kolekciju kratkih seksi priča koje smo objavljivali nedelju dana svako veče. To je bila senzacija. Niko nije mogao da veruje da Sani Leon piše za nas. Ali je pisala, pokazala svima da greše, i pronašla je ogromnu čitalačku publiku. Baš kad smo redefinisali pojam knjige i ponašanje čitaoca, preispitujemo ko je autor. Na našoj platformi za pisce amatere, imamo pisce od tinejdžera do domaćica. I oni pišu najrazličitije stvari. Kratke kao što su stihovi, eseji, kratke priče... Pedeset posto njih se vraća na aplikaciju da opet piše. Na primer, Niradž. On je sredovečni izvršni direktor, ima ženu, dvoje dece i dobar posao. I voli da čita. Ali svaki put kad bi pročitao knjigu koju voli, bio bi ispunjen žaljenjem. Pitao se da li bi i on mogao da piše. Bio je ubeđen da ima priče na umu. Ali vreme i stvarni život mu nisu dozvoljavali. A onda je čuo za platformu Džagernaut za pisce. Ono što mu se svidelo kod nje je što je osećao da tamo može da bude rame uz rame baš sa onim piscima kojima se najviše divio. I tako je počeo da piše. Ugrabio bi minut ili sat, tu i tamo, između letova, kasno noću, kada bi se dočepao malo slobodnog vremena. I napisao je izvanrednu priču za nas. Napisao je priču o porodici plaćenih ubica koji žive u krivudavim ulicama starog Delhija. Svidela nam se, bila je tako sveža i originalna. I u tren oka, Niradž je dobio ne samo ponudu za film, već i ugovor da napiše drugu priču. Njegova priča je jedna od najčitanijih na našoj aplikaciji. Moje putovanje je tek u samom začetku. Mi smo kompanija stara dve godine, pred kojom je dug put. Ali već imamo, i imaćemo do kraja ove godine, oko pola miliona priča, od kojih su mnoge jeftinije od dolara. Većina naših čitalaca voli da čita i isprobava autore za koje nikada nisu ni čuli. Trideset posto stvari sa početne strane potiču sa platforme naših autora. Budući da smo svuda, da smo pristupačni i relevantni, nadam se da će čitanje postati svakodnevica, lako i prirodno kao provera imejla, rezervacija karte onlajn ili naručivanje namirnica. Što se tiče mene, otkrila sam da je, ulazeći u svet pametnih telefona od šest inča, moj svet postao jako veliki. Hvala vam. (Aplauz)