Ovog vikenda, na desetine miliona ljudi u SAD i na desetine miliona ljudi širom sveta, u Kolambusu, Džordžiji, u Kardifu, Velsu, u Čongkingu, Kini, u Čenajiju, Indiji će izaći iz svojih domova, ući u svoja kola ili javni prevoz ili će ići peške i ući će u prostoriju i sesti kraj nekog koga ne poznaju ili možda, pak, poznaju, i svetla će se ugasiti i oni će gledati film. Gledaće filmove o vanzemaljcima ili robotima, ili robotima vanzemaljcima ili običnim ljudima. Svi ti filmovi će, zapravo, biti na istu temu - šta znači biti čovek. Milioni će osetiti oduševljenje ili strah, milioni će se smejati, a milioni plakati. Svetla će se ponovo upaliti, a oni će se ponovo naći u svetu u kom su bili nekoliko sati ranije. Milioni ljudi će videti taj svet malo drugačije, nego kada su ušli. Odlazak u bioskop je, kao i odlazak u hram ili džamiju ili crkvu ili bilo koju drugu religijsku instituciju, na mnogo načina, sveti ritual. Koji se ponavlja iz nedelje u nedelju. Ja ću biti tamo ovog vikenda, kao što sam bio većinu vikenda između 1996. i 1990. godine, u multipleksu, blizu šoping centra, na oko 8 kilometara od mog doma iz detinjstva, u Kolumbusu, Džordžiji. Ono što je stvarno zanimljivo je da sam u nekom trenutku od tada do danas, sasvim slučajno promenio deo razgovora koji se vodi na temu koji će se filmovi praviti. Priča počinje 2005. godine, u jednoj kancelariji visoko iznad Sanset bulevara, u kojoj sam radio kao mlađi izvršni producent u produkcijskoj kući Appian Way, Leonarda Di Kaprija. A za vas koji niste upoznati kako filmska industrija funkcioniše, to zapravo znači da sam bio jedan od nekoliko ljudi koji rade sa osobom koja se bavi produkcijom filmova za ljude iza i za ljude ispred kamere, čija ćete imena pre prepoznati nego moje. U suštini, pomoćnik ste filmskog producenta koji obavlja neglamurozni deo posla koji ide u kreativni aspekt produciranja filma. Pravite liste pisaca, režisera i glumaca koji bi mogli biti odgovarajući za filmove koji želite da budu snimljeni; srećete se sa mnogo njih i njihovih predstavnika, u nadi da ćete izmoliti uslugu za neki datum u budućnosti. I čitate, mnogo. Čitate romane koji mogu postati filmovi, čitate stripove koji mogu postati filmovi, čitate članke koji mogu postati filmovi, čitate scenarija koja mogu postati filmovi. I čitate scenarija pisaca koji bi mogli da napišu adaptacije tih romana, stripova, članaka, kao i da ponovo napišu scenarija na kojima vi već radite. Sve ovo u nadi da ćete pronaći sledeću veliku stvar ili sledećeg velikog pisca koji može da napravi nešto što bi vama i vašoj kompaniji stvorilo sledeću veliku stvar. Godine 2005. sam bio izvršni producent za razvoj u Leonardovoj produkcijskoj kući. Pozvao me je predstavnik jednog scenariste i poziv je počeo manje-više kao i svi drugi razgovori te vrste: "Imam Leov sledeći film." U ovom filmu, koji je njegov klijent napisao, Leo bi glumio lobistu naftne industrije čija devojka, lokalni meteorolog, preti da ga napusti, jer njegov rad doprinosi globalnom zagrevanju. Ova situacija je posledica vesti da se formira uragan u Atlantiku koji preti da nanese štetu poput Marije, od Mejna do Mirtl Biča. Leo, veoma tužan zbog raskida, istražuje uragan detaljnije i otkriva da na njegovom putu preko Atlantika, uragan prelazi preko odavno uspavanog, mada sada aktivnog vulkana koji će izbaciti toksični pepeo u njegov centar te će se on najverovatnije pretvoriti u neku vrstu hemijskog oružja koje će uništiti svet. (Smeh) U tom trenutku sam ga pitao: "Da li mi ti to nudiš: 'Leo protiv toksične superoluje koja će uništiti ljudsku vrstu?'" A on je odgovorio: "Pa, kad to tako sročiš zvuči smešno." Sramota me je da priznam da sam mu tražio da mi pošalje scenario i da sam pročitao 30 strana pre nego sam se uverio da je stvarno onoliko loš koliko sam i mislio. Sad, "Superoluja" je sasvim sigurno ekstremni primer, ali, takođe, nije neobičan. Nažalost, većinu scenarija nije tako lako odbaciti. Na primer, komedija o maturantkinji gimnazije, koja, suočena sa neplaniranom trudnoćom, donosi neobičnu odluku u vezi sa svojim nerođenim detetom. To je očigledno "Džuno". Ukupno je zaradio 230 miliona od prodaje karata, imao 4 nominacije za Oskara, dobio jednog. Šta kažete na tinejdžera iz Mumbaja koji je odrastao u barakama, koji hoće da se takmiči u indijskoj verziji programa "Želite li da postanete milioner?"