Bok, TEDWomen, kako ide?
(Klicanje)
Možete vi i bolje!
Bok, TEDWomen, kako ide?
(Klicanje)
Zovem se Maysoon Zayid
i nisam pijana,
za razliku od liječnika koji me porodio.
Porezao je moju majku šest puta,
na šest različitih načina,
i usput jadnoj meni presjekao dotok kisika.
Zbog toga imam cerebralnu paralizu,
što znači da se stalno tresem.
Pogledajte!
Baš zamorno! Kao miks Shakire, Shakire
i Muhammada Alija.
(Smijeh)
Cerebralna paraliza nije genetski uvjetovana.
Nije urođena mana i nije zarazna.
Nitko nije bacio urok na utrobu moje majke
i nisam je dobila zato
što su mi roditelji u rodu,
iako jesu.
(Smijeh)
Ona je isključivo rezultat nezgode,
poput one koja me zadesila kad sam se rodila.
Moram vas upozoriti, nisam tu da vas nadahnem
i ne želim da me itko u ovoj prostoriji
sažalijeva
jer ste u nekom trenutku svog života,
sigurno sanjali o tome da budete invalid.
Uzmimo za primjer ovu situaciju:
Badnjak je, vi ste u šoping centru,
kružite po parkiralištu u potrazi za mjestom,
i što ugledate?
Šesnaest praznih parkirnih mjesta
za osobe s invaliditetom!
I pomislite: "Bože, zašto nisam
barem mrvicu hendikepiran?"
(Smijeh)
I moram vam reći,
imam 99 problema, a paraliza je samo jedan od njih.
Da postoji Olimpijada diskriminacije,
ja bih osvojila zlatnu medalju.
Palestinka sam, muslimanka,
žena i osoba s invaliditetom,
a uz to i živim u New Jerseyju.
(Smijeh) (Pljesak)
Sad bi vam se vlastiti život
trebao činiti mrvicu boljim!
Dolazim iz mjesta Cliffside Park u New Jerseyju.
Uvijek mi je bilo super to što
moj grad i moje stanje
nose iste inicijale.
Super mi je i to što bih, kad bih željela pješice krenuti
iz svoje kuće u New York, to i mogla.
Mnogi ljudi s cerebralnom paralizom ne mogu hodati,
no moji roditelji ne priznaju izraz "ne mogu"
Mojem ocu mantra je bila:
"Ti to možeš, ti to mo-žeš, ti-to-mo-žeš!"
(Smijeh)
Kad god su moje tri starije sestre prale podove,
i ja sam prala podove.
Kad su moje tri starije sestre krenule u školu,
moji su roditelji tužili ministarstvo
kako bi zajamčili da idem i ja.
A kad nismo sve imale petice,
mama bi nas sve gađala papučom.
(Smijeh)
Otac me naučio hodati
kad sam imala pet godina,
tako što je stavio moje pete na svoja stopala
i krenuo hodati.
Imao je još jedan trik: mahao bi
novčanicom od jednog dolara,
a ja bih je pokušavala uhvatiti.
(Smijeh)
Imam dušu striptizete, pa sam...
(Smijeh)
Da! Već prvi dan vrtića,
hodala sam kao prava
prebijena boksačica.
Kad sam bila mala,
u mom gradu živjelo je šest Arapa
i sa svima sam bila u rodu.
Sad ondje živi dvadeset Arapa
i još uvijek sam sa svima u rodu. (Smijeh)
Nitko valjda nije ni skužio da nismo Talijani!
(Smijeh) (Pljesak)
To je bilo prije 11. rujna, prije nego su političari
počeli koristiti "Mrzim muslimane!"
kao prihvatljiv politički slogan.
Ljudi s kojima sam odrastala
nisu imali ništa protiv moje vjere.
Međutim, jako su se bojali
da ću umrijeti od gladi za vrijeme Ramazana.
Objašnjavala sam im da imam dovoljno sala
da preživim tri mjeseca,
i da je post od jutra do mraka totalna laganica.
Plesala sam step na Broadwayju.
Da, na Broadwayju! Totalna ludnica! (Pljesak)
Moji nisu imali novca da me
pošalju na fizikalnu terapiju,
pa su me poslali u plesnu školu.
Naučila sam plesati u petama,
pa znam i hodati u petama.
Ja sam iz New Jerseyja,
a tamo smo vam svi veliki šminkeri,
tako da sam nosila pete kad i moje frendice.
A kad su moje frendice odlazile na ljetovanje
na obalu Jerseyja, ja nisam!
