Došao sam pričati o klimatskoj promjeni, no zapravo nisam ekolog. Zapravo, nikad se nisam ni smatrao obožavateljem prirode. Nikada nisam išao kampirati ili planinariti, niti imao kućnog ljubimca. Cijeli život živim u gradovima, zapravo samo u jednom gradu. Iako volim otići na izlet u prirodu, uvijek sam mislio da je priroda nešto što se događa negdje drugdje, daleko, s modernim načinom života kao tvrđavom za obranu od prirodnih sila. Drugim riječima, baš kao svi koje sam poznavao, svoj sam život proveo bezbrižno, bez ideje o opasnosti koju predstavlja globalno zatopljenje. Mislio sam da to ide sporo, da se događa tamo negdje i da predstavlja samo malu prijetnju mom dotadašnjem načinu života. Na svaki od tih načina, bio sam potpuno u krivu. Većina ljudi sada, kada govore o klimatskim promjenama, pričaju priču o budućnosti. Da ja to radim, rekao bih, "Prema UN-u, ne promijenimo li smjer do kraja stoljeća, temperatura će vjerojatno porasti za 4 Celzijeva stupnja." To bi značilo, prema mišljenju nekih znanstvenika, dvostruko više ratova, upola manje zaliha hrane, a globalni BDP možda bi bio 20 % niži nego bez klimatskih promjena. Taj je utjecaj snažniji od onoga Velike gospodarske krize i bio bi trajan. No utjecaje ćemo osjetiti mnogo prije 2100. godine. Procijenjeno je da će do 2050. mnogi najveći gradovi u Južnoj Aziji i na Bliskom istoku biti doslovno nevjerojatno vrući tijekom ljeta. Ovi su gradovi danas dom 10, 12, 15 milijuna ljudi. I u samo tri desetljeća u njima nećemo moći šetati vani bez rizika od infarkta ili čak i smrti. Planet je već 1,1 Celzijev stupanj topliji nego što je bio prije industrijalizacije. Možda ne zvuči puno, no zapravo nas potpuno izbacuje iz temperaturnih okvira cijele ljudske povijesti. To znači da sve što znamo kao vrsta, evolucija ljudske životinje, razvoj agrikulture, razvoj rudimentarnih civilizacija te moderna i industrijska civilizacija, sve što znamo o sebi kao biološkim bićima, kao društvenim i političkim bićima, sve je rezultat klimatskih uvjeta koji su već iza nas. Kao da smo sletjeli na drugi planet, s potpuno drugačijom klimom. Sad trebamo shvatiti što od civilizacije koju smo donijeli može izdržati ove nove uvjete, a što ne može. Sada se stvari počinju pogoršavati. Dugo su nam govorili da je klimatska promjena duga saga. Počela je industrijskom revolucijom i mi sada moramo počistiti nered koji su ostavili naši preci kako se naši unuci ne bi trebali nositi s posljedicama. Ta je priča trajala stoljećima. Zapravo, pola emisija koje su ikad proizvedene izgaranjem fosilnih goriva u cijeloj povijesti čovječanstva proizvedeno je samo u posljednjih 30 godina. To je od kada je Al Gore objavio svoju prvu knjigu o zatopljenju. Od kada je UN osnovao tijelo za klimatske promjene IPCC. Od onda smo učinili više štete nego što je učinjeno u svim stoljećima i tisućljećima prije nas. Imam 37 godina, što znači da moj život sadrži cijelu ovu priču. Kada sam se rodio, klima planeta činila se stabilnom. Danas, na rubu smo katastrofe. Klimatsku krizu nisu nam ostavili preci u naslijeđe. To je rad jedne generacije. Naše. Možda ovo zvuči kao loša vijest. Što zapravo i jest, jako loša vijest. No također ima, mislim, i neke dobre vijesti, barem relativno govoreći. Ovi su utjecaji zastrašujuće veliki. No također su, mislim, uzbudljivi. Na kraju, odsjaj su moći koju zapravo imamo nad klimom. Ako dođemo do onih paklenskih scenarija, to će biti jer smo ih sami omogućili, jer smo ih odabrali omogućiti. Što znači da možemo omogućiti i druge scenarije. To se može činiti previše lijepim za povjerovati i političke prepreke zapravo su ogromne. No stvar je jednostavna -- glavni uzrok zatopljenja ljudsko je djelovanje: koliko ugljika otpuštamo u atmosferu. Naše su ruke na tim polugama. I sami možemo napisati priču klimatske budućnosti planeta. Ne samo da možemo -- to već i radimo. Kako je neaktivnost vrsta aktivnosti, pisat ćemo tu priču svidjelo se to nama ili ne. Ovo nije bilo koja priča, budućnost planeta u rukama je svih nas. To je priča poput onih koje smo prepoznavali samo u mitologiji i teologiji. Jedna generacija koja je u pitanje dovela budućnost čovječanstva i čiji je zadatak sada osigurati novu budućnost. Kako bi to izgledalo? To bi mogli biti nizovi solarnih ploča po cijelom planetu, gdje god da se okrenete. To bi moglo značiti da ako razvijemo bolju tehnologiju, ne