Ja sam Kreg i sa grupom divnih prijatelja koje volim i koji mi trenutno mnogo nedostaju, držim jednu malu knjižaru u gradu Ia na ostrvu Santorini na jugu Grčke. Imamo knjige iz filozofije, imamo nešto grčke istorije i opšte nefikcije, imamo putopise i dnevnike. Štampamo svoje knjige povremeno i slavimo caciki svakom prilikom i služimo ga ljudima na našoj terasi dok ne eksplodiraju. Imamo čitanja uveče u radnji i pravimo logorsku vatru noću na terasi. Ali uglavnom smo specijalizovani za fikciju. Kad se ukaže retka prilika da mi neko ponudi novac u zamenu za knjigu i ja živnem, obično stave priču na sto i kažu: "Želim ovo", a onda veoma često pitaju: "Šta vi radite ovde?", "Ko ste vi?", a ponekad upitaju: "Da li primate dolare?" ili "Gde su primerci 'Pedeset nijansi siva'?". (Smeh) (Grčki): Sranje. (Smeh) (Aplauz) Ako sam raspoložen i ako sam popio čašu vina, ponudim čašu vina mušteriji i sednemo i ispričam im poneku priču. Godinama smo hiljadu puta pričali priču iznova. Ljudi dolaze i pitaju za našu priču o rođenju i imamo hiljadu verzija te priče, a da bismo ostali budni i spremni, da bi nam mišići ostali napeti, ponekad, samo iz zabave ubacimo mala izvrtanja istine, da vidimo šta može da prođe kod kupca kojeg verovatno nikada više nećemo videti. Tako im kažem da sam rođen u Misisipiju umesto u Tenesiju ili im kažem da sam primljen na koledž sa košarkaškom stipendijom ili kažem da sam jedan od osnivača Fejsbuka i gledam kako se uzbude. To je ono što radimo, i zaista, 75% našeg dana i više ode na prodaju i pričanje priča u knjižari. Kada sam pozvan ovde da ispričam našu priču, morao sam u stvari da razmislim malo, jer sam hteo da budem siguran da nisam zabrljao i dao pogrešne činjenice. Posle nekog vremena počinjete da se distancirate i priča postaje nešto čemu čak niste ni prisustvovali. Sećate je se više kao priče koju ste ispričali, nego kao priče koju ste zaista preživeli. Tako da sam se vratio na ovaj momenat i pomislio sam, okej, ovde bi verovatno trebalo da ispričam nešto približnije istini. Ali onda sam shvatio da bi verovatno najbrži način bio taj da se priča bazira na najvažnijim lažima s kojima smo se susreli i koje smo sebi ispričali da bismo uspeli sa ovom knjižarom. Poklonite mi par minuta svoje pažnje, i ispričaću vam kratku priču o tome kako smo uradili i radimo ovo do sad. Ispričaću to ovako: počeli smo da štampamo ove knjige u zadnjem delu radnje, samostalno, kao mali izvor novca sa strane, da sastavimo kraj s krajem jer smo oduvek želeli da to uradimo. Pregledali smo stare naslove iz javnog vlasništva koje su napisali naši omiljeni pisci i jedan od naših drugara, Kris Blumfild, piše se Bloomfield sa dva "o", hteo je da to pomenem, Kris Blumfild je naišao na stari esej koji je ovaj veoma naočit čovek, Mark Tven, napisao za takmičenje u govorništvu u Konektikatu 1880-ih. Nije osvojio nagradu, ali to je jedan divan esej. I tu postoji jedan mali deo koji ću izdvojiti i ako biste pročitali sa mnom, kaže: "Laganje je univerzalno. Svi to radimo." O tome možemo kasnije, ali mislim da se ovde svi slažemo. "Stoga je pametno da se marljivo obučimo da lažemo razborito, pametno; da lažemo sa dobrim ciljem, a ne zlim; da lažemo za dobro drugih, a ne za svoje dobro; da lažemo umirujuće, velikodušno, čovečno, a ne okrutno, opasno, zlobno; da lažemo graciozno i ljupko, a ne nespretno i trapavo... Tada ćemo biti oslobođeni smrdljive pogubne istine koja truje zemlju; tada ćemo biti veliki i dobri i divni." Pogledali smo se i rekli: "Da, mi definitivno radimo ovo." (Smeh) Da vam ispričam nešto o najboljoj od svih laži i nagovestim vam kako smo došli ovde izdaleka. Prvi put sam došao na Santorini slučajno, ukrcao sam se na prvi brod iz Pireja kada sam bio na odmoru sa svojim prijateljem Oliverom. Ovo je bilo 2002. Došli smo na ovo ostrvo, seli smo, nasuli sebi po čašu vina, posuli maslinovo ulje preko paradajza, sedeli na našoj terasi i nekoliko dana zurili u daljinu malko otvorenih usta, a onda, četvrtog ili petog dana kako smo stigli, ponestalo nam je knjiga za