♪ Ja pjevam na kiši ♪

♪ Samo pjevam na kiši ♪

♪ Kakav predivan osjećaj ♪

♪ Ponovno sam sretna ♪

Bilo je vrijeme kad smo svi pjevali.

Sjedili smo oko logorske vatre,
u crkvi i u školi.

Pjevali smo svoje priče i svoje snove.

Pjevali smo sami i pjevali smo zajedno.

Danas mali broj nas pjeva.

Vjerujemo da ne možemo,
jer nam je u nekom trenutku

netko rekao da zašutimo,

ili se neki od nas uspoređuju
sa svojim slavnim idolima.

Imam pitanje, pa podignite ruke:

"Kome su od vas u publici
roditelji, učitelji,

djeca, partner, ili netko drugi,
rekli da ne znate pjevati?"

Ruke gore, molim. Ruke odmah gore.

OK, to je dakle 85% vas,

oko 85% ljudi kojima je bilo rečeno
da ne znaju pjevati.

Kad mi je bilo 14,
strašno sam željela učiti pjevati.

Moja je najbolja prijateljica
počela učiti pjevati.

I tako sam jedne večeri otišla njenoj kući
i pitala, "Hoćeš li me naučiti tu pjesmu?"

I tako smo otpjevali tu pjesmu
nekoliko puta i na kraju je rekla,

"Dobro, ja ću svirati piano,
a ti ćeš sad sama pjevati."

I tako je ona svirala, a ja pjevala
i na kraju je rekla:

"Tania, mislim da se
ne trebaš zamarati satovima pjevanja.

Nisi dovoljno dobra."

Kao 14-godišnjakinja,
ja sam joj povjerovala,

kao što su vjerojatno mnogi od vas
vjerovali kad su vam to rekli.

I tako sam slijedeće godine
u školskom mjuziklu pjevala iza pozornice.

Konačno, kao maturantica,
otišla sam na audiciju zbora Oklahoma.

I na moje zaprepaštenje,
dobila sam glavnu ulogu,

a moja prijateljica
nije primljena u taj zbor.

I sve od tada,

pjevanje je bila moja životna strast,
radost i inspiracija.

Naši su glasovi ušutkani,
i to nam ne nosi nikakvo dobro.

Postoji tabu o govorenju
ili pjevanju u javnosti,

mislimo da će nas ljudi
osuđivati ili ismijati.

A opet, svima nam je dat glas
da ga podesimo

i da se izrazimo.

Pa nemojmo više sjediti u tišini.

Želim da se uspravite u svojim sjedalima.

Počet ćemo s ovom trećinom dvorane

pa samo procijenite koja ste trećina

i svi ćemo zapjevati ovu notu.

Samo zapamtite, oslobodite se
svojih ograničavajućih uvjerenja,

i nitko ne sluša vaš pojedinačni glas.

Dakle, idemo.

Pjevat ćemo ♪ ahh! ♪
svi, udah.

Tania de Jong AM: ♪ Ahh! ♪
(Publika) ♪ Ahh! ♪

Sredina: ♪ ahh! ♪
Udah.

TJ: ♪ Ahh! ♪ Odlično!
(Publika) ♪ Ahh! ♪

I sad visoki ♪ ahh! ♪
(Publika) ♪ Ahh! ♪

OK, sad ćemo zajedno.

Započnite i zadržite, izdišite istu notu.

Kad ovo radim, to znači "crescendo,"
ovo znači "decrescendo."

Udah i idemo,
♪ ahh ♪, zadržite!

(Publika) ♪ Ahh! ♪

TJ: ♪ Ahh ♪,

(Publika) ♪ Ahh! ♪
TJ: ♪ Ahh ♪,

TJ: ♪ ahh ♪,

Kako se osjećate?

(Publika) Whoo!
TJ: Whoo! OK!

I, je li vam mozak živnuo?

Jer jedna od sjajnih stvari oko pjevanja

je da vas stvarno spaja 
s desnom stranom vašeg mozga.

