Preselio sam se u Boston iz Čikaga,
pre 10 godina,
zanimali su me rak i hemija.
Možda znate da je hemija
nauka o pravljenju molekula
ili, što se meni sviđa,
novih lekova za rak.
Možda takođe znate da je,
što se nauke i medicine tiče,
Boston neka vrsta poslastičarnice.
U Kembridžu, ne možete
da stavite ni saobraćajni znak za stop,
a da ne udarite
nekog studenta na doktoratu.
Čak se i kafić zove "Čudo nauke".
Na bilbordima su oglasi
"Imamo poslovni prostor za laboratoriju".
Može se reći da smo, u ovih 10 godina,
svedoci samog početka
naučne revolucije, koja se odnosi
na genomsku medicinu.
Sada znamo više nego ikada ranije
o pacijentima koji nam dolaze u bolnice.
Konačno smo u stanju
da odgovorimo na pitanje
koje se postavlja već toliko godina:
zašto imam rak?
Informacije o tome
su prilično zapanjujuće.
Možda znate da,
iako smo još na početku ove revolucije,
znamo da postoji
oko 40.000 jedinstvenih mutacija
koje pogađaju više od 10.000 gena,
i da, među tim genima, ima 500 gena
koji zaista i utiču,
i izazivaju rak.
Međutim, u poređenju sa tim,
imamo oko desetak tzv. ciljanih lekova.
Ova nesposobnost u lečenju raka
me je lično pogodila,
kad je moj otac dobio dijagnozu
za rak pankreasa.
Nismo ga doveli u Boston.
Nismo sekvencionirali njegov genom.
Već je decenijama poznato
šta izaziva ovaj malignitet.
To su tri proteina -
Ras, MIC i P53.
To su stare informacije
koje znamo još od '80-ih,
a ipak ne postoji lek
koji mogu da prepišem
pacijentu koji ima ovaj
ili bilo koji drugi od brojnih
čvrstih tumora
koje izazivaju ova tri
jahača apokalipse koju zovemo rak.
Nema leka usmerenog na Ras, MIC ili P53.
Mogli biste, s pravom,
da pitate: zbog čega?
Vrlo nezadovoljavajući,
ali ipak naučni odgovor
je da je suviše teško.
Iz različitih razloga su,
ova tri proteina ušla
u jednu sferu u našoj oblasti
koja se naziva "genom bez lekova"
to je kao da kažemo
"kompjuter koji ne pretražuje podatke"
ili kad bismo rekli
da je nemoguće hodati po Mesecu.
To je grozan tehnički termin.
Ali, to znači
da nismo uspeli da identifikujemo
"masni džep" u ovim proteinima,
u koji bismo mogli da,
kao molekularni bravari,
ubacimo aktivni, mali, organski molekul
ili komponentu leka.
Za vreme moje specijalizacije
za kliničku medicinu
hematologiju i onkologiju
i transplantaciju matičnih ćelija,
ono što je postojalo umesto toga,
što je skakutalo kroz mrežu propisa
Federalne Agencije za Lekove,
su bile ove supstance
arsen, talidomid
i ovaj hemijski derivat
azotnog tzv. "senfnog gasa".
A ovo je 21.vek.
Budući da sam bio,
u najmanju ruku, nezadovoljan
učinkom i kvalitetom ovih lekova,
počeo sam da učim hemiju
sa idejom da možda,
učeći tehniku
otkrivanja hemijskih komponenti
i pristupajući tome
na način ovog vrlog novog sveta
korišćenja tzv. koncepta
slobodnog pristupa
i tzv. grupnog pristupa
tj. kolaborativne mreže
koju koristimo u naučnim institucijama,
da bismo mogli brže
da ponudimo moćne i usmerene terapije
našim pacijentima.
Molim vas da imate na umu
da je ovo posao koji još traje,
ali bih danas želeo da vam ispričam priču
o vrlo retkom raku
koji se zove karcinom srednje linije,
i o ciljnom proteinu,
proteinu za koji nema lekova
koji se naziva BRD4,
i o molekulu
sintetisanom u mojoj laboratoriji
u Dejna Farber Kancer Institutu
koji smo nazvali JQ1, u čast Džun Či,
hemičara koji je sintetisao ovaj molekul.
BRD4 je zanimljiv protein.
Mogli biste da se zapitate,
dok rak radi sve te stvari
kojima pokušava da nam ubije pacijenta,
kako se uopšte seti da je rak?
Kada razmota svoj genom,
podeli se na dve ćelije
i ponovo se zamota,
zašto ne postane oko, ili jetra,
jer ima sve gene neophodne za to?
Ali seća se da je rak.
Razlog je taj da rak,
kao svaka ćelija u telu,
postavlja male molekularne oznake,
samolepljive papiriće,
koje podsećaju ćeliju,
"ja sam rak, treba da nastavim da rastem."
Te samolepljive poruke
obuhvataju ovaj i druge proteine te klase,
takozvane bromodomene.
