Doleteo sam za ovu TED konferenciju i dok sam čekao na aerodromu, desilo se da sam sreo porodičnog druga koga dugo nisam video. Mi ga zovemo ujak Anvar i on je pljunuti Babar iz popularne kanadske komedije „Mala džamija u preriji“. (Smeh) On voli da nosi svoju tradicionalnu kurta tuniku, ima bradu i najslađi pakistanski akcenat. Znači, on dotrči do mene, zagrli me i pita: „Kako si? Šta radiš ovih dana?“ I ja mu kažem da sam postao profesor islamskih studija i da sam dosta zauzet time što letim okolo i držim predavanja da bih pomogao ljudima da razumeju malo više o islamu, pogotovo posle napada 11. septembra. Pogledao me je pravo u oči i rekao: „Ne pominji mi 11. septembar! Gde god da odem, svako me gleda kao da sam ja kriv za 11. septembar! Ja, kriv za 11.9? Možda za prodavnicu „Sedam-jedanaest“, ali ne za 11. septembar!” (Smeh) (Aplauz) Kao što sam rekao ujaku Anvaru, išao sam okolo i držao mnogo govora, a jedan od njih je bio u Nacionalnom novinarskom klubu. U to vreme se dosta pričalo o supstanci DHM. Zapravo, u Ajdahu je 86% osoba koje su bile anketirane htele da zabrane ovu supstancu. Hteo bih da vam navedem više važnih činjenica o ovoj supstanci i da vam zatim zatražim mišljenje. Sve ove činjenice koje ću vam ispričati su objavljene u stručno pregledanoj literaturi koja je proverena od strane najboljih naučnika sa Harvarda, MIT-a, Univerziteta u Torontu i Oksforda. DHM je bez boje, mirisa i ukusa. Produženi kontakt sa DHM-om u čvrstom obliku dovodi do ozbiljnih oštećenja ljudskog tkiva. U simptome unošenja DHM-a u organizam spadaju: prekomerno znojenje, mokrenje, a moguć je i osećaj nadimanja, mučnine, povraćanja i neuravnoteženost elektrolita u telu. DHM je pronađen u odstranjenim tumorima iz pacijenata obolelih od terminalnog raka. Slučajno udisanje DHM-a je treći glavni uzrok slučajne smrti na celom svetu, sa skoro 400 000 žrtava godišnje, prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji. Za one koji postanu zavisni, prekid uzimanja DHM-a podrazumeva neizbežnu smrt. Posle ove informacije, koliko vas bi dozvolilo slobodan pristup DHM-u? Skoro niko. U potpunosti se slažete sa ljudima kojima sam razgovarao u Nacionalnom novinarskom klubu. Dozvolite mi da vam ispričam malo više o ovoj supstanci. DHM je dihidrogen monoksid. Takođe je poznat kao hidrogen hidroksid. Ali većina nas ga zna po njegovom najpoznatijem imenu, a to je voda. [Voda] Svaku činjenicu koju sam vam upravo rekao dokazali su najboljii naučnici na svetu. A ipak, skoro svi u ovoj publici su bili spremni da nam ograniče pristup vodi. Kada nam su predstavljene ograničene informacije, podložni smo da donosimo loše procene i pogrešne odluke. Priča o DHM-u otkriva mnogo o temi o kojoj bih hteo da razgovaram, o jednoj drugoj vrsti DHM-a koja je mnogo zlokobnija nego prva. Prvi DHM je dihidrogen monoksid, ali drugi je dehumanizovanje muslimana. Medija Tenor, jedna od glavnih organizacija na svetu za stratešku inteligenciju medija, pregledala je skoro milion članaka o muslimanima u američkim i evropskim medijima. Devedeset osam posto ovih priča je bilo o militantnim muslimanima. Samo dva posto je bilo o 1,5 milijardi običnih muslimana, o četvrtini svetske populacije, sa kojima delimo našu planetu. Ova situacija je potpuno paralelna situaciji sa informacijama koje sam vam dao o DHM-u. Kada su sve informacije koje imamo o jednom vrlo netipičnom delu celine, ne samo da ne uspevamo da se bavimo tim podskupom, već sasvim pogrešno razumemo problem. Mi smo poistovetili postupke beskonačno malog dela svih muslimana sa 1,5 milijardi ljudi širom sveta. To je slično kao kada bismo uzeli postupke Kju Kluks Klana, paljenje krsta i rekli: „Ovo je karakteristično za celo hrišćanstvo.