Zamislite mesto u kome komšije pozdravljaju vašu decu imenom; mesto sa predivnim pejzažima; mesto u kome možete voziti samo 20 minuta i staviti svoj jedrenjak na vodu. To je privlačno mesto, zar ne? Ja ne živim tamo. (Smeh) Ali sam putovao 43 500 kilometara dve godine do zemalja u Americi koje se najbrže razvijaju i imaju najviše belaca. Šta je Belotopija? Ja definišem Belotopiju na tri načina: prvo, Belotopija je zabeležila rast broja stanovnika od najmanje 6 odsto od 2000. Drugo, veći deo tog rasta čine migranti belci I treće, Belotopija ima neopisivi šarm, prijatan izgled i osećaj, ne znam šta sve ne. (Smeh) Da bih saznao kako i zašto se Belotopijci ponašaju, stopio sam se sa svakim od ovih gradova ponaosob nekoliko meseci: prvi, Sent Džordž, Juta; drugi, Koer D'Alen, Ajdaho; i treći, Forsajt Kaunti, Džordžija. Prva stanica, Sent Džordž - prelepi grad sa pejzažima crvenih stena. 1850-ih Brigam Jang poslao je porodice u Sent Džordž da uzgajaju pamuk, zbog tople, suve klime. I tako su ga nazvali Jutin Diksi, i ime se zadržalo do danas. Pristupio sam boravku u svakoj Belotopiji kao antropolog. Napravio sam detaljne tabele svih moćnika u zajednicama, koga je trebalo da upoznam, gde je trebalo da budem, i ubacio sam se sa zadovoljstvom u ove zajednice. Išao sam na sastanke odbora za izgradnju, išao sam u klubove demokrata i klubove republikanaca. Išao sam na pokeraške večeri. U Sent Džordžu iznajmio sam kuću na Entradi, jednom od elitnih delova grada. Nisam želeo da odsednem u Motelu 6 ili Hauard Džonsonu. Živeo sam u Belotopiji kao stanovnik, ne kao posetilac. Iznajmio sam ovu kuću telefonom. (Smeh) (Aplauz) Golf je savršeno primamljiv simbol Belotopije. Kada sam krenuo na putovanje, jedva da sam ikada pre držao štap za golf. Kada sam odlazio, igrao sam golf najmanje tri puta nedeljno. (Smeh) Golf pomaže ljudima da se zbliže. Neki od najboljih intervjua koje sam ubo tokom puta bili su na terenima za golf. Jedan mešetar, na primer, pozvao me je da igram golf u njegovom privatnom klubu u kome nije bilo pripadnika manjina. Takođe sam išao da pecam. (Smeh) Zato što nikada nisam pecao, ovaj tip je morao da me nauči kako da bacim udicu i koji mamac da koristim. Takođe sam igrao poker svakog vikenda. Bio je to Teksas Holdem sa ulogom od 10 dolara. Možda su moji pokeraški drugari blefirali koje su karte izvlačili, ali nisu blefirali o svojim društvenim uverenjima. Neki od najvulgarnijih, najžučnijih razgovora koje sam ikada vodio tokom mog putovanja bili su za pokeraškim stolom. Ja sam entuzijastični zabavljač. Volim da kuvam, organizovao sam mnogo večera, i zauzvrat, ljudi su me pozivali na svoje večere, i svoje roštilje, i svoje žurke pored bazena, i svoje rođendanske žurke. Ali nije sve bilo zabava. Ispostavilo se da je imigracija važno pitanje u ovoj Belotopiji. Gradsko veće Sent Džordža za ilegalne imigracije održavalo je redovne i aktivne proteste protiv imigracije, i ono što sam zapazio u ovoj Belotopiji jeste koliko će goruća debata ovo postati. Bio je to direktan prenos, i to je i postao. Sledeća stanica: Skoro raj, brvnara koju sam iznajmio za sebe u Koer D'Alen, u prelepoj prevlaci u Severnom Ajdahu. Iznajmio sam ovo mesto za sebe takođe telefonom. (Smeh) Knjiga „Hiljadu mesta koje treba videti pre nego što umrete” navodi Koer D'Alen - kao prelepi raj za lovce, čamdžije i ribolovce. Moje sve bolje golferske veštine dobrodošle su u Koer D'Alenu. Igrao sam golf sa policajcima Los Anđelesa u penziji. Godine 1993, oko 11 000 porodica i policajaca pobeglo je iz Los Anđelesa nakon rasnih nemira u LA, u Severni Ajdaho, i formirali su izbegličku zajednicu. S obzirom na konzervativnost ovih policajaca, nije čudo da je u Severnom Ajdahu oružje veoma prisutno. Zapravo, priča se da Severni Ajdaho ima više dilera oružjem nego pumpi. Pa šta stanovnik da radi da bi se uklopio? Posetio sam klub oružja. Kada sam iznajmio pištolj, gospodin na šalteru bio je izuzetno prijatan i ljubazan dok mu nisam pokazao svoju vozačku dozvolu iz Njujorka. Tada je postao nervozan. Nisam toliko loš strelac koliko sam mislio da jesam. Ono što sam razumeo u Severnom Ajdahu jeste poseban brend paranoje koji može da se raširi zajednicom kada je toliko policajaca i oružja prisutno. U Severnom Ajdahu, u svom crvenom pikap