Incubate Pictures predstavlja

u suradnji s Institutom Post Carbon

NEMA SUTRAŠNJICE

Ovo je Zemlja.

Ovako je izgledala prije 90 milijuna godina.

Geolozi su to razdoblje nazvali Kasna kreda.

Bilo je to vrijeme izrazitog globalnog zatopljenja,

kada su planetom još uvijek vladali dinosauri.

Bezbrižno su živjeli

sigurni u svoj položaj na vrhu hranidbenog lanca,

nesvjesni promjena koje su se događale oko njih.

Kontinenti su se razdvajali,

u zemljinoj kori nastajali su ogromni usjeci.

U njih je prodirala voda, pretvarali su se u mora.

Na visokim temperaturama

bujale su alge i trovale vodu.

Umirale su,

a trilijuni mrvih algi taložilo se na dnu usjeka.

Rijeke su odnosile sedimente u mora

i postupno zatrpavale organske ostatke algi.

Uz pritisak, rasla je i temperatura,

sve dok kemijska reakcija nije organske ostatke

pretvorila u ugljikovodična fosilna goriva:

naftu i prirodni plin.

Sličan se proces odvijao i na kopnu,

gdje je tako nastajao ugljen.

Prirodi je trebalo oko 5 milijuna godina da stvori

fosilna goriva koja naš svijet danas potroši za godinu dana.

Suvremeni način života

ovisi o tom fosiliziranom žaru pradavnog sunca,

iako iznenađujuće mnogo ljudi toga nije svjesno.

Od 1860. geolozi su pronašli preko 2 trilijuna barela nafte.

Od tada je naš svijet potrošio otprilike pola.

Prije vađenja, naftu je potrebno pronaći.

Isprva je to bilo lako, a vađenje je bilo jeftino.

Prvo veliko američko naftno polje bilo je Spindletop,

pronađeno 1900. godine.

Uslijedila su mnoga polja.

Geolozi su pretražili cijelu Ameriku.

Pronašli su ogromna ležišta nafte,

prirodnoga plina i ugljena.

Amerika je proizvodila više nafte od bilo koje druge zemlje,

što joj je omogućilo da postane industrijskom super-silom.

Nakon što naftni izvor počne davati naftu,

samo je pitanje vremena kada će proizvodnja početi opadati.

Pojedini izvori imaju različitu proizvodnost.

Kada izračunamo prosjek njihove proizvodnosti

dobit ćemo grafikon u obliku zvona.

Obično prođe 40 godina

od vrhunca u pronalaženju nalazišta

da neka zemlja dostigne vrhunac proizvodnje nafte,

nakon čega slijedi trajni pad.

Pedestih godina prošlog stoljeća,

geofizičar M. King Hubbert iz Shella predvidio je

da će Amerika dostići vrhunac proizvodnje nafte u 70-ima,

odnosno 40 godina po vrhuncu pronalaženja nafte u SAD.

Nisu mu baš vjerovali.

Međutim, 1970. dostignut je vrhunac

proizvodnje nafte u SAD,

nakon čega je započeo trajni pad.

Hubbert je dobio zadovoljštinu.

Od toga vremena Amerika sve više ovisi o uvozu nafte.

Zbog toga su SAD postale osjetljive na poremećaje u proizvodnji nafte,

što je uzrokovalo ekonomske krize

zbog nestašica nafte 1973. i 1979. godine.

Najviše nafte u povijesti SAD pronađeno je 30-tih godina.

Unatoč razvoju tehnologije,

pronalaženje nove nafte u SAD uporno opada.

Novija nalazišta, poput ANWAR-a,

mogu dati nafte za najviše 17 mjeseci.

Čak i novo nalazište "Jack 2" u Meksičkom zaljevu

može zadovoljiti svega nekoliko mjeseci potražnje u SAD.

Iako velika, ta nalazišta nisu ni blizu

zadovoljavanju energetskih potreba SAD.

Sve je više dokaza

da se svjetska proizvodnja nafte približila svome vrhuncu.

Na svjetskoj razini, vrhunac pronalaženja nafte bio je 60-ih godina.

Više od 40 godina kasnije,

pad u pronalaženju novih nalazišta

čini se nezaustavljivim.

Čak 54 od 65 zemalja proizvođačica nafte

već je dostiglo svoj vrhunac.