Desna hemisfera našeg mozga je odgovorna

za intuiciju, imaginaciju
i naše kreativne funkcije.

Povezuje nas sa svijetom
mogućnosti i svega što jest.

Mozak je poput baterije;
desna strana je puni,

a lijeva strana koristi
tu energiju i prazni je.

Cilj nam je, dakle, da držimo našu
mentalnu bateriju napunjenom.

Međutim, živimo u svijetu gdje
smo stalno okruženi

s toliko mnogo informacija 
koje treba obraditi i analizirati.

Više razgovaramo s kutijama i ekranima

nego jedni s drugima.

Pa tako postaje iznimno važno

njegovati osobine ljudskih bića

koje nas razlikuju od strojeva:

ljubav, suosjećanje, ljubaznost,

odlučnost, volja.

Imam teoriju okvira.

Kao novorođenče ležimo u okviru,

a onda idemo doma i živimo u kući,

i ako je crtamo, liči na okvir.

A onda idemo u školu i često
nas uče da razmišljamo u okvirima.

Odemo u samoposlugu
i izađemo s mnoštvom kutijica.

A onda odemo na posao

i u džepu imamo kutiju,
naš mobilni telefon,

imamo ekran pred nama,
a to je okvir našeg računala.

I puno puta moramo
upisati križić u kućicu.

A kad odlazimo s ovog svijeta, pogađate,

odlazimo u ... Točno.

Vjerujem, dakle, da se život stvarno događa

i da se naš kreativni potencijal
oslobađa između okvira [kutija],

gdje naš um može lutati,

u prostoru gdje se povezujemo
u prisne odnose s drugima,

kad odemo u prirodu,

i kad provodimo aktivnosti
poput meditacije.

No znate li za najbolju aktivnost
da izađete izvan okvira?

To je, naravno, pjevanje.

Jer neuroznanost pjevanja
pokazuje da kad pjevamo,

naši se neuroprijenosnici povezuju
na nove i različite načine,

čime se aktivira desni 
sljepoočni režanj našeg mozga

i oslobađaju endorfini
koji nas čine pametnijima,

zdravijima, sretnijima i kreativnijima.

A znate li što je pri tom stvarno sjajno?

Kad to radimo s drugim ljudima,
učinak se pojačava.

Novije istraživanje mjerilo je
razinu oksitocina,

hormona odgovornog
za zadovoljstvo, ljubav i prisnost

u grupi ljudi prije i nakon
zajedničkog pjevanja,

i razina je bitno porasla
nakon zajedničkog pjevanja.

Daljnje međunarodno istraživanje

pokazuje prednosti pjevanja,
učenja jezika i drugih vještina,

u liječenju moždanog udara,
poremećaja govora i depresije.

A kad pjevamo zajedno
kao maloprije, višeglasno,

ne samo da nas prođu srsi i žmarci,

u zajedničkom crescendu
i u zajedničkom disanju,

već isto tako, kako je 
novije istraživanje pokazalo,

naša srca počinju kucati istim ritmom.

Mislim, to je sjajan stimulans.

Besplatan, svima dostupan, svi imamo glas.

Druge teorije razmatraju da je naš mozak
koji se razvio uz glazbu i pjevanje

razvio naš mehanizam preživljavanja.

Dakle, prije nego što su
postojale vlade i narodi,

grupe i plemena su pjevali i plesali
da stvore odanost,

prenesu vitalne informacije
i odbiju neprijatelje.

Doslovno, preživjeli su oni
koji su dobro pjevali.

Isto kao i s pjevanjem,
mnogo ljudi misli da nisu kreativni.

Surađujem s mnogo kompanija
i vrhunskih timova

na stvaranju i oslobađanju
kreativnosti i inovacije.

I zapanjuje koliko mnogo lidera
kaže, "Ali ja nisam kreativan."

No odnedavno, neki futuristi
tvrde da je kreativnost postala

najugroženija vrsta 21. stoljeća.

Imamo širokopojasnu kulturu ali ne i
kreativno razmišljanje da je ispunimo.