Mi smo razvili ideju, osnovu istraživanja,
da, možda, ako bismo napravili molekul
koji bi sprečio tu poruku da se zalepi
tako što bi ušao u mali džep
u osnovi ovog proteina koji se tu obrće,
onda bismo mogli da ubedimo ćelije raka,
naročito one koje su zavisne
od BRD4 proteina,
da one nisu ćelije raka, da nisu kancer.
Tako smo počeli da radimo na tom problemu.
Napravili smo biblioteke
hemijskih jedinjenja
i, na kraju smo stigli do ove,
i nekih sličnih supstanci
nazvane JQ1.
Budući da nismo farmaceutska kompanija,
mogli smo da radimo neke stvari,
imali smo izvesnu fleksibilnost,
koju farmaceutska industrija nema.
Jednostavno smo počeli
da ovu supstancu šaljemo prijateljima.
Moja laboratorija je mala.
Pomislili smo da samo pošaljemo
ovaj molekul drugima
i vidimo kako se ponaša.
Poslali smo ga u Oksford, u Englesku,
gde je grupa talentovanih
kristalografa napravila ovu sliku,
što nam je pomoglo da shvatimo
zašto je, u stvari, ovaj molekul
tako efikasan za ovaj ciljani protein.
To je ono što nazivamo
savršenim uklapanjem
komplementarnih delova,
kao ruka u rukavici.
Ovo je vrlo redak rak,
ovaj rak zavistan od BRD4.
Radili smo sa uzorcima materijala
koji su sakupili mladi patolozi
u Brigam ženskoj bolnici.
Kada smo ove ćelije
tretirali tim molekulom,
primetili smo nešto zaista zadivljujuće.
Ćelije raka,
male, okrugle ćelije koje se brzo dele,
su formirale ove produžetke.
Menjale su oblik.
U stvari, ćelija raka
je počela da zaboravlja da je kancerozna
i postajala je normalna ćelija.
Bili smo veoma uzbuđeni zbog toga.
Sledeći korak bi bio da se ovaj molekul
upotrebi na miševima.
Jedini problem je bio što,
za ovaj redak rak,
nema modela na miševima.
U vreme kada smo radili ovo istraživanje,
brinuo sam se o 29-godišnjem
vatrogascu iz Konektikata
koji je bio maltene na samrti
zbog ovog neizlečivog raka.
Ovaj BRD4-zavisni rak
mu je rastao kroz levo plućno krilo,
i imao je kateter u grudima
za dreniranje otpadnih materija.
U svakoj smeni
ovaj materijal se bacao.
Došli smo kod ovog pacijenta
i pitali da li bi sarađivao sa nama.
Da li bismo mogli da uzmemo
te dragocene, retke kancerozne materije
iz grudnog katetera,
da ih prevezemo na drugi deo grada
i ubacimo u miševe
i pokušamo da izvedemo kliničku studiju
i stignemo do stupnja prototipa za lek?
To bi bilo i nemoguće i protivzakonito,
s pravom, da se uradi na ljudima.
On se složio.
U Centru za vizuelizaciju procesa
kod životinja "Porodica Luri"
moj kolega, Endrju Kang, je uspešno
formirao ovaj kancer kod miševa
i to bez korišćenja plastike.
Možete videti ovaj PET sken miša,
mi ga zovemo "ljubimac PETko".
Rak se povećava, što se vidi
kao ova crvena, ogromna masa
u zadnjoj nozi životinje.
A kada primenimo tretman našom supstancom,
ova zavisnost od šećera,
ovaj brzi rast, iščezava.
I kod životinje sa desne strane,
vidite da rak reaguje na tretman.
Sada završavamo kliničke studije
na četiri mišja modela ove bolesti.
Svaki put primećujemo istu stvar.
Miševi sa rakom
koji prime lek preživljavaju,
dok oni koji ne prime lek, brzo uginu.
Tu smo se zapitali,
šta bi farmaceutska kompanija
uradila na tom stupnju?
Pa, oni bi to verovatno držali u tajnosti
dok ne prevedu ovaj prototip leka
u aktivnu farmaceutsku supstancu.
Mi smo uradili upravo suprotno.
Objavili smo rad
koji opisuje ovo otkriće
na najranijem stupnju prototipa za lek.
Dali smo celom svetu hemijski identitet
ovog molekula,
što je obično tajna u našoj oblasti.
Tačno smo objasnili ljudima
kako da ga naprave.
Dali smo im našu imejl adresu,
i tako nagovestili da, ako nam pišu,
da ćemo im besplatno poslati molekul.
U suštini, pokušali smo da stvorimo
najveću moguću konkurenciju
našoj laboratoriji.
I to nam je, na žalost, uspelo.
(Smeh)
Jer sada, pošto smo podelili ovaj molekul,
samo od decembra prošle godine,
40 laboratorija iz SAD-a
i još 30 iz Evrope -
mnoge od njih su farmaceutske kompanije
i sada pokušavaju da uđu u ovu oblast,
usmerenu na ovaj retki rak
koji je, upravo sada, na sreću,
sasvim poželjna tema
za ispitivanje u toj industriji.
