Godine 1905, psiholozi Alfred Bine i Teodor Simon osmislili su test za decu koja su teško napredovala u školi u Francuskoj. Namenjen tome da odredi kojoj deci je potrebno zasebno posvetiti pažnju, njihov metod je stvorio osnovu za test inteligencije. Počevši od kraja 19. veka, istraživači su postavili hipotezu da kognitivne sposobnosti poput verbalnog rasuđivanja, radne memorije i vizuelno-prostornih sposobnosti predstavljaju odraz opšte inteligencije, ili g faktora, koji im je u osnovi. Simon i Bine su napravili bateriju testova za merenje svake od ovih sposobnosti i spojili rezultate u jedan skor. Pitanja su bila prilagođena svakoj starosnoj grupi, i skor deteta je odražavao kakav je njegov učinak u odnosu na druge njegovog urasta. Deljenjem nečijeg skora uzrastom i množenje rezultata brojem 100 dobio bi se koeficijent inteligencije ili IQ. Danas skor 100 predstavlja prosek uzorka populacije, pri čemu 68% populacije ostvaruje skor u rasponu od 15 poena razlike od 100. Simon i Bine su mislili da će sposobnosti koje je njihov test procenjivao odražavati opštu inteligenciju. Ali kako tada tako i danas, ne postoji nijedna definicija opšte inteligencije oko koje se svi slažu. A to je ljudima pružilo mogućnost da koriste test u službi svojih unapred stvorenih pretpostavki o inteligenciji. Ono što je počelo kao način da se identifikuju oni kojima je potrebna akademska pomoć ubrzo se upotrebljavalo da se ljudi sortiraju na druge načine, često u službi duboko pogrešnih ideologija. Jedna od prvih velikih primena dogodila se u Sjedinjenim Državama za vreme Prvog svetskog rata, kada je vojska koristila IQ test za sortiranje regruta i njihov odabir za obuku oficira. U to vreme su mnogi verovali u eugeniku, ideju da se poželjne i nepoželjne genetske osobine mogu i da ih treba kontrolisati kod ljudi kroz selektivno razmnožavanje. Bilo je mnogo problema sa ovim načinom razmišljanja, između ostalog i sa idejom da inteligencija ne samo da je fiksirana i nasleđena, već i vezana za rasu osobe. Pod uticajem eugenike, naučnici su koristili rezultate vojnih inicijativa da donesu pogrešne tvrdnje da su pojedine rasne grupe intelektualno superiorne u odnosu na druge. Ne uzimajući u obzir da su mnogi testirani regruti bili novopridošli imigranti u Sjedinjenim Državama koji nisu imali formalno obrazovanje ili nisu bili izloženi engleskom jeziku, stvorili su pogrešnu hijerarhiju etničkih grupa. Ukrštanje eugenike i testiranja inteligencije uticalo je ne samo nauku, već i na zakone. Godine 1924, država Virdžinija je usvojila zakon koji je dozvoljavao prisilnu sterilizaciju ljudi sa niskim skorovima IQ, što je odluka koju je podržao Vrhovni sud Sjedinjenih Država. U nacističkoj Nemačkoj, vlada je odobrila ubistva dece na osnovu niskog IQ-a. Nakon holokausta i pokreta za građanska prava, diskriminatorno korišćenje IQ testova osporavano je na moralnim i naučnim osnovama. Naučnici su počeli da prikupljaju dokaze o uticajima sredine na IQ. Na primer, kako su IQ testovi periodično prepravljani tokom 20. veka, nove generacije su konstantno postizale veći rezultat na starim testovima u poređenju sa starom generacijom. Ova pojava, poznata kao Flinov efekat, dešavala se suviše brzo da bi joj uzrok bile nasledne evolucijske osobine. Uzrok je pre bilo okruženje - poboljšano obrazovanje, bolja zdravstvena zaštita i ishrana. Sredinom dvadesetog veka, psiholozi su takođe pokušavali da koriste IQ testove radi procene drugih stvari sem opšte inteligencije, naročito šizofrenije, depresije i drugih psihijatrijskih stanja. Te dijagnoze su se delom oslanjale na kliničku procenu evaluatora, i koristile su podskup testova za određivanje IQ-a, što je praksa za koju su kasnija istraživanja otkrila da ne daje klinički korisne informacije. Danas IQ testovi koriste mnoge slične elemente dizajna i vrste pitanja kao prvobitni testovi, mada imamo bolje tehnike za utvrđivanje potencijalnih pristrasnosti u testu. Više se ne koriste za dijagnozu psihijatrijskih stanja. Ali slična problematična praksa korišćenja rezultata podtesta još uvek se ponekad koristi za dijagnostikovanje poteškoća u učenju, protivno savetu mnogih stručnjaka. Psiholozi širom sveta i dalje koriste IQ testove da ustanove intelektualne ometenosti, a rezultat se može koristiti da bi se odredila odgovarajuća podrška u obrazovanju, obuka za posao i život sa podrškom. Rezultati IQ testova korišćeni su radi opravdavanja užasnih politika i ideologija bez naučne osnove. To ne znači da je test sam po sebi bezvredan - zapravo, on dobro vrši merenja sposobnosti rezonovanja i rešavanja problema kojima je namenjen. Ali to nije isto što i merenje potencijala osobe. Iako postoji mnogo složenih političkih, istorijskih, naučnih i kulturalnih problema u vezi sa testiranjem inteligencije, sve više istraživača se sa time slaže, i odbacuju mišljenje da se pojedinci mogu kategorisati na osnovu jednog numeričkog skora.