Preostale će ga dostići u najbližoj budućnosti.

Našem svijetu treba ekvivalent

proizvodnje jedne Saudijske Arabije

svake tri godine,

da nadomjesti pad proizvodnje postojećih nalazišta.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća

pronađeno je šest barela nafte na svaki potrošeni barel.

Četiri desetljeća kasnije,

naš svijet troši od tri do šest barela nafte

po svakom pronađenom barelu.

Nakon svjetskog vrhunca proizvodnje nafte,

potražnja za naftom rasti će brže od ponude,

a cijene goriva bit će izrazito nestabilne,

što će utjecati na puno više od troškova vožnje.

Suvremeni gradovi ovisni su o fosilnim gorivima.

Čak se i ceste rade od asfalta,

jednog od naftnih derivata,

kao i krovovi mnogih kuća.

Velika područja bila bi nenastanjiva

bez grijanja zimi ili klimatizacije ljeti.

Širenje prigradskih naselja potiče duga putovanja

na posao, u škole i trgovine.

Veliki su gradovi urbanistički isplanirani

tako da su stambena i komercijalna područja udaljena,

što ljude prisiljava na vožnju.

Prigradska su naselja projektirana uz pretpostavku

obilne dostupnosti nafte i energije.

Kemikalije koje se rafiniraju iz fosilnih goriva,

takozvane petrokemikalije,

nužne su u proizvodnji bezbrojnih proizvoda.

Suvremena industrijska poljoprivreda

izrazito je ovisna o fosilnim gorivima,

kao i bolnice,

zrakoplovstvo,

vodoopskrba,

i vojska SAD, koja sama troši

oko 140 milijuna barela nafte godišnje.

Fosilna goriva nužna su i u proizvodnji plastike i polimera,

ključnih materijala za računala, kućnu elektroniku i odjeću.

Globalna ekonomija trenutačno ovisi o beskonačnom rastu,

a to zahtijeva sve veću ponudu jefine energije.

Toliko smo ovisni o nafti i drugim fosilnim gorivima,

da čak i manje potreškoće u proizvodnji mogu imati

dalekosežne posljedice po sve aspekte naših života.

ENERGIJA

Energija je sposobnost obavljanja rada.

Prosječni Amerikanac danas raspolaže

energetskim ekvivalentom 150 robova koji rade 24 sata dnevno.

Tvari u kojima je pohranjena energija za rad zovemo gorivima.

Neka goriva sadrže više energije od drugih.

To se naziva gustoćom energije.

Od svih goriva, nafta je najkritičnija.

Naš svijet troši oko 30 milijardi barela godišnje,

što odgovara 1 kubičnoj milji nafte,

u kojoj je toliko energije

koliko bi proizvele 52 nuklearne elektrane

tijekom narednih 50 godina.

Iako se nafta u SAD koristi za proizvodnju samo 1,6% struje,

pogonsko je gorivo za 96% prijevoza.

Dvije trećine američke nafte 2008. bilo je iz uvoza.

Najviše iz Kanade,

Meksika,

Saudijske Arabije,

Venezuele,

Nigerije, Iraka i Angole.

Nafta je jedinstvena zbog više razloga.

Ima visoku gustoću energije.

U jednom barelu nafte je energija jednaka

skoro trogodišnjem ljudskom radu.

Tekuća je na sobnoj temperaturi,

lako se prevozi

i koristi za male motore.

Za dobivanje energije potrebno je potrošiti energiju.

Trik je u tome da se potroši manje da bi se dobilo više.

Taj se omjer naziva EROEI:

povrat energije po uloženoj energiji.

Konvencionalna nafta je dobar primjer.

Najprije je izvađena kvalietnija i dostupnija sirova nafta.

Naftaši su trošili energiju 1 barela nafte

da bi pronašli i izvadili 100.

Omjer EROEI nafte bio je 100.

Nakon što je izvađena dostupnija nafta,

naftu se počelo tražiti duboko na moru,

ili u dalekim zemljama,

za što je trebalo sve više energije.

Sada se često pronalazi teška ili sumporna sirova nafta,

a nju je skuplje prerađivati u rafinerijama.

Danas se omjer EROEI nafte snizio na samo 10.

Ako se više energije potroši

za dobivanje energije no što je ima u gorivu, to se ne isplati.