? Taj je lak - "Milioner iz blata". Ukupno je zaradio 377 miliona od prodaje karata, 10 nominacija za Oskara, dobio 8. Šimpanza priča svoju priču kako je živeti sa legendarnom pop zvezdom Majklom Džeksonom. Neko? Bilo ko? (Smeh) To je trik pitanje. To je scenario koji se zove "Babls", koji će režirati Taika Vaititi, režiser filma "Tor: Ragnarok". Dakle, veći deo posla izvršinog producenta za razvoj je da izdvaja "Superoluje" od "Milionera iz blata", i još malo opširnije, pisce koji pišu "Superoluje" od pisaca koji mogu da napišu "Milionera iz blata". A najlakši način da ovo uradite je, očigledno, da pročitate sva scenarija, ali je to, iskreno, nemoguće. Praksa je pokazala da Udruženje pisaca Amerike registruje oko 50.000 novih materijala svake godine, a najviše scenarija. Razumna procena bi bila da oko 5.000 tih scenarija uspe da prođe kroz razne filtere, agencije, upravne kompanije, komponovanje scenarija i slično i pročita ih neko u nekoj produkcijskoj kući ili nekom velikom studiju. Onda oni pokušavaju da odluče da li ta scenarija mogu da postanu jedan od 300 i manje filmova koje objave veliki studiji ili njima pripadajući brendovi svake godine. Već sam ranije opisao da je to kao da ulazite u knjižaru za koju je potrebno članstvo, gde inventar nije organizovan, nego razbacan, a svaka knjiga ima istu bezličnu naslovnicu. Vaš posao je da uđete u tu knjižaru i ne izađete dok ne nađete najbolje i najprofitabilnije knjige koje ona ima. Anarhično je i neprozirno. Svi imaju svoj način borbe sa ovim problemima. Znate, većina se oslanja na velike agencije i misle da je, ako postoji neko ko je zaista talentovan, ta osoba uspela da pronađe put do ovih agencija, zanemarujući strukturalne barijere koje postoje kako bi se uopšte moglo doći do tih agencija. Drugi, pak, stalno upoređuju beleške među sobom o tome šta su pročitali i šta je dobro i nadaju se da je njihova grupa prijatelja najbolja i najbolje povezana i da ima najbolji ukus u čitavom gradu. Dok drugi, pak, pokušavaju da pročitaju sve, što je, opet, nemoguće. Ako pročitaš 500 scenarija godišnje, mnogo čitaš. A to je opet samo mali procenat svega što je objavljeno. U osnovi, to je trijaža. A kad primenjujete trijažu, uglavnom se držite ustaljenih pravila o tome šta funkcioniše, a šta ne. Da komedija o mladoj ženi koja se bori sa realnošću reprodukcije neće biti dobro prodata. Da priča o indijskom tinejdžeru neće biti isplativa na domaćem tržištu, niti bilo kom drugom u svetu, osim tržišta u Indiji. Da je jedini izvor isplativih filmova jedna veoma mala grupa pisaca koji su već našli način da žive i rade u Holivudu, koji već imaju najbolje predstavnike u poslu i koji pišu samo jedan žanr priča. Mene je pomalo sramota da priznam da sam se u tome i ja nalazio 2005 godine. Sedeći u toj kancelariji iznad Sanset bulevara, zureći ka toj metaforičnoj, anonimnoj knižari, a da nisam pročitao nijedan dobar scenario mesecima. I zaključio sam da to znači da: ili ja nisam dobro radio svoj posao, koji je, makar prividno, bio pronalaženje dobrih scenarija, ili je čitanje loših scenarija bio moj posao. U tom slučaju, nedeljni pozivi moje majke kada me pita da li mi je prijemni za Pravni fakultet još uvek važeći su verovatno bili nešto na šta je trebalo da obratim više pažnje. Ono što sam takođe znao je da je trebalo da idem na dvonedeljni odmor, a ma koliko da je čitanje loših scenarija naporno kada si na poslu, još je napornije kada si na odmoru. Te sam morao nešto da učinim. Tako sam, jedne noći u mojoj kancelariji, napravio listu svih onih sa kojima sa doručkovao, ručao, večerao ili išao na piće, a koji su imali posao sličan mom i poslao sam im anonimni mejl. A imao sam veoma jednostavan zahtev. Pošalji