A novije IBM-ovo globalno
ispitivanje 1500 direktora

pokazuje da u sve složenijem
i nesigurnijem globalnom okruženju

najvažnija osobina liderstva
je kreativnost.

Steve Jobs je rekao

da se kod kreativnosti 
samo radi o povezivanju stvari.

A ja bih sugerirala da te stvari mogu biti

sva dosadašnja iskustva u vašem životu.

Tako, što je šire i bogatije
vaše iskustvo,

to ćete više alata 
imati u svojoj kreativnoj kutiji

za vrijeme kad ćete trebati
biti kreativni.

Smatram da je najbolji način
da budete kreativni

ono što volim zvati
pozitivne ljudske kolizije.

To je redovito povezivanje s ljudima

koji su stvarno drugačiji od vas.

Znate, najveći dio života provodimo
pričajući sa, oblačeći se poput,

osjećajući se sigurno i podržavajući
one koji su stvarno poput nas.

Zbog njih imamo dobro mišljenje o sebi.

No mislim da najveći dobitak
kao ljudska bića

imamo kad se povezujemo
s ljudima koji su stvarno drugačiji,

koji propituju nas
i naš način razmišljanja,

koji nas izvlače iz naše sigurne zone.

Kad se povežemo s onima
za koje osjećamo kreativnu abraziju,

upravo u onom trenutku
kad se s nekim ne slažemo,

može zaiskriti kreativnost i inovacija.

Pa sam pomislila da bi stvarno bilo sjajno

započeti socijalni pothvat,
pokret, ako hoćete,

gdje bismo mogli spojiti
snagu pozitivnih ljudskih kolizija

s neuroznanošću pjevanja.

Pred 5 godina pokrenula sam dobrotvorno 
društvo "Creativity Australia,"

i imamo program nazvan "Jednim glasom".

Svaki tjedan namjerno okupljamo
najrazličitije moguće ljude.

Okupljamo direktore, liječnike,
odvjetnike, bake i studente,

ljude s depresijom i invaliditetom,

imigrante i nezaposlene,

u dobi od 9 do 90, svih vjera
i svakovrsnog porijekla.

Većina dolazi s riječima,
"Ali ja ne znam pjevati."

Mi im pomažemo ne samo da nađu
svoj glas, svoj pjevački glas,

već i njihov glas u životu,
njihov smisao i svrhu.

Na zboru svaki tjedan pjevamo,
ali dijelimo i večeru.

Dijelimo naše nade, naše snove i izazove.

Stvarno inovativni dio našeg programa
nazvan je "Lista želja".

Bilo tko iz zbora može zamoliti
neku želju od bilo kog drugog,

pa tako ljudi zamole stvari poput:
"Volio bih pomoć oko mojeg životopisa,"

"Rado bih našla posao,"
"Volio bih društvo dok pješačim do kuće,"

"Rado bih našla prijatelja
ili prijateljicu,"

"Volio bih besplatne satove gitare."

Jer svi su tako dobro raspoloženi

zbog onih divnih endorfina
i osjećaja daleko veće kreativnosti,

doslovno smo ispunili
većinu njihovih želja.

Stvorili smo stotinjak radnih mjesta,

radno iskustvo i mogućnosti mentorstva.

Ljudima smo omogućili zdravstvene usluge,

čak smo i sklopili jedan brak.

I ljudima smo pružili
nevjerojatnu nadu, radost i inspiraciju.

Jedan zbor, "Melbourne Sings [Choir]"
sad je prerastao

u 15 zborova u cijeloj državi Victoria
i Sydneyu, a započeo je u Brisbaneu.

A primamo upite 
iz cijele Australije i drugih zemalja

o našem jedinstvenom modelu
"Jednim glasom".

Prije no što vam prikažem kratki video,

željela bih ispričati dvije priče.

Ovo na ekranu je Natalie.
Natalie je iz Kameruna.

Došla je u Australiju prije
nekoliko godina i pridružila se zboru.

Sestra joj je bila masakrirana,

a ona sad podiže
svoje dvoje djece i sestrino dijete.