vozilu, držao sam beležnicu. I u toj beležnici izbrojao sam više zastava Konfederacije nego crnaca. U Severnom Ajdahu našao sam zastave Konfederacije na privescima za ključeve, dodacima za mobilne telefone, i na kolima. Na oko sedam minuta vožnje od moje skrivene brvnare na jezeru bio je kompleks Ariijevskih nacija, belačke rasističe grupe. Američko sveštenstvo obećanja, religiozni ogranak Arijevskih nacija, bilo je slučajno na trodnevnom odmoru tokom moje posete. Pa sam odlučio da upadnem. (Smeh) Ja sam jedini novinar nearijevac koji je ikada to učino, koliko znam. (Smeh) Među mnogim upečatljivim epizodama tokom tog odmora.... (Smeh) jeste i kada mi se Ejb, Arijevac, prišunjao. Udario me po kolenu i rekao: „Hej, Rič, želim samo da znaš jednu stvar. Mi nismo belački rasisti. Mi smo belački separatisti. Mi ne mislimo da smo bolji od tebe, mi samo želimo da budemo daleko od tebe.” (Smeh) Zaista, većina belaca u Belotopiji nisu ni belački rasisti ni belački separatisti; zapravo, oni uopšte nisu tu zbog otvoreno rasističkih razloga. Oni emigriraju tamo zbog prijateljskog okruženja, komfora, sigurnosti, bezbednosti - razloga koji su implicitno povezani sa belom kožom samom po sebi. Sledeća stanica bila je Džordžija. U Džordžiji sam odseo u bogatom predgrađu severno od Atlante. U Juti sam pronašao poker; u Ajdahu sam našao oružje; u Džordžiji sam našao boga. (Smeh) Način na koji sam se utopio u ovu Belotopiju bio je tako što sam postao aktivan u Prvoj spasiočevoj crkvi, megacrkvi koja je toliko velika da ima golf vozila kojima se razvoze vernici po brojnim parkinzima na kampusu. Bio sam aktivan u propovedima za omladinu. I bilo mi je prijatnije u ovoj Belotopiji nego, recimo, u Koloradu, ili Ajdahu, ili čak u predgrađu Bostona. To je zato što tu, u Džordžiji, belci i crnci istorijski bolje poznaju jedni druge. Bio sam manje egzotičan u ovoj Belotopiji. (Smeh) Ali šta sve to znači? Belotopijsko maštarenje, belotopijska migracija je fenomen toplo-hladno pun zabrinjavajućih stvari koje odbijaju i zavodljivih stvari koje privlače, i Belotopija deluje na nivou svesnih i nesvesnih predrasuda. Ljudi mogu da ne budu u Belotopiji iz rasističkih razloga, ali da to ima rasističke ishode. Mnogi Belotopijci osećaju da ih odbijaju ilegalci, zloupotreba društvenih povlastica, manjine, gustina stanovništva, prenatrpane škole. Mnoge Belotopijce privlače povlastice, sloboda, privlačnost privatizma - privatizovana mesta, privatizovani ljudi privatizovane stvari. I u Belotopiji sam naučio kako zemlja može imati rasizam bez rasista. Mnogi od mojih samozadovoljnih urbanih liberalnih drugova nisu mogli da veruju da ću ići na tako rizično putovanje. Realnost je da su mnogi beli Amerikanci predusretljivi i ljubazni. Lični međurasni odnosi - kako tretiraju jedni druge kao ljude mnogo su bolji nego u vreme generacije mojih roditelja. Možete li zamisliti mene kako idem u Belotopiju pre 40 godina? Kakvo bi to putovanje bilo. (Smeh) Pa ipak, neke stvari se nisu promenile. Amerika je po mestu stanovanja i obrazovanju podeljena danas kao što je bila 1970. Kao Amerikanci, često nalazimo načine da kuvamo jedni za druge, da plešemo jedni sa drugima, da budemo domaćini jedni drugima, ali zašto to ne može da se prenese na način na koji tretiramo jedni druge kao zajednice? Poražavajuća je ironija da smo napredovali kao pojedinci a nazadovali kao zajednice. Jedno od belotopijskih stanovišta koje me je stvarno pogodilo bila je izreka: „Jedan crnac je veoma prijatan gost na večeri; 50 crnaca je geto.” Jedan od velikih konteksta koji je motivisao moj belotopijski put je 2042. godina. Do 2042. godine, belci neće više biti većina u Americi. Da li će biti više Belotopija? Posmatrajući ovo, opasnost Belotopije je u tome da, što više podeljenosti imamo, manje možemo da posmatramo i da se suočimo sa svesnim i nesvesnim predrasudama. Otišao sam na rizični dvogodišnji put od 43 500 kilometara da bih shvatio gde, zašto i kako belci beže, ali nisam očekivao da ću se toliko zabavljati tokom puta. (Smeh) Nisam očekivao da ću naučiti toliko o sebi. Ne očekujem da ću živeti u Belotopiji - niti Crnotopiji, zapravo. Planiram da igram golf svaki put kad dobijem priliku. (Smeh) I moraću da ostavim oružje i megacrkve u Belotopiji. Hvala vam. (Aplauz)