Ja sam išla na ljetovanje u ratnu zonu
jer su se moji bojali da ćemo se,
ne budemo li se vraćali u Palestinu
svako božje ljeto,
kad odrastemo, pretvoriti u Madonnu.
(Smijeh)
Ljetni praznici često su uključivali
pokušaje mog oca da me iscijeli,
pa sam tako pila srneće mlijeko,
po meni su slagali vruće kamenje
i umakali me u Mrtvo more.
Sjećam se kako sam, dok me voda pekla za oči,
mislila: "Upalilo je! Upalilo je!"
(Smijeh)
No, jedini čudesni lijek
koji smo otkrili bila je joga.
Priznajem da je joga strašno dosadna,
no prije nego sam se počela njome baviti,
doslovno nisam mogla stati pred publiku.
A sada mogu stajati i na rukama!
Roditelji su u meni poticali stav
da mogu postići što god želim,
da nijedan san nije nedostižan,
a moj je san bio
glumiti u sapunici "General Hospital".
Krenula sam na faks kad su uveli kvote za manjine
i osvojila finu stipendiju za ASU,
Državno sveučilište u Arizoni,
jer nije bilo kvote u koju nisam upala.
Bila sam ljubimac dramskog odsjeka.
Svi su me obožavali.
Pisala sam zadaće onima koji nisu bili baš najbistriji,
dobivala petice iz svih predmeta,
a bome i petice iz svih njihovih predmeta.
Kad god bih odglumila prizor
iz "Staklene menažerije"
profesori su bili u suzama.
Ali nikad nisam dobila nijednu ulogu!
Napokon, godinu dana pred diplomu,
fakultet je odlučio postaviti
predstavu pod naslovom
"They Dance Real Slow in Jackson"
("U Jacksonu plešu jako polako").
U predstavi se radi
o curi s cerebralnom paralizom.
Ja sam bila cura s cerebralnom paralizom!
Bila sam presretna!
Napokon ću dobiti ulogu!
Imam cerebralnu paralizu!
Napokon mi je osvanulo!
Hvala dragom Bogu, napokon mi je osvanulo!
Nisam dobila tu ulogu. (Smijeh)
Dobila ju je Sherry Brown.
Odjurila sam u ured predsjednice dramskog odsjeka,
sva u suzama, kao da mi je netko ubio mačku
i pitala je zašto.
Odgovorila mi je da je to zato
što su mislili da bi uloga bila
previše fizički zahtjevna za mene.
Rekla sam joj: "Molim vas lijepo,
ako ja nešto od toga ne mogu izvesti,
onda to ne može ni taj lik!"
(Smijeh) (Pljesak)
Bila sam doslovno rođena za tu ulogu,
a oni su je dali glumici bez cerebralne paralize!
Na fakultetu je bilo kao u životu.
Hollywood je, nažalost, poznat po tome
što daje glumcima bez invaliditeta
uloge osoba s invaliditetom.
Nakon diplome, vratila sam se kući,
a moj prvi glumački angažman bilo je
statiranje u sapunici.
Moj se san ostvarivao.
Znala sam da ću začas napredovati od
"gosta u restoranu" do "uvrnute najbolje prijateljice".
No i dalje sam ostala komad živog namještaja
kojemu se na ekranu vidi samo tjeme.
Postalo mi je jasno
da producenti ne daju uloge
otkačenim pripadnicima manjina s invaliditetom.
Davali su ih samo savršenima.
Ipak, postojale su i iznimke od tog pravila.
Odrasla sam gledajući Whoopi Goldberg,
Roseanne Barr i Ellen,
a svima je njima bila zajednička jedna stvar:
bile su komičarke.
Tako sam i ja poslala komičarka!
(Smijeh) (Pljesak)
Prvo su me angažirali
da prevozim slavne komičare
iz New Yorka na nastupe u New Jerseyju
i nikad neću zaboraviti
izraz na licu prvog komičara
kojeg sam vozila kad je shvatio
da juri jerseyskom zaobilaznicom
sa ženom s cerebralnom paralizom za volanom!
Nastupala sam u klubovima diljem Amerike,
a održavala sam i nastupe
na arapskom, na Bliskom istoku,
bez cenzure i bez vela!
Kažu da sam prva
stand-up komičarka koja je
nastupala u arapskom svjetu.
Ne volim tvrditi da sam u nečemu prva,
ali znam da oni tamo nikad nisu čuli
onu gadnu priču da žene nisu duhovite.
Oni umiru od smijeha od nas.
Godine 2003., moj brat s kojim nisam u krvnoj vezi,
Dean Obeidallah, i ja osnovali smo
Arapsko-američki festival komedije u New Yorku,
koji se održava već desetu godinu.