“ Nažalost, ova vrsta poistovećivanja je postala sve više uobičajena, kao što vidimo na braniku ovog kamiona na kome piše: „Sve što sam ikada hteo da znam o islamu sam naučio 11. septembra.“ Ja se veoma dobro sećam 11. septembra. Taman sam dobio posao predavača na Harvardu i spremao sam svoje prvo predavanje. Sećam se tog predavanja. Studenti i ja smo se borili da razumemo taj strašni zločin čiji smo svedoci bili. Ono što me je veoma ohrabrilo je da su svi oni bili vrlo otvoreni i voljni da nauče i da razumeju. Shvatili su da kroz sve godine školovanja skoro uopšte nisu imali iskustvo sa muslimanskim svetom i zato su hteli da ga razumeju; hteli su da vide svet u celoj svojoj realnosti. Kontrast između poruke na braniku ovog kamiona i ovih studenata me podseća na jednu rečenicu koju sam pronašao u knjizi koju trenutno prevodim od čuvenog pisca Nasirudina Tusija, jednog od najpoznatijih muslimanskih naučnika i filozofa srednjeg veka. Ta rečenica ide ovako: „Onaj ko ne zna i ne zna da ne zna je budala. Izbegavajte ga. Onaj ko ne zna i zna da ne zna je tragalac. Učite ga. Onaj ko zna i ne zna da zna, spava. Probudite ga. A onaj ko zna i zna da zna je mudar. Pratite ga.“ Drugi razlog zašto je 11 . septembar urezan u moje sećanje, možda mnogo više nego drugim ljudima, može se objašniti kroz ovu sliku. Ovo je moj ujak, Salman Danani. On je bio aktivan volonter u svojoj zajednici u Njujorku; pravi humanitarac koji je uvek pomagao pri aktivnostima u zemljama u razvoju. Bio je zamenik predsednika kompanije po imenu Aon osiguranje, koja je imala kancelarije na 99. spratu južnog tornja Svetskog trgovinskog centra. Tog kobnog dana, kad su se avioni sudarili sa tim zgradama, on je bio odgovoran za evakuaciju svojih kolega. Spasio je život 80 svojih kolega. Oni su pobegli, ali dok su svi oni izašli, za njega je bilo isuviše kasno. Ostao je zarobljen i danas leži pod ruinama koje su nekada bile Svetski trgovinski centar. Imao je 63 godina. Ova slika je uslikana nekoliko dana pre nego što je umro, kad su članovi moje porodice, moj ujak Nizar, moja ujna Mumtaz i moja sestra Fatima otišli da ga posete. Uslikali su ovu sliku pred zgradom Ujedinjenih nacija. Ovo su ti obični muslimani o kojima nikada ništa ne čujemo. Nedostatak našeg znanja o četvrtini ljudske populacije muslimanskog sveta mislim da odlično otkrivaju rezultati jedne ankete koju je obavila prošlog meseca jedna od najuglednijih agencija za analizu javnog mnjenja u Americi, „Ankete za javnu politiku“. Oni su intervjuisali hiljadu Amerikanaca, demokrata i republikanaca, i, obećavam, rezultati su bili takvi da nisam mogao da ih izmislim i da sam pokušao. Jedna četvrtina Amerikanaca je za bombardovanje Agraba. (Smeh) Za vas koji ne znate, Agraba je mitsko carstvo iz Diznijevog filma Aladin. (Smeh) (Aplauz) Zapanjuje me da jedna četvrtina