Moguće je jednu vrstu goriva preraditi u drugu.

Kad god se tako radi,

dio energije iz izvornog goriva se gubi.

Na primjer, postoji nekonvencionalna nafta:

bitumenozni pijesak i naftni škriljevac.

Nalazišta bitumenoznog pijeska većinom su u Kanadi.

Dvije trećine svjetskih zaliha naftnog škriljevca je u SAD.

Obje ove vrste goriva mogu se preraditi u sintetičku sirovu naftu,

no to zahtijeva velike količine topline i slatke vode,

što njihov EROEI smanjuje

na pet, pa do samo jedan i pol.

Naftni škriljevac je izrazito siromašno gorivo,

koje u istoj težini sadrži tek trećinu energije

jedne kutije žitnih pahuljica.

Ugljena ima u ogromnim količinama, a od njega se proizvodi

skoro pola električne energije na svijetu.

Naš svijet troši skoro 2 kubične milje ugljena godišnje.

No svjetska proizvodnja mogla bi doseći vrhunac prije 2040.

Tvrdnja da Amerika ima ugljena za više stoljeća vara,

jer se ne uzima u obzir porast potražnje i pad kvalitete.

Kameni ugljen visoke kvalitete je uglavnom izvađen;

preostao je manje kvalitetan ugljen niže energetske gustoće.

Vađenjem površinskih slojeva ugljena proizvodnja se otežava

jer rudari moraju kopati dublje i u teže dostupnim područjima.

Često se za pristup ležištima ugljena koristi otvoreni kop,

što ima razorne posljedice po okoliš.

Uz naftu i plin često se pronalazi i zemni plin.

Vrhunac pronalaženja konvencionalnog zemnog plina u SAD

bio je 50-tih, a vrhunac proizvodnje dostignut je 70-tih.

Ako grafikon pomaknemo unaprijed za 23 godine

vidjet ćemo vjerojatnu budućnost proizvodnje

konvencionalnog zemnog plina u SAD.

Nedavna unapređenja omogućila su vađenje nekonvencionalnog

zemnog plina, poput plina iz naftnog škriljevca,

što bi moglo odgoditi pad proizvodnje na nešto godina.

Nekonvencionalni zemni plin je kontroverzno gorivo

jer cijene energije trebaju biti visoke da bi bio profitabilan.

Čak i s nekonvencionalnim zemnim plinom, vrhunac svjetske

proizvodnje zemnog plina mogao bi biti dostignut oko 2030.

Postoje i velike rezerve urana za nuklernu fiziju.

Za zamjenu 10 teravata energije koju danas proizvodimo

od fosilnih goriva, bilo bi potrebno

10.000 nuklearnih elektrana. Uz takvu potrošnju,

poznate rezerve urana potrajale bi samo 10 do 20 godina.

Pokusi s brzim oplodnim plutonijskim reaktorima

u Francuskoj i Japanu

pokazali su se skupim promašajima.

Nuklearna fuzija nosi se s velikim tehničkim preprekama.

Tu su i obnovljivi izvori energije.

Enegija vjetra ima visoki EROEI, ali je neujednačena.

Kinetička hidro enegija je pouzdana,

no većina rijeka u razvijenim zemljama je već u branama.

Konvencionalne geotermalne elektrane

koriste toplinu koju nalazimo blizu zemljine površine.

Ograničene su samo na ta područja.

Kod pokusnih dubinskih geotermalnih sustava

potrebno je napraviti dvije bušotine duboke 6 milja.

Niz jednu se pumpa voda, koja se u dubini zemlje zagrije,

uzdiže se uz drugu bušotinu i tako se proizvodi struja.

Prema nedavnoj studiji s MIT-a, ta bi tehnologija

mogla proizvoditi 10% struje u SAD do 2050.

Kinetička energija valova ograničena je na obalna područja.

Energetska gustoća valova različita je po područjima.

Prenošenje struje nastale od valova u unutrašnjost bio bi problem.

Osim toga, turbine korodiraju od slane vode.

Biogoriva su ona goriva koja možemo uzgajati.

Drvo ima nisku gustoću energije i sporo raste.

Naš svijet troši 3,7 kubičnih milja drva godišnje.

Biodizel i etanol rade se od usjeva

koje uzgaja poljoprivreda ovisna o nafti.