Godinama je tražila posao računovođe,

a onda je došla u zbor.

Kad je drugi put došla
na zbor, plakala je.

Pitali smo, "Što ne valja?"
Rekla je, "Idem na intervju za posao."

Rekla sam, "To je sjajno."

A ona, "Ne. Ne mislim
da mogu dobiti taj posao."

Doživjela je toliko mnogo diskriminacije
da uopće nije vjerovala u sebe.

Odigrali smo joj probne intervjue,
no najvažnije, pružili smo joj ljubav.

I jedan dio nje se počeo vraćati.

I dva tjedna kasnije vratila se u zbor

zračeći od sreće,
dobila je posao u pozivnom centru;

ne kao računovođa,

ali je silno željela imati posao
da doprinese svojoj novoj domovini.

Dva tjedna kasnije,
zbor su počeli pozivati

na različita događanja i konferencije,

i učili smo svakoga od njih podijeliti
svoju priču i što mu zbor znači.

A zbor bi pjevao, i neminovno,
publika bi ustala i klicala,

i odrasli ljudi bi doslovno plakali.

Bilo je stvarno moćno.

Nekoliko tjedana kasnije
u e-mailu mi piše:

"Tania, ne mogu više dolaziti na zbor.

Moje radno vrijeme je pomaknuto
s 9 do 5 na 9 do 7'30,"

a ja odgovaram:
"A tko će tvojoj djeci dati jesti?

Da razgovaramo sa šefom?
Možeš li s njime razgovarati?"

A ona će: "Ne. On nikad ne razgovara
ni s kim od imigranata."

Dakle, sudbina se umiješala.

Zamoljena sam održati uvodni govor
na važnoj poslovnoj konferenciji,

a tema konferencije je bila različitost.

I rekla sam organizatorici:

"Imam nevjerojatan zbor različitosti
nazvan 'Melbourne Sings [Choir].'

Mislite li da bi mogli nastupiti
na početku večere?"

I rekla je OK, pogledala online
i uplatila donaciju za zbor.

Izveli su tri pjesme, ispričali tri priče,

a na kraju svake pjesme,

publika se spontano ustala 
i klicala i svi su plakali.

Na kraju treće pjesme,
ova žena trči na pozornicu

i kaže: "Mogu li dobiti mikrofon?"

OK. Suze joj cure niz lice.

I ona se popne i kaže:
"Ime mi je Catherine

i ja sam generalna direktorica
ANZ Privatne Banke -

Jesam li spomenula da je intervju 
za Natalienin posao bio za ANZ Banku?

Ne? To je prilično važna informacija.

Kako bilo, dogodilo se sljedeće.
Catherine se popela i rekla:

"Znate, ovaj model
socijalne uključenosti je tako impresivan.

Slušamo li zaista glasove različitosti

u našim zajednicama i organizacijama?"

Uzela sam mikrofon i rekla, 
"Pa, puno Vam hvala, Catherine.

Tu se samo radi o izgradnji
mostova razumijevanja,

a ne zidova i okvira između nas.

No zamolila bih Vas za malu uslugu.

Bez obaveze, kao da nije
na stotine ljudi u dvorani.

Mislite li da biste mogli pomoći 
Natalie ovdje, iz Kameruna,

oko njenog radnog vremena u ANZ Banci?"

(Smijeh)

Pružila je Nathalie svoju posjetnicu
- cijela publika je klicala -

i sljedećeg utorka pojavi se Nathalie

u Sofitelu hotelu
gdje održavamo "Melbourne Sings."

Bili smo ushićeni što je vidimo
i pitali smo, "Nathalie, što je?"

Rekla je: "Ne znam što se događa, Tania,

ali svaki dan moj šef
dolazi do mog stola i pita

kako sam i imam li kakvih problema."

(Smijeh)

Catherine joj je pomagala
oko njenog životopisa;

Natalie se javljala za svaki
računovodstveni posao

i stvarno je počela vjerovati u sebe,

i konačno je dobila računovodstveni posao.