čitanje, a nije bilo knjižare. Pa smo umesto toga pili. Jedne noći smo se teturali iz restorana i samo sam pogledao u Olivera i rekao: "Moramo da otvorimo knjižaru da niko više ne bi morao da radi ovo," i on je rekao: "Odlična ideja, zvaćemo je 'Atlantis books'" i ja sam rekao: "To baš i nije dobro ime, ali o tome ćemo brinuti sutra." Probudili smo se sledećeg jutra i ja sam rekao: "Knjižara!" i on je rekao: "Sad smo trezni", a ja sam rekao: "Ne, ne, knjižara." I tako smo se vratili u Atinu, otišli smo do kancelarije za komercijalne usluge pri ambasadi i upoznali ovu gospođu, Eleni. (Smeh) Pitali smo: "Mogu li dva Amerikanca da otvore knjižaru u Grčkoj?", a ona me je pogledala i rekla (grčki): "To će biti lako." (Smeh) To će biti lako. Odete u poresku službu i daju vam papir s pečatom onda odete do prodavnice kasa i kupite kasu i stavite je na pult. I (grčki) eto, vi ste knjižara. Mi smo rekli: "Super, super" i bio je to tako dobar odgovor i otrčali smo sa njim takvom brzinom da nismo ni pomislili da je pitamo još jednom, jer kada dobijete dobar odgovor, samo ćete otrčati sa njim. Tako smo se vratili i nastavili svoj posao oko diplomiranja na fakultetu i okupili smo najbolje ljude koje smo znali, najneverovatniju grupu prijatelja i ubedili ih da pođu sa nama i jednu devojku u koju sam se u to vreme zaljubio i kojoj sam rekao da ću da joj napravim knjižaru na ostrvu na jugu Grčke. Rekla je: "OK, ako to uradiš, poći ću i praviću ti sok od narandže svakog jutra." Ja sam rekao: "Super". Okupili smo tu ekipu, uzeli kombi iz Kembridža u Engleskoj na Božić 2003., ukrcali se i vozili preko celog kontinenta, preko Alpa i dole do Grčke i stigli smo do poreske službe. A oni su rekli (grčki): "To neće biti lako." (Smeh) (Aplauz) To je jedan drugi dugački i mnogo strašniji TED govor, da bih vam ispričao sve detalje. Očigledno smo svi ovde na istoj strani. (Smeh) Zaškrgutali smo zubima, a ja sam se vukao pogrbljeno kao na toj slici nekoliko meseci i u međuvremenu smo upoznali lokalce i zajednicu. Predstavili smo im se i rekli: "Otvorićemo knjižaru", i oni su nam verovali i počeli su da nas tretiraju kao prodavce knjiga. Tako smo pronašli ovu halucinaciju od zgrade ispod zamka na obodu grada, starog mletačkog zamka. Otišli smo do vlasnika i rekli: "Mi želimo ovu zgradu", a on je rekao: "Izdaću vam je, ali ću vam naplatiti previše, a onda ću vas krajem godine izbaciti da bih napravio predsedničke apartmane". Rekli smo: "Dobro, uzimamo je. Suviše je dobra da bismo je propustili". I odradićemo tako dobar posao prve godine da ćemo mu smekšati srce i život će opet biti divan i bićemo dobro. A čak i ako to ne uspe, ako budemo to uradili samo jedanput, a svakako će propasti, ovo je savršeno mesto za eksperiment. Dakle, dobili smo ovu zgradu, usvojili psa i mačku, počeli da postavljamo police i pravimo stolove, uzeli stari ribarski čamac i stavili ga na terasu. I naši prijatelji su počeli da dolaze jer su čuli da imamo gajbu. A ja sam počeo da zapisujem njihova imena na zidu da bismo mogli da pratimo ko prolazi tuda. Ako vidite tamo, to je sam početak tih prvih godina. Pokrenuli smo stvari i bili smo spremni da krenemo. Do Uskrsa je sve više njih dolazilo. Došla je Velika subota. Bili smo spremni, a skoro da je bila i radnja. Smejali smo se tome kako će ovo stvarno uspeti i kako ćemo jednog dana imati divnu decu, poput ove i kako će ona voditi radnju umesto nas. To prvo leto je bilo fantastično, ljudi su dolazili i bilo nam je super i prodali smo dobre knjige. Jedan moj stari drugar po čašici, Džeremi Merser iz Pariza, dobio je da napiše članak za "Gardijan" o deset njemu omiljenih knjižara. U šali je nas stavio kao omiljene. I izgleda da novinari vole da kopiraju ono što pročitaju na internetu jer smo uskoro videli kako se pojavljujemo na svim ovim drugim listama deset najboljih knjižara na svetu. To je jedini razlog - jer sam imao ovog jednog prijatelja koji je napisao nešto u "Gardijanu". To se pojavi i svi poveruju. U stvari samo smo imali sreće. (Smeh) (Aplauz) Primećujete da tu