mi listu od najviše 10 tvojih omiljenih scenarija koji ispunjavaju ova tri kriterijuma. Prvi: scenario ti se dopada, drugi: snimljena verzija tog scenarija neće biti prikazana u bioskopima do kraja te kalendarske godine, i treći: scenario je otkriven ove godine. Ovo nije bio zahtev za scenarija koja bi postala sledeći veliki blokbaster, nije bio zahtev za scenarija koja bi dobila Oskara, nisu morala da budu scenarija koja su se dopala njihovim šefovima ili koja je njihov studio želeo da snimi. To je samo bila prilika da iskažu svoje mišljenje o onome što im se dopalo, što je, u tom svetu, sve ređe. Skoro svih 75 ljudi kojima sam poslao mejl anonimno je odgovorilo. A onda je još 20 drugih ljudi poslalo mejl na taj anonimni mejl, sa željom da učestvuje, a ja sam se uverio da oni zaista rade to što trvde da rade. Potom sam organizovao glasove u tabelu, izradio pivot tabelu, stavio je u prezentaciju, i veče pre nego što sam otišao na odmor, stavio neko kvazi subverzivno ime na nju i poslao je sa anonimne mejl adrese svima koji su glasali. Crna lista. Počast svima koji su izgubili karijere tokom antikomunističke histerije 1940-ih i '50-ih godina i svesno izvrtanje ideje da je crno nekako imalo negativnu konotaciju. Nakon što sam stigao u Meksiko, seo sam u stolicu kraj bazena, počeo da čitam ova scenarija i otkrio, na moje iznenađenje i radost, da je većina njih zapravo bila veoma dobra. Misija ostvarena. Ono što se potom dogodilo nikako nisam očekivao. Nakon, otprilike, nedelju dana odmora, svratio sam do biznis centra u hotelu da pregledam svoje mejlove. To je bilo u vreme pre iPhone-a. Otkrio sam da je ona lista koju sam napravio, anonimno, upućena meni, na moju ličnu mejl adresu, nekoliko desetina puta. Svi su delili tu listu scenarija koji su se dopali drugima, čitali ih, a potom ih i sami zavoleli. Moja prva reakcija, koju ne mogu ovde da izgovorim, ali ću je opisati kao strah, je da ideja o ispitivanju ljudi o njihovim scenarijima definitivno nije bila nova ili genijalna. Naravno, postojalo je neko nepisano holivudsko pravilo da se o tome ćuti koje je sprečavalo ljude da to učine ranije, koje sam ja samo bio previše naivan da bih razumeo, jer sam bio na početku karijere. Bio sam siguran da ću biti otpušten, te sam tog dana odlučio da pod A: nikada nikome neću reći da sam ovo ja uradio, i pod B: da neću ovo ponovo uraditi. Onda se, 6 meseci kasnije, desilo nešto još bizarnije. Bio sam u mojoj kancelariji, na Sansetu, i primio sam poziv agenta jednog drugog pisca. Poziv je počeo veoma slično onom o "Superoluji": "Imam Leov sledeći film." To nije deo koji je zanimljiv. Zanimljivo je bilo kako se taj poziv završio. Jer mi je taj agent potom rekao, citiram: "Nemoj nikome da kažeš, ali znam iz prve ruke da će ovo biti scenario Broj jedan na Crnoj listi sledeće godine." (Smeh) Da. Malo je reći da sam bio zapanjen. Evo ga agent koji, koristeći Crnu listu, ono što sam ja napravio anonimno i odlučio da ne to ne uradim nikad više, pokušava da mi "proda" svog klijenta. Nagovestiti da scenario ima vrednost samo zato što bi mogao biti na listi omiljenih scenarija. Nakon tog poziva, sedeo sam u kancelariji, zureći kroz prozor, dok su se u meni smenjivali osećaj šoka i vrtoglavice. A potom sam shvatio da je ovo što sam napravio imalo mnogo veću vrednost od toga da meni pronađe dobra scenarija za čitanje na odmoru. I tako sam ga ponovio sledeće godine, a "LA Tajms" je otkrio da sam ja taj koji je to napravio, i godine nakon te, i godine nakon te, napravio sam je svake godine od 2005. Rezultati su bili zapanjujući, jer, ako ostavimo laganje bez pardona po strani, onaj agent je zapravo bio u pravu. Ova lista je bila dokaz mnogima o vrednosti nekog scenarija, a da sjajan scenario ima veću vrednost nego što je, ja mislim, mnogo ljudi prethodno očekivalo. Ubrzo su pisci, čija su scenarija bila na toj listi, počeli da dobijaju poslove, ta scenarija su počela da se snimaju, a scenarija koja su bila snimljena su najčešće bila ona koja su kršila pretpostavke o tome šta se prodavalo, a šta ne. To su bila scenarija kao "Džuno" i "Mala mis sanšajn" i "Kraljica" i "Kraljev govor" i "Pod lupom" I da, "Milioner iz blata". Čak i film o šimpanzi Majkla Džeksona koji tek treba da izađe. Mislim da je veoma važno da se zaustavim ovde za trenutak i kažem da ja nisam zaslužan za uspeh bilo kog od ovih filmova. Nisam ih napisao, nisam ih režirao, nisam ih producirao, nisam radio osvetljenje nisam spremao, ni posluživao hranu, a svi znamo koliko je to važno. Zasluga za te filmove, zasluga za njihov uspeh, ide ljudima koji su ih napravili. Ono što jesam uradio, promenio sam način na koji su ih ljudi videli. Sasvim slučajno, pitao sam da li ustaljena pravila uvek treba primeniti. Naravno da je bilo filmova na toj listi koji bi bili snimljeni i bez Crne liste, ali je bilo i mnogo onih koji sasvim sigurno ne bi. U najmanju ruku, ubrzali smo produkciju mnogih od njih, a ja mislim da je to vredno pomena. Oko 1.000 scenarija se našlo na Crnoj listi od njenog začetka 2005. Oko 325 je snimljeno. Nominovani su za 300 Oskara, dobili su ih 50. Četiri od poslednjih 9 Oskara za Najbolji film dobila su scenarija sa Crne liste, a 10 od poslednjih 20 Oskara za scenarija su dodeljeni scenarijima sa Crne liste. Sve u svemu, zaradili su oko 25 milijardi dolara u bioskopima širom sveta, što znači da je stotine miliona ljudi videlo ove filmove, kada iz svojih domova dođu i sednu kraj nekog koga ne poznaju, a svetla se ugase. I to da ni ne spomenem sve ono što dolazi posle bioskopa, kao npr. DVD, gledanje filmova online i hajde da budemo iskreni, piraterija. Pre pet godina na današnji datum, 15. oktobar, moj poslovni partner i ja smo se još više fokusirali na ovu ideju da talentovani scenaristi nisu bili tamo gde smo mi očekivali da ih nađemo, te smo napravili veb sajt koji bi omogućio bilo kome na planeti, ko ima scenario na engleskom jeziku, da otpremi svoj scenario, da isti bude procenjen i dostupan hiljadama profesionalaca iz filmske industrije. Sa zadovoljstvom mogu da kažem da smo, za pet godina koliko postoji, uveliko uspeli da dokažemo poentu. Na stotine pisaca širom planete je uspelo da nađe agenta, da dobije predugovor ili proda scenario. Njih 7 je čak videlo snimanje svojih filmova u poslednje 3 godine, uključujući i film "Slavuj", priču o psihološkom posustanku jednog ratnog veterana, u kom je lice Dejvida Ojelova jedino na ekranu tokom svih 90 minuta koliko film traje. Nominovan je za Zlatni Globus i dve Emi nagrade. Takođe je nekako kul što je više od desetine autora koji su bili otkriveni na sajtu, završilo na ovogodišnjoj Listi, uključujući i dva od poslednja tri najbolja pisca. Jednostavno rečeno, ustaljena pravila o dobrim scenarijima, gde su bili i gde mogu biti nađeni, bila su pogrešna. Ovo se može primetiti jer, kao što sam rekao ranije, tokom trijaže pronalaženja filmova i snimanja istih, mnogo toga se oslanja na ustaljena pravila. A ta ustaljena pravila, možda, samo možda, mogu biti pogrešna sa velikim posledicama. Filmovi o crncima se ne prodaju dobro sa druge strane okeana. Akcioni filmovi sa glavnom ženskom ulogom ne idu dobro, jer žene sebe vide u muškarcima, ali muškarci sebe ne vide u ženama. Da niko ne želi da gleda film o ženi koja ima više od 40 godina. Da naši heroji na ekranu moraju da potpadnu pod veoma usku ideju o lepoti koju mi smatramo konvencionalnom. Šta to znači kada su sve te slike projektovane na 10 metara i svetla se ugase, za dete koje liči na mene u Kolambusu, Džordžiji? Ili za muslimansku devojčicu u Kardifu, Velsu? Ili gej dete u Čenaju? Šta to znači za to kako mi vidimo sebe i kako vidimo svet i to kako svet vidi nas? Živimo u veoma čudnom vremenu. I mislim da uglavnom, svi mi živimo u stanju konstantne trijaže. Prosto je previše informacija, previše toga s čim se treba takmičiti. Te tako po pravilu, imamo tendenciju da automatski koristimo ustaljena pravila. I smatram da je važno da sami sebe stalno pitamo, koliko je od tih ustaljenih pravila sve ustaljeno, ali bez logike? I po kojoj ceni? Hvala vam. (Aplauz)