ljudi želi da bombarduje izmišljeno carstvo izgleda samo zbog toga što je možda negde na Bliskom istoku. Ali mislim da to poručuje nešto, zar ne? Pošto slika koju imamo o običnim ljudima koji žive u tom delu sveta je prilično umišljena, zar ne? Mislim da je to nešto što se formiralo kroz više generacija. U stvari, kao da je bilo predodređeno da se ovde radi o zamišljenom carstvu iz Aladina, jer je to bio jedan od mojih omiljenih filmova iz detinjstva. Vrlo dobro se sećam prve pesme koju nam pripovedač peva. Ide ovako: „O, ja dolazim iz zemlje, Iz dalekoga mesta, Gde lutaju karavanske kamile, Gde ti odseku uvo ako im se ne sviđa tvoje lice, To je varvarsko, ali ej, domaće je.“ Od ranog uzrasta, mala deca uče da su ljudi iz muslimanskih zemalja varvarski, nasilni ljudi. Niko nije ovo više istraživao nego profesor Džek Šahin. On je pregledao skoro hiljadu holivudskih filmova snimljenih tokom sto godina i našao samo dvanaest koji pozitivno prikazuju muslimane ili Arape. Zapravo, on je zaključio da, ako u nekom filmu postoji muslimanski ili arapski muški lik, verovatnoća je 95% da će biti prikazan kao nasilan, pohlepan, ili nepošten - 95%! Ljudi kao Semjuel Hantington opisuju našu trenutnu situaciju u svetu kao „sukob civilizacija“. Suptilniji mislioci koji bolje shvataju i razumeju druge delove sveta shvataju da zapravo doživljavamo „sukob neznanja“. Kako da se suočimo sa sukobom neznanja? Pa, evo ideje koju mislim da vredi podeliti. Ja sam član upravnog odbora programa medrese za rano retinjstvo u u Istočnoj Africi koji pruža pomoć najsiromašnijim oblastima ovog područja, deci koja nemaju pristup školovanju. Pre trideset godina, vođe iz priobalnih muslimanskih zajednica u ovoj regiji su se obratili Njegovom veličanstvu Aga Kanu, čiji deda je uspostavio prvu rasno mešovitu školu u celom tom regionu, da bi ga pitali za pomoć u školovanju najmlađe dece iz ovih siromašnih područja. U međuvremenu su razvili inovativan nastavni plan, prikazan na Si-En-Enu i Bi-Bi-Siju, koji obuhvata sve očekivane predmete, ali pored toga, osnovni deo nastavnog plana po kome moja deca, koju vidite na ovoj slici, uče od ranog uzrasta, je da moraju biti izloženi pluralizmu sveta. Moraju da uče o lingvističkim grupama, etničkim grupama, raznovrsnim plemenima i religijama koje dele njihova sela, gradovi, zemlja i naš svet. Drugim rečima, ova deca porastu sa „kosmopolitskom etikom“. Kao što se mnogi među vama sećaju, Kenija je bila suočena sa jezivim nasiljem početkom 2008. godine. Nasilje je izbilo širom zemlje posle izbora. Nastalo je jezivo krvoproliće dok su se pristalice predsednika Muai Kibakija sukobljavale sa pristalicama njegovog protivnika. Pripadnici plemena Kikuja, Lua i Kalenđina međusobno su se ubijali. Hiljade ljudi je nastradalo, stotine hiljada je izmešteno iz svojih kuća. Svih 75 naših škola u Keniji su bile zatvorene. Bili smo izbezumljeni. Naše škole su se nalazile u najsiromašnijim delovima zemlje, delovima najpogodnijim za to nasilje. Kada je naš odbor imao sledeći sastanak, odmah sam molio da se sastavi izveštaj koji bi nas obavestio o situaciji naše dece. Šta se desilo sa našim učiteljima? Da li su roditelji koji volontiraju u tim školama u redu? Da li su opštine u redu? Koliko ljudi je nastradalo? Kad smo dobili taj