nema lepe devojke jer za vreme koje je bilo potrebno da se prikupi novac i motivacija da se stvar pokrene, ona se zaljubila u drugog i otišla i ja nisam znao šta da završim. Približavali smo se kraju godine, mogli smo čuti korake vlasnika kako se sve više približavaju. Trebalo je da idemo kući, a onda je naišla druga lepa devojka i ja sam potpuno zaboravio na sve druge koje sam ikada video. I rekao sam da ćemo se boriti i vratiti se. Naći ćemo, napravićemo drugu. Napraviću je za nju. Ona je ta za koju sam hteo to da napravim sve vreme. (Publika): Bravo! (Aplauz) Onda je došao vlasnik i izbacio nas napolje. [Gazda] (Smeh) U toku sledeće zime našli smo drugo mesto koje nismo ni primetili godinu dana pre, ovo malo, zapušteno mesto. Iznajmili smo ga i počeli da krečimo i razbijamo zidove i da razmišljamo o tome gde ćemo staviti nove police I da razbijamo još kamenja. Morate da budete ambiciozni da uradite ovako nešto golim rukama jedanput, ali pomalo poludite kada to iskrsne drugi put i do Uskrsa druge godine imali smo novu radnju, knjige su bile bolje i bilo ih je više, a mi smo sedeli na terasi i počeli da krstarimo i prodavali smo knjige. Uzeli smo novu mačku i uposlili smo je i... [Iznajmite mačku] (Smeh) (Aplauz) Ekipa je počela da se vraća, a Kris je držao banku u sobi iza. Eno ga tamo. Služili smo caciki, kao i obično. Ponovo smo organizovali čitanja i Kris je svirao violončelo. Pravili smo logorske vatre uveče i upoznavali nove prijatelje. Uveče smo plesali među policama do izlaska sunca. Smejali smo se i raspravljali o tome koji omot za knjige je najlepši. Iznosili smo mišljenja i gledali kako stvari postaju čupavije 2008. i 2009. Od tada smo pokušavali sve što kreativno možemo da bismo preživeli, što je sigurno mnogima od vas poznato. I nekako smo svake godine vodili razgovor: "Je li ovo kraj?" Kažemo: "Možda jeste", a zatim: "Pa, šta ćemo?" i čekamo. Mislim da smo 2002, kada smo prvi put došli na ovu ideju, rekli: "Prosto ćemo gurati ovo dok se ne zakucamo u neki zid" i još uvek se nismo zakucali u njega. Počeli smo da štampamo svoje knjige u sobi u zadnjem delu radnje i to se razvilo i pomoglo kao dodatak. Pronalazili smo sve moguće načine da poboljšamo posao, da pronađemo nove, bolje, lepše i ređe knjige i to nas okupira. Još se smejemo tome kako će možda naša deca nekad voditi posao. Rekao bih da, ako se ovih dana nađete u situaciji u kojoj smo mi, sada je kraj turističke sezone i gledam knjige i vratiću se na Santorini za nekoliko dana, razmotriću gde smo na kraju godine i zadržaću dah i nadati se da možemo da platimo kiriju da izguramo do sledećeg proleća. Verujem da ću reći sebi da ćemo uspeti. Nastavićemo da elegantno lažemo sebe, i nastavićemo da pričamo ove fine laži koje će nam žene poput Eleni i dalje govoriti, jer da nas ona nije slagala u lice, ovo se nikada ne bi desilo. Rekao bih, lažimo elegantno još malo i posmatrajmo ljude koji dolaze i počinju da veruju u priču, jer ta spirala godinama raste i nastavlja da raste. Imali smo ovu spiralu na krovu zgrade, a ne znamo kako ćemo sačuvati sve ono ispod krova. Ali tu je i Henri Dejvid Toro, još jedan naočit čovek, koji je rekao: "Ako gradite zamkove u vazduhu, vaš rad ne mora biti izgubljen; oni tamo i treba da budu. Sada izgradite temelje ispod njih." I to je ono što mi radimo. I ako se nađete na nekom magičnom mestu, na magičnoj zemlji, u nekim čudnim i teškim vremenima, možda je vreme da poverujete u neke od onih laži, možda je vreme da pogledate u one zamkove u vazduhu i da ih sačuvate tamo i da nastavite sa građenjem temelja ispod njih. Jer, sećate se onog momka Olivera, koji je došao sa mnom na prvom putovanju, on je otišao prve godine. Upoznao je devojku i odveo je kući. Vratili su se i venčali se i 4. januara 2012., ove godine, osam godina od dana kada smo se prvi put iskrcali na ostrvo Santorini... Ovo je Oliver a ovo je Eni Palma Vajs, dobili su bebu. Ako bismo se održali još osamnaest godina, ona bi mogla da preuzme posao. Nadam se da ćemo opstati, nadam se da se vidimo uskoro. (Aplauz)