Energetska dobit tih goriva vrlo je niska.

Ima političara koji bi etanol radili od kukuruza.

Za zamijenu etanolom desetine očekivanih američkih potreba nafte

2020. bilo bi potrebno 3% zemljišta u SAD.

Za trećinu bi bilo potrebno 3 puta veće zemljište

od onog na kojem se sada uzgaja hrana.

Za zamjenu cijele potrošnje nafte SAD u 2020.

bilo bi potrebno dvostuko veće zemljište nego za uzgoj hrane.

Vodik treba izdvojiti iz zemnog plina, ugljena ili vode,

za što je potrebno više energije nego što se dobije od vodika.

Zbog toga je malo vjerojatno da će vodik biti gorivo.

Svi fotonaponski solarni paneli na svijetu proizvode energije

koliko dvije termoelektrane na ugljen.

Pri tome se ekvivalent od 1 do 4 tone ugljena

potroši za proizvodnju jednog solarnog panela.

Panelima bi trebalo prekriti čak 140.000 četvornih milja

za zadovoljavanje trenutačne svjetske potražnje za energijom.

U 2007. bilo ih je za samo 4 četvorne milje.

Solarne termoelektrane su veliki potencijal,

no trenutačno je svega nekoliko u pogonu.

Uz to, ograničene su na sunčana područja,

pa bi veliku količinu struje

trebalo prenositi dalekovodima.

Sve alternative nafti ovise o strojevima koje pogoni nafta,

ili su za njih potrebni materijali poput plastike,

koja se proizvodi od nafte.

Razmatrajući buduće tvrdnje o fantastičnim novim gorivima

ili izumima, treba se zapitati:

Ima li zagovornik operativni komercijalni model za taj izum?

Koja mu je gustoća energije?

Može li se pohraniti ili lako distribuirati?

Je li pouzdan ili neujednačen?

Može li se proširiti cijelom zemljom?

Ima li prikrivenih tehničkih problema?

Koliki je EROEI?

Kakav je utjecaj na okoliš?

Zapamtite da veliki brojevi mogu zavarati.

Na primjer: 1 milijarda barela nafte

zadovoljit će svjetsku potražnju samo 12 dana.

Tranzicija s fosilnih goriva bit će ogroman izazov.

Proizvodnja struje u SAD 2007. bila je 48,5% od ugljena,

21,6% od zemnog plina.

1,6% od nafte,

19,4% od nuklearki,

5,8% od hidroelektrana.

Od ostalih obnovljivih izvora samo 2,5%.

Je li moguće sustav koji se temelji na fosilnim gorivima

zamijeniti kombinacijom alternativa?

Potreban je znatan tehnološki napredak,

kao i politička volja i suradnja,

velika ulaganja,

međunarodni konsenzus,

preinaka svjetskog gospodarstva vrijednog 45 trilijuna dolara,

što uključuje prijevoz,

industrijsku proizvodnju,

te poljoprivrednu proizvodnju,

kao i vlasti kompetentne za upravljanje tranzicijom.

Čak i ako se sve to ostvari,

možemo li nastaviti s dosadašnjim načinom života?

RAST

Ove bakterije žive u boci.

Njihov se broj udvostručuje svake minute.

U 11 sati u boci je jedna bakterija.

U 12 sati boca je puna.

Napola je puna minutu do 12;

ima mjesta za samo još jedno udvostručenje.

Bakterije su shvatile opasnost.

Potražile su nove boce i pronašle 3.

Misle da su riješile problem.

U 12 sati prva boca je puna.

Minutu nakon 12 puna je druga boca.

Dvije minute nakon 12 pune su sve boce.

S takvim smo problemom suočeni

zbog udvostručenja uzrokovanog eksponencijalnim rastom.

Nakon što je čovječanstvo počelo koristiti ugljen i naftu kao goriva,

doživjeli smo rast bez premca.

Čak i niske stope rasta s vremenom daju veliki porast.

Uz stopu rasta od 1%,

gospodarstvo se udvostruči za 70 godina.

Uz 2% udvostruči se za 35 godina.

Uz stopu rasta od 10%

gospodarstvo će se udvostručiti za samo 7 godina.

Ako gospodarstvo raste sadašnjom prosječnom stopom od 3%

udvostruči se svake 23 godine.