Ali naučni podaci, koji zauzvrat,
stižu iz svih tih laboratorija
o primeni ovog molekula
pružaju nam uvid, koji možda nikada
ne bismo imali da smo radili sami.
Ćelije leukemije tretirane
ovim jedinjenjem
postaju normalna bela krvna zrnca.
Miševi sa višestrukim mijelomima,
neizlečivim malignitetom koštane srži,
reaguju vrlo dramatično
na tretman ovim lekom.
Možda znate da masno tkivo može da pamti.
Baš lepo što mogu to da vam demonstriram.
I, zapravo, ovaj molekul
sprečava taj adipocit,
tu masnu matičnu ćeliju.
da se seti kako da pravi mast
tako da miševi sa ishranom
bogatom mastima,
kao što jedu ljudi
u mom rodnom gradu Čikagu,
ipak ne razvijaju tzv. "masnu jetru",
što, inače, predstavlja
veliki medicinski problem.
Ono što smo naučili iz ovog istraživanja
ne samo moja laboratorija,
nego naš institut,
i generalno,
ceo Harvard medicinski fakultet,
je da imamo posebne
akademske resurse za otkrivanje lekova
i to da naš centar, koji je,
ispitao više kancer-molekula,
na naučni način, nego bilo koji drugi,
nije nikada napravio nijedan sopstveni.
Iz svih ovih razloga
koje vidite ovde navedene,
mislimo da postoji
odlična prilika za akademske centre
da učestvuju u ovoj mladoj,
konceptualno nedefinisanoj
i kreativnoj disciplini
pronalaženja prototipova za lekove.
I šta dalje?
Imamo ovaj molekul,
ali to još nije pilula.
Ne može se uzimati oralnim putem.
Moramo to da sredimo, da bismo mogli
da ga dajemo našim pacijentima.
Svi u laboratoriji se,
naročito posle kontakta
sa ovim pacijentima,
osećaju posebno motivisani
da naprave lek baziran na ovom molekulu.
Ovo je trenutak kad moram da kažem
da nam treba vaša pomoć
i vaša pronicljivost,
vaše kolaborativno učestvovanje.
Za razliku od farmaceutske kompanije,
mi nemamo proizvodnu liniju
u koju možemo ubaciti ove molekule.
Nemamo tim prodavaca i snabdevača
koji nam mogu reći kako da postavimo
ovaj lek u odnosu na druge.
Ono što mi imamo je fleksibilnost
akademskog centra
u radu sa kompetentnim, motivisanim,
ljudima sa puno entuzijazma
i sa, nadajmo se, puno novca,
da ove molekule prenesu
do kliničke upotrebe,
pri tome čuvajući sposobnost za razmenu
prototipova lekova
među naučnicima širom sveta.
Ovaj molekul će uskoro izaći
iz laboratorije
i otići u malu novo-formiranu kompaniju
pod nazivom "Tenša Terapije".
Zapravo, to je četvrti
od ovih molekula, koji,
na neki način, maturira
iz naše male produkcije novih lekova,
od koji će dva - topični lek
za kožne limfome,
i oralna supstanca za tretman
višestrukih mijeloma
zaista i stići do bolnica
za prvu kliničku studiju
u julu ove godine.
Za nas, to je veliko
i uzbudljivo dostignuće.
Za kraj, želim da vam prenesem
ove dve ideje.
Prva je to da, ako je išta
specifično u vezi sa ovim istraživanjem,
to je manje naučne,
a više strateške prirode
za nas je ovo bio društveni eksperiment,
o tome šta se dešava
kada pokušamo
da budemo otvoreni i iskreni,
u najranijoj fazi istraživanja
hemijskog otkrivanja lekova,
i to u najvećoj mogućoj meri.
Ovaj niz slova i brojeva,
simbola i zagrada, koji mislim da može
da se pošalje SMS porukom,
ili preko Tvitera, širom sveta,
je hemijski identitet
našeg prototip-jedinjenja.
Informacija koja nam najviše treba
od farmaceutskih kompanija,
informacija o tome kako
ovi rani prototipovi lekova mogu da rade.
A ipak, ova informacija je najčešće tajna.
Mi zapravo težimo tome,
da primenimo neverovatne uspehe
2 principa informatičke industrije:
tzv. "slobodnog pristupa"
i tzv. "grupnog pristupa"
da bismo efikasno i odgovorno
ubrzali proces dopremanja
ciljanih terapija
do pacijenata sa rakom.
I taj poslovni model uključuje sve vas.
Ovo istraživanje je finansirano
od strane celog društva.
Finansiraju ga fondacije.
Jednu stvar sam naučio u Bostonu, a to je,
da će građani Bostona uraditi sve
za kancer, i to mi se jako sviđa.
Vozite bicikl preko cele države.
Idete u organizovane šetnje
celom dužinom reke.
(Smeh)
Zaista, nigde do sada nisam video
ovako jedinstvenu podršku
istraživanjima raka.
Zato bih želeo da vam zahvalim
za učestvovanje, vašu saradnju
i, pre svega, za poverenje u naše ideje.
(Aplauz)