Dakle, ovo je Beth.

Beth ima cerebralnu paralizu.

Pridružila se našem zboru
"Melbourne Sings" prije oko pet godina.

Beth mi je promijenila život.

Svaki tjedan kad Beth dođe na zbor,
to joj je vrhunac čitavog tjedna.

Nakon nekoliko tjedana rekla je
mami i njegovatelju:

"Ovo će biti moja nezavisna aktivnost."

Dolazi posebnim prijevozom, mi je hranimo,

a ona zna tekst svake pjesme napamet.

I svaki tjedan idem na zbor,
nadajući se da će i Beth biti tamo.

Jer mogu imati stvarno mrzovoljan utorak,

no čim vidim Beth kažem, "Oh, moj Bože,"

uštipnem se,

"Tania, tvoji problemi
su apsolutno nikakvi.

Tu je osoba koja je,
po svim pravilima, zatočena u okviru

a njen je horizont tako velik."

I ona nam je svima pomogla 
da iskoračimo iz svojih okvira

u novi prostor zahvalnosti i nade.

Molim, pogledajte ovaj video.

(Glazba)

[Jednim glasom]

[Oslobađanje potencijala]

[Slavljenje različitosti]

[Zapošljavanje]

TJ: "Zapanjuje što se može dogoditi

kad se tjedno sastajete

s ljudima koji su vrlo različiti."

[Zbor pjeva]

Muškarac 1: "Priključio sam se 
ovom zboru kad sam emigrirao iz Indije."

Žena 1: "Našla sam
novu obitelj u Australiji."

Muškarac 2: "To praktično iskustvo

dovelo je moje pjevanje
do drugačije razine."

Muškarac 3: "Zbor je jednostavno bio
najsjajnija stvar za moju karijeru."

Žena 2: "Na inicijativu člana zbora

prijavila sam se i, srećom, dobila posao."

Žena 3: "Znate, kako kažemo,
anđeo je stajao iza mene.

To su bili moji anđeli.

Prošla sam proceduru
i dobila posao u ANZ Banci."

TJ: "U tim se programima sastajemo tjedno.

Svatko od ovih ljudi osjeća

novo samopoštovanje, nadu, prijateljstvo."

Žena 4: "Zapravo, srele smo se
na zboru prošli tjedan

i sad se drugi put vidimo.

I vrlo sam iznenađena i vrlo zahvalna

da mogu sresti tako dobru prijateljicu.

To mi je najvažniji razlog
zašto i dalje dolazim."

Beth: "Stekla sam prijatelje
jer ništa ne mogu sama učiniti.

Ne mogu jesti sama...
zato imaš prijatelje."

(Zbor pjeva)

Beth: "Ovdje mogu biti kakva želim,
neovisno o mom ograničenju.

Mogu biti...

Nitko ne gleda moja kolica.
Vide mene, kao osobu."

Žena 5: "Najljepše u 2011. godini
osim, naravno, ovog poslijepodneva,

bio je nastup na ceremoniji otvaranja
Nove kraljevske dječje bolnice

koju je otvorilo Njeno
Veličanstvo Kraljica."

Muškarac 4: "Ovaj zbor
'Melbourne Sings' je grupa,

i ne samo grupa, već obitelj pjevača."

Žena 3: "[Želite li se smiješiti?]
Želite li biti sretni? Pođite sa mnom."

(Zbor pjeva)

(Pljesak)

TJ: Ne prolaze li vas žmarci od ovog?

Hoćete li nam se svi pridružiti?

Znate, kaže se

da proživimo svoje živote
a da je veći dio naše glazbe neodsviran.

Kako bi bilo kad bismo oslobodili
makar još malo

kreativnog potencijala vašeg mozga.

Kao što je rekao Mark Twain:

"Pjevaj kao da te nitko ne sluša,

voli kao da nikad nisi bio povrijeđen,

pleši kao da te nitko ne gleda

i živi kao da je raj na zemlji."

Mi doslovno mijenjamo svijet,
glas po glas.

Zahvaljujem.

(Pljesak)