Put carbon where it belongs… back in the soil

Puno slušamo o promjeni klime
i ugljičnom dioksidu.

Što poljoprivrednici mogu učiniti
po tom pitanju?

"Puno," kaže australijska znanstvenica za tlo
dr. Christine Jones

i kao rezultat dobiti bolje usjeve."

Sve se svodi na to
da se svjetlosna energija

transformira u biokemijsku energiju,

dovođenja te biokemijske biokemijske energije u tlo

da pokrene ekosustav tla
i učini hranjive tvari dostupnima.

Razlog zbog kojeg je ugljik važan je

što sva živa bića sadrže ugljik.

Stoga, kako tvari žive i umiru,
one predaju svoj ugljik

a potom nešto drugo živi uzima taj ugljik.

Pretpostavljam na ono o čemu govorimo
kada govorimo o promjeni klime je,

govorimo o tom ciklusu
koji je ispao iz ravnoteže.

Dakle, tisućama godina
on je bio u ravnoteži...

atmosfera, biljke i tlo

i sva živa bića.

No u moderno doba,
ljudi su iskopali i spalili fosilna goriva,

i izložili tlo poljoprivredi.

U stvari, više od trećine ugljika

koji je dodan atmosferi od 1850. godine

došao je od krčenja šuma

i izlažući i oksidirajući

bogate naslage ugljika
u našem površinskom tlu.

Američka znanstvenica za tlo
Dr. Elaine Ingham kaže,

"Ipak, mi ga možemo vratiti,

i to na način da znatna količina njega
tamo i ostane."

Dakle, sekvestracija ugljika,
govorimo o stavljanju CO2

iz atmosfere natrag u tlo.

u obliku koji neće biti izgubljen.

Kako to radimo?

Na isti način kako je to i priroda
prvotno učinila.

Moramo fotosintetizirati,

zatim moramo uzgajati biljke na tom tlu,

kako bi CO2 i sunčeva svjetlost

ponovo bili spojeni u šećerne strukture.

Kako ti šećeri siđu u korijenski sustav,

skupljajući sav dušik, fosfor,
sumpor, magnezij, kalcij

iz tla.

Gradeći taj biljni materijal.

Biljke u tlo stavljaju eksudate,

izbacuju "kolače i kekse" u tlo,

a bakterije i gljivice koriste taj materijal

i ponovo ugrađuju organsku tvar
ponovo u tlo.

Ključni su ti eksudati šećerne vode.

Ova fotografija pokazuje tekući ugljik
kako teče iz korijena biljke iznad,

duž gljivične hife ili dvije,

kako bi nahranila gljivicu ispod.

U zamjenu za taj ugljik,

mikrobi tla, uključujući i gljive,

donose vodu
ili mikronutijente u korijenje

uzrokujući da biljka ispušta više ugljika.

Kako bismo izgradili taj ugljik tla,

moramo paziti na mikrobe

ili podržavati mikrobnu populaciju u tlu

koji udružuju sve male atome ugljika zajedno

kako bi stvorili polimere humusa.

Ni ja ne mogu tako dobro rasti
ako tamo ne postoje ti mikrobi.

Oni u sebi neće imati toliko
elemenata u tragovima

ako tih mikroba tamo ne bude.

I kada biljke nemaju te elemente u tragovima u sebi,

one postaju ranjive na napade insekata i gljivica,

i patogene svih vrsta.

Konačno, sada vidimo svjetlo kakvo je

i shvaćamo da smo mi
poljoprivrednici svjetla.

I da je ono što trebamo učiniti

je pokupiti sunčeve energije koliko god je to moguće

imajući što je više moguće zelenog lišća.

Znači, što veći dio godine je to moguće.

Pošto fotosinteza pokreće čitav sustav,

tlo bi trebalo uvijek biti
prekriveno biljkama,

bilo usjevima, bilo pokrovnim biljkama.

Farmeri su ovdje u SAD-u

počeli s eksperimentiranjem
s dvostrukim pokrivačima,

zatim peterostrukim pokrivačima,
zatim deseterostrukim pokrivačima,

i sada ciljaju na 20-erostruke pokrivače.

Drugim riječima, u pokrovnom usjevu je
20 različitih biljaka.

zaključili su da što više pokrov učine raznolikijim,

brže će obnoviti tlo,

i štoviše - manje se trebaju oslanjati
na kemikalije uopće.

Poljoprivrednici dolaze do zaključka
da izgradnja bioraznolikosti

jača zdravlje biljaka.

I vide da više ne moraju koristiti
nikakva umjetna gnojiva,

ne moraju koristiti pesticide,
ne moraju koristiti insekticide.

Ne samo što proizvode hranu
koja je bogatija hranjivim tvarima,

već ona u sebi ima
i manje štetnih kemikalija.

I oni uzimaju CO2 iz atmosfere

i pohranjuju ga u tlo.

Mi također u našim poljima
želimo otpornost.

Ugljik gradi dobru, grudastu strukturu tla,

koja zadržava kišnicu.

A druga stvar je koliko brzo,
nakon što kišnica bude apsorbirana,

koliko brzo ona ishlapi?

Dakle, kada ona dođe u zemlju,
želimo da ona tamo i ostane.

Znači, želimo u tlu imati agregate.

Agregati su male grude,
nakupine veličine zrna graška u tlu

koji imaju mnogo viši sadržaj vlage

s unutarnje strane agregata nego izvana.

I vidimo najveći porast u
u sekvestraciji ugljika,

kroz ono što ja zovem put tekućeg ugljika

kada on biva fiksiran u zelenom lišću,
translociran kroz biljke,

izlučen putem korijenja
u mikrobne populacije u tlu,

i formira agregate,

i vodi do postupka humifikacije

koje je za tlo "sveti gral",

imati povećani udio humusa u tlu.

Znači, naš posao je
kao što kaže dr. Ingham,

uzgajati na način da radimo s prirodom.

Tako da, nemojte orati.

Kada bismo imali popis tih poljoprivrednika

koji ne oru ili imaju nula oranja.

i dati ljudima do znanja

da su baš oni ti koji rade dobar posao.

I kao što kaže dr. Jones,
takva vrsta uzgoja donosi dobit za svakoga.

Ako bismo mogli uzeti
više ugljika koji je u atmosferi

i pohraniti ga u našem tlu,

tada će naše tlo i sustav proizvodnje hrane

biti otporniji.

No, mogli bismo proizvesti isti obrok
koji bi imao puno veću kvalitetu.

s mnogo nižim troškovima,

i koji u isto vrijeme izgrađuje tlo.

Mislim da je temeljna promjena
koju moramo učiniti

je da se u poljoprivredi radi o žetvi svjetla.

Kroz proces fotosinteze,

promjeniti ćemo svjetlosnu energiju
u biokemijsku energiju,

i zatim ta biokemijska energija
postaje naše biljke, naše životinje.

Znači, preko spojeva ugljika

koji su nastali tim procesom.

Mi smo u osnovi poljoprivrednici svjetla

i kada to shvatimo,

onda je samo nebo granica.