izveštaj, bili smo zapanjeni. Nijedna škola u našim opštinama nije bila pogođena nasiljem. Nijedna. I ja sam ubeđen da je razlog tome to što su proteklih 30 godina ta deca porasla učeći o svojim komšijama, učeći o plemenima, jezicima, pesmama i igrama svih ljudi u svojoj okolini i u celom svetu oko njih. Vakcinisani su protiv virusa mržnje i dehumanizacije koji demagozi često pokušavaju da šire. Da li biste mogli da zamislite šta bi bilo da se deca u čitavom svetu obrazuju kao ova deca? Da li bismo videli sektaško nasilje koje sad vidimo u Iraku i Siriji? Da li bi problemi sa rasom u Americi bili takvi kakvi su sad? Da li bi islamofobija na Zapadu postojala, onakva kakvom je doživljavamo? Naša definicija obrazovane osobe na Zapadu je neko ko bi mogao da nam kaže nešto o Isaku Njutnu, o Mocartu, o Napoleonu. Ali bi nam bilo vrlo teško da nađemo mnogo njih među najobrazovanijim osobama na Zapadu koji znaju za ekvivalentne ličnosti u muslimanskom svetu. To je uprkos činjenici da same reči „algebra“ i „algoritam“ imaju arapske korene, da neki od najprepoznatljivijih primeraka arhitekture na svetu, kao što je Tadž Mahal, potiču iz muslimanskih kultura, i da je Ibn Sinin „Kanon medicine“ bio standardni udžbenik medicine u Evropi tokom više vekova. Svetska vizija mora da bude deo našeg nastavnog plana od ranog uzrasta, tako da deca odrastaju sa razumevanjem o svetu u kome živimo i o ljudima koji su deo naše zajednice. Na ulazu u zgradu Ujedinjenih nacija zapisana je jedna persijska pesma Saadija Širazija, muslimanskog pesnika iz trinaestog veka koji je napisao: „Deca Adama su kao grane s istog drveta Jer su stvorena od iste duše. Kad vetar vremena nanese bol jednoj grani, Kako mogu druge da ostanu mirne? Ti koji ne osetiš bol drugih Kako možeš sebe nazvati detetom Adama? Kako možeš sebe nazvati ljudskim bićem?“ Taj osećaj da smo svi deo jedne ljudske porodice je doveo do nekih od najinspirativnih priča o hrabrosti u skorijij istoriji. Proteklih nekoliko meseci, kao posledica terorističkih napada, neki ekstremistički elementi na Zapadu su se pobunili protiv muslimana u svojoj sredini koji nisu imali nikakve veze sa tim napadima. Svedoci smo guranja žena ispred autobusa, paljenja džamija i bacanja svinjske glave u dečju školu. Ali kad se sve ovo događalo i muslimani su bili previše uplašeni da izađu napolje u svojim zajednicama, u roku od četiri sata se pojavilo 150 000 tvitova u Australiji sa heštegom „Uz vas sam“. „Uz vas sam.“ Podržavamo vas. Vi ste deo naše zajednice. Nemate čega da se plašite. Pre samo nekoliko nedelja, militanti Al Šababa su napali autobus na granici Somalije i Kenije koji je bio na putu do Mandere. Probali su da otmu hrišćane iz autobusa i da ih hladnokrvno ubiju, ali muslimani u tom autobusu nisu dozvolili da njihova hrišćanska braća i sestre budu masakrirani. Rekli su teroristima: „Nećete oteti ove hrišćane. Ako hoćete da ih ubijete, ubićete sve nas.“ Teroristi su se toliko uplašili da su pobegli. Ako se naoružamo znanjem o svojim komšijama, o ljudima od kojih je naš svet sastavljen, imaćemo sredstva da ustanemo protiv svih koje žele da dehumanizuju druge ljude, da nas razjedine, jer, rečima Saadija Širazija, mi smo svi Adamova deca i svi smo jedna ljudska porodica. Hvala. (Ovacije) (Aplauz)