Cilj nam je bio promijeniti negativnu sliku
o Amerikancima arapskog podrijetla
koja postoji u medijima
i razviti svijest kod filmskih producenata
da "južnoazijsko" nije isto što i "arapsko".
(Smijeh)
Promijeniti percepciju Arapa bilo je mnogo lakše
nego pobijediti
stigmu invaliditeta.
Moj se veliki proboj dogodio 2010.
Pozvali su me da gostujem
u informativnoj emisiji na kabelskoj televiziji
"Countdown With Keith Olbermann"
("Odbrojavanje s Keithom Olbermannom)".
Došla sam tamo odjevena kao za maturalnu,
kad li me uvedu u studio
i posjednu u stolicu koja je
imala kotačiće i okretala se.
I tako, pogledam inscipijenticu i kažem:
"Oprostite, mogu li dobiti drugu stolicu?"
a ona mi uzvrati pogled i kaže:
"Pet, četiri, tri, dva, ..."
A išli smo uživo!
Morala sam se uhvatiti za voditeljev stol
da se ne bih otkotrljala iz kadra
za vrijeme trajanja priloga.
Kad je intervju završio, bila sam bijesna.
Napokon sam dobila priliku, i uprskala je.
Znala sam da me više neće zvati.
Ali ne samo da me g. Olbermann ponovno pozvao,
promaknuo me u redovitog korespondenta
i pričvrstio moju stolicu za pod.
(Smijeh) (Pljesak)
Jedna stvar koju sam naučila dok sam radila
s Keithom Olbermannom
jest da su ljudi na internetu odvratni.
Ljudi kažu da su djeca okrutna,
ali meni se nikad nisu rugali
ni kao djetetu ni kao odrasloj osobi.
No, na internetu je moj hendikep
naglo postao predmetom poruge.
Gledala bih snimke na internetu
i vidjela komentare poput:
"Šta se ova toliko drma?"
"Jel ona retardirana?"
I moj osobni favorit: "Jadna zbrčkana teroristica.
Koji je njezin problem?
Moramo se moliti za nju."
Jedan je komentator čak predložio
da dodam svoj hendikep
svojem popisu postignuća:
"scenaristica, komičarka, paralitičarka"
Tjelesni je hendikep je vidljiv koliko i rasa.
Ako osoba u kolicima ne može glumiti Beyoncé,
onda ni Beyoncé ne može glumiti osobu u kolicima.
Osobe s invaliditetom najveća su...
Tako je, da čujem jedan pljesak za to!
(Pljesak)
Osobe s invaliditetom su najveća manjina
na svijetu, a najmanje su zastupljeni
u medijima.
Liječnici su rekli da nikad neću moći hodati,
ali ja danas stojim pred vama.
No, da sam odrasla uz društvene mreže,
mislim da to ne bi bilo tako.
Nadam se da zajedno
možemo stvoriti pozitivnije prikaze
invaliditeta u medijima i svakodnevnom životu.
Da postoji više takvih pozitivnih prikaza,
možda bi privlačio manje mržnje na internetu.
A možda i ne bi!
Možda je još uvijek cijelo društvo
odgovorno za dobar odgoj djece.
Moje me putovanje odvelo
na neka fantastična mjesta.
Prošla sam crvenim tepihom
između zvijezde sapunica Susan Lucci
i legendarne Lorraine Arbus.
Glumila sam u filmu s Adamom Sandlerom
i surađivala sa svojim idolom,
genijalnim Daveom Matthewsom.
Obišla sam svijet kao glavni izvođač
trupe "Arabs Gone Wild"
Bila sam delegat
države New Jersey
na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke 2008.
Također sam osnovala "Maysoon's Kids"
("Maysoonini klinci"),
humanitarnu organizaciju koja nastoji
pružiti malenim palestinskim izbjeglicama
bar djelić onakvih prilika
kakve su moji roditelji pružili meni.
No, trenutak koji se najviše ističe
jest onaj kad sam - osim ovoga, naravno -
(Smijeh) (Pljesak)
Najdraži mi je trenutak
bio kad sam dobila priliku da nastupim
za čovjeka koji leti poput leptira,
a ubada poput pčele,
boluje od Parkinsonove bolest
i trese se baš poput mene,
Muhammada Alija.
(Pljesak)
To je bio jedini put
kad je moj otac uživo gledao moj nastup
i želim posvetiti ovaj govor uspomeni na njega.
(Arapski) Tata, Bog te blagoslovio!
Zovem se Maysoon Zayid
i ako ja to mogu, i ti to možeš, ti-to-mo-žeš!
(Pljesak)