bismo ih ni trebali toliko široko koristiti, jer je procijenjeno da samo dio pustinje Sahara apsorbira dovoljno sunčeve energije za potrebe cijelog svijeta. No vjerojatno bi nam trebala nova električna mreža, ona koja ne gubi dvije trećine energije na otpadnu toplinu, kao što je slučaj u SAD-u danas. Mogli bismo koristiti više nuklearne energije, možda, iako bi to trebala biti potpuno nova vrsta nuklearne energije, jer današnja tehnologija cjenovno nije kompetitivna energiji iz obnovljivih izvora čije cijene ubrzano padaju. Trebala bi nam nova vrsta zrakoplova, jer mislim da nije baš praktično zatražiti da cijeli svijet više ne putuje zrakom, pogotovo jer veliki dio globalnog juga tek sada, po prvi put si to može priuštiti. Trebaju nam zrakoplovi koji ne proizvode ugljik. Treba nam nova vrsta poljoprivrede. Jer ne možemo tražiti da ljudi potpuno odustanu od mesa i postanu vegani, to bi značilo nove načine uzgoja goveda. Ili možda stari način, budući već poznajemo tradicionalne prakse ispaše, može preobraziti farme stoke iz takozvanih izvora ugljika, koje proizvode CO2, u spremišta ugljika koji će ga apsorbirati. Ako vam je draža tehnologija, možda neko od tog mesa možemo uzgojiti u laboratoriju. Pravu stoku mogli bismo hraniti morskim algama, jer bi to smanjilo njihovu emisiju metana za čak 95 ili 99 %. Vjerojatno bismo morali učiniti sve ovo, jer kao i sa svakim aspektom ove slagalice problem je jednostavno preširok i prekompliciran da bi se riješio jednim potezom. I bez obzira na broj rješenja koja koristimo, vjerojatno se nećemo uspjeti dekarbonizirati na vrijeme. Suočeni smo s tom strašnom matematikom. Nećemo uspjeti pobijediti klimatsku promjenu, možemo samo živjeti s njom i ograničiti je. A to znači vjerojatnu potrebu za nečim što se naziva negativnom emisijom, koja uzima ugljik iz atmosfere. Milijarde novih stabala, možda i trilijuni. I cijele plantaže uređaja za upijanje ugljika. Možda industrija koja je dva ili tri puta veća od današnje industrije nafte i plina, kako bi se poništila šteta nanesena tom industrijom u prošlim desetljećima. Trebala bi nam i nova vrsta infrastrukture, s drugačijom vrstom cementa, jer danas, da je cement država, bio bi treći najveći emiter. Kina svake tri godine polije cementa koliko i SAD tijekom cijelog 20. stoljeća. Trebali bismo izgraditi morske zidove i nasipe za zaštitu ljudi koji žive na obali, a mnogi su presiromašni da bi ih danas sagradili, zbog čega to mora značiti i kraj usko nacionalističke geopolitike koja nam omogućuje definirati patnju onih koji žive negdje drugdje na svijetu kao nevažnih, dok ih mi jedva i priznamo. Ta bolja budućnost neće biti laka. No jedine su prepreke one ljudske. To možda i nije neka utjeha, kada znate što ja znam o ljudskoj okrutnosti i ravnodušnosti, no obećavam, bolja je od alternative. Znanost nas ne sprječava u djelovanju, kao ni tehnologija. Imamo alate koji nam trebaju da počnemo već danas. Imamo i alate koji nam trebaju za zaustavljanje globalnog siromaštva, epidemije i zlostavljanja žena. Zbog toga nam više od novih alata treba nova politika, način svladavanja svih tih ljudskih prepreka -- naše kulture, ekonomije, pristranosti statusu quo, nezainteresiranosti za ozbiljno shvaćanje svega što nas zaista plaši. Naše kratkovidnosti. Našeg smisla za vlastiti interes. I sebičnosti bogatih i moćnih čija je motivacija da nešto promijene najmanja. I oni će patiti, ali ne toliko kao oni koji imaju najmanje, koji su najmanje pridonijeli zatopljenju i najmanje profitirali od postupaka koji su nas doveli u ovu kriznu situaciju, ali koji će najviše osjetiti teret u desetljećima koja su pred nama. Nova politika potrudila bi se upravljati tim teretom, gdje će pasti i koliki će utjecaj imati, učinila bi ga prioritetom našeg vremena. Bez obzira na to što radimo, klimatska promjena preobrazit će moderni život. Dio zatopljenja već je počeo i neizbježan je, što znači da će vjerojatno doći i do dodatnog utjecaja. Čak i ako poduzmemo dramatične mjere i izbjegnemo neke od ovih zaista strašnih scenarija najgorih slučajeva, to bi značilo živjeti na potpuno drugačijem planetu. S novom politikom, novom ekonomijom, novim odnosom prema tehnologiji i novom povezanosti s prirodom -- cijeli novi svijet. Onaj u kojem se relativno može živjeti. Relativno prosperitetan. I zelen. Zašto ga ne bismo odabrali? Hvala vam. (Pljesak)