Svakim udvostručenjem potražnja za energijom

i resursima nadilazi sva prethodna udvostručenja.

Financijski sustav temelji se na pretpostavci rasta,

a za to je potrebno sve više i više energije.

Banke posuđuju novac kojeg nemaju

i tako ga, zapravo, stvaraju.

Zajmoprimci tako stvoreni novac koriste za rast svoga poslovanja

i otplatu duga uvećanog za kamatu,

za što je također potreban rast.

Zbog ovakvog stvaranja novca iz dugova

većinu svjetske novčane mase čine dugovi uvećani za kamate.

Bez stalno novih i sve većih generacija

zajmoprimaca koji stvaraju rast,

i tako otplaćuju te dugove,

svjetsko gospodarstvo bi se urušilo.

Poput piramidalne prijevare,

sustav mora rasti ili propada.

Djelomično i zbog takvog sustava dugova,

učinci gospodarskog rasta bili su spektakularni:

u bruto domaćem proizvodu,

izgrađenim branama,

potrošnji vode,

potrošnji umjetnih gnojiva,

prirastu stanovništva,

potrošnji papira,

proizvodnji vozila,

telekomunikacijama,

i turizmu.

Svjetsko stanovništvo poraslo je na 7 milijardi,

a očekuje se da će do 2050. prerasti 9 milijardi.

Na ravnoj i beskonačnoj Zemlji to ne bi bio problem.

No Zemlja je okrugla i ograničena,

pa ćemo s vremenom dostići granice rasta.

Gospodarski rast

doveo je do porasta dušikovih oksida u atmosferi

i metana,

nastanka ozonskih rupa,

učestalosti katastrofalnih poplava,

onečišćenja morskih ekosustava,

uključujući zagađenje voda dušikom,

gubitka prašuma i šuma,

porasta obrađenih površina

te izumiranja biljnih i životinjskih vrsta.

Ako zrno riže stavimo na

prvo polje šahovske ploče,

udvostručimo i na drugo stavimo 2 zrna,

opet udvostručimo i na treće stavimo 4 zrna,

opet udvostručimo i na četvrto stavimo 8 zrna,

i nastavimo tako,

stavljajući na svako polje dvostruko više zrna

nego na prethodno,

kada dođemo do posljednjeg polja

trebat će nam astronomski velik broj zrna:

9 kvintilijuna,

223 kvadrilijuna,

372 trilijuna,

36 milijardi,

854 milijuna,

776 tisuća zrna.

To je više zrna nego što ih je ljudska rasa

uzgojila tijekom posljednih 10.000 godina.

Suvremena ekonomija,

poput zrna na šahovskoj ploči,

udvostručjuje se svakih nekoliko desetljeća.

Na kojem smo sada polju šahovske ploče?

Osim energije,

za civilizaciju su nužni brojni resursi:

pitka voda,

tlo,

hrana,

šume,

i razne vrste minerala i metala.

Rast je ograničen

nužnim resursom kojega imamo najmanje.

Bačva je napravljena od dužica

i kao što voda puni bačvu,

rast ne može biti veći od najkraće dužice,

odnosno najoskudnijeg nužnog resursa.

Ljudska bića trenutačno koriste

40% cjelokupne fotosinteze na planetu Zemlja.

Možda će biti moguće koristiti 80%,

no teško da ćemo ikada koristiti 160%.

HRANA

Svjetska proizvodnja hrane

izrazito ovisi o fosilnim gorivima.

Prije 1. svjetskog rata

sva je poljoprivreda bila ekološka.

Po otkriću gnojiva i pesticida od fosilnih goriva

došlo je do velikog porasta u proizvodnji hrane,

što je omogućilo porast ljudske populacije.

Primjena umjetnih gnojiva

nahranila je daleko više ljudi nego što bi bilo moguće

samo uz ekološku poljoprivredu.

Fosilna goriva potrebna su za strojeve,

prijevoz,

rashladne uređaje,

plastičnu ambalažu,

te kuhanje.

Suvremena poljoprivreda koristi tlo

za pretvaranje fosilnih goriva u hranu, a hrane u ljude.

Oko 7 kalorija energije fosilnih goriva

potroši se za proizvodnju 1 kalorije hrane.

U SAD hrana putuje oko 1.500 milja

od uzgajivača do potrošača.

Osim opadanja dostupnosti fosilnih goriva, postoji

više prijetnji po sadašnji sustav proizvodnje hrane.

Jefina energija,

tehnološka unapređenja

i novčani poticaji doveli su do pretjeranog izlova riba.

Vrhunac ribolova dosegnut je krasnih 80-tih,

nakon čega se ribarstvo premjestilo u dublje vode.

Ispiranje dušika iz tla tretiranog umjetnim gnojivima

truje rijeke i mora, stvarajući ogromne mrtve zone.

Ovom brzinom cjelokupna populacija riba

izumrijet će do 2048.

Kiše koje su zakiselili gradovi i industrija

ispiru vitalna hranjiva iz tla, poput kalija,

kalcija

i magnezija.

Još jedna prijetnja je nedostatak vode.

Mnogi ratari za navodnjavanje koriste vodu

ispumpanu iz podzemnih vodonosnika.

Za punjenje vodonosnika potrebne su tisuće godina,

a mogu biti iscrpljeni u nekoliko desetljeća,

poput izvora nafte.

Razina vode u ogromnom američkom vodonosniku Ogallala

toliko je pala da su se mnogi ratari morali vratiti

manje produktivnom uzgoju bez navodnjavanja.

Uz to, navodnjavanje i umjetna gnojiva mogu

dovesti do salinizacije - nakupljanja soli u tlu.

To je glavni uzrok opustinjavanja.

Još jedna prijetnja je gubitak površinskog sloja tla.

Prije 200 godina američke prerije

prekrivalo je oko 180 cm tla.

Danas je, zbog oranja i pogrešnog postupanja,

otprilike pola nestalo.

Navodnjavanje potiče pojavu gljivica žitne hrđe, poput UG-99,

koja potencijalno može unišiti 80% svjetske žetve žitarica.

Prema riječima Normana Borlauga,

oca Zelene revolucije, žitna hrđa ima

"ogroman potencijal za uništavanje društva i ljudi."

Upotreba biogoriva znači da će manje zemljišta

biti dostupno za proizvodnju hrane.

Određeno područje ima ograničen nosivi kapacitet.

To je broj životinja ili ljudi

koji tu mogu trajno živjeti.

Ukoliko vrsta pređe nosivi kapacitet toga područja, dolazi do pomora

sve dok se populacija ne vrati u prirodne granice.

Naš svijet je takav pomor izbjegao

pronalaženjem novih obradivih površina,

ili povećavanjem proizvodnje,

što je bilo moguće uglavnom zbog nafte.

Za nastavak rasta potrebno je

više resursa nego što ih planet Zemlja ima,

ali nisu nam na raspolaganju novi planeti.

Suočena sa svim tim izazovima,

svjetska proizvodnja hrane treba se udvostručiti do 2050.

kako bi nahranila rastuće svjetsko stanovništvo.

Milijarda ljudi već se nedostatno hrani ili gladuje.

Bit će izazov nahraniti preko 9 milijardi ljudi

u godinama koje su pred nama, kada će

svjetska proizvodnja nafte i zemnog plina opadati.

SRETAN ZAVRŠETAK

Globalna ekonomija eksponencijalno raste,

za oko 3% godišnje,

trošeći sve veću količinu neobnovljivih goriva,

minerala i metala,

kao i obnovljive resurse

poput vode, šuma, tla i riba,

brže nego što se mogu obnoviti.

Čak i uz stopu rasta od 1%

gospodarstvo bi se udvostručilo za 70 godina.

Problem je još veći zbog drugih čimbenika:

globalizacija omogućava da ljudi s jednog kontinenta

kupuju robu i hranu proizvedenu na drugom kraju svijeta.

Linije dobave su duge,

pa se tako brže troše ograničene zalihe nafte.

Sada i za ono najnužnije ovisimo o dalekim zemljama.

Suvremeni gradovi ovisni su o fosilnim gorivima.

Bankarstvo se uglavnom temelji na dugu,

što ljude uvlači u spiralu dugova i otplata,

stvarajući tako rast.

Što učiniti u vezi s tim problemima?

Mnogi vjeruju da se kriza može spriječiti

pomoću štednje,

tehnologije,

kontroliranog rasta,

recikliranja,

električnih i hibridnih vozila,

zamjena

ili sudjelovanja na izborima.

Štednja može smanjiti troškove,

no sama po sebi neće spasiti planet.

Ako dio stanovništva smanji potrošnju nafte,

smanjena potražnja spustit će cijenu,

što će drugima omogućiti da je kupuju jeftinije.

Na sličan način,

učinkovitiji motor koji troši manje energije

dovest će, paradoksalno, do veće potrošnje.

U 19. stoljeću

engleski ekonomist William Stanley Jevons

shvatio je da su bolji parni strojevi

ugljen učinili isplativijim gorivom,

što je dovelo do povećane upotrebe parnih strojeva,

a to je povećalo ukupnu potrošnju ugljena.

Povećana upotreba potrošit će energiju ili resurse

sačuvane uštedama.

Mnogi vjeruju da će znanstvenici

riješiti ove probleme novim tehnologijama.

Ali tehnologija nije energija.

Tehnologija može energiju pretvoriti u rad,

ali je ne može zamijeniti.

I također troši resurse.

Na primjer, računala se proizvode

s jednom desetinom energije

potrebne za proizvodnju automobila.

Naprednije tehnologije

mogu i pogoršati situaciju,

jer su za mnoge potrebni rijetki minerali,

koji se također bliže iscrpljivanju.

Na primjer,

97% svjetske proizvodnje rijetkih kovina dolazi iz Kine,

većinom iz jednog rudnika u Južnoj Mongoliji.

Ti se minerali koriste u katalizatorima,

avionskim motorima,

jakim magnetima i tvrdim diskovima,

baterijama za hibridna vozila,

laserima,

prenosivim rendgenskim uređajima,

štitnicima za nuklearne reaktore,

kompaktnim diskovima,

motorima hibridnih vozila,

niskoenergetskim žaruljama,

optičkim kablovima,

i ravnim ekranima.

U Kini razmatraju ograničavanje izvoza tih minerala,

a potražnja raste.

Takozvani održivi razvoj ili kontrolirani razvoj

neće biti od pomoći, jer se neobnovljivi metali i minerali

troše u sve većim količinama,

uključujući i rijetke kovine.

Recikliranje neće riješiti problem

jer i ono troši energiju,

a proces nije 100% učinkovit.

Moguće je iskoristiti samo manji dio recikliranog materijala.

Veliki dio je zauvijek izgubljen kao otpad.

Električna vozila idu na struju.

Kako većina struje dolazi od fosilnih goriva,

to nije rješenje.

Osim toga, nafta se troši u proizvodnji svih vrsta vozila.

Za svaku gumu potrebno je oko 25 litara nafte.

Na svijetu je 2010. bilo oko 800 milijuna automobila.

Uz trenutačne stope rasta,

do 2025. bit će ih oko 2 milijarde.

Nije vjerojatno da planet može dugo uzdržavati toliko vozila

bez obzira na njihovo pogonsko gorivo.

Mnogi ekonomisti vjeruju

da će slobodno tržite zamijeniti jedan izvor energije

drugim kroz tehnološke inovacije.

Međutim, glavne zamjene za naftu

također se iscrpljuju.

Uz to, zamjena ne uzima u obzir vrijeme

potrebno za pripremu tranzicije.

Hirschev izvještaj Ministarstva energetike SAD

procjenjuje da će trebati najmanje 2 desetljeća

za pripremu na posljedice naftnog vrhunca.

Problemi nestašica energije,

iscrpljivanja resursa,

gubitka tla

i zagađenja okoliša simptomi su jednog većeg problema

- rasta!

Dok god nas financijski sustav prisiljava na beskonačan rast,

malo je vjerojatno da će reforme uspjeti.

Pa kako će, onda, izgledati budućnost?

Optimisti vjeruju da će se rast nastaviti zauvijek,

bez granica.

Pesimisti misle da ćemo se vratiti u novo Kameno doba

ili izumrijeti.

Istina je možda negdje u sredini.

Moguće je da bi se društvo moglo vratiti u jednostavnije stanje,

ono u kojem se troši puno manje energije.

To bi značilo teži život za većinu.

Više fizičkog rada,

više rada na zemlji

i lokalnom proizvodnjom roba, hrane i usluga.

Što napraviti kao pripremu za takvu moguću budućnost?

Očekujte pad dobave hrane i robe iz udaljenih mjesta.

Počnite pješačiti ili voziti bicikl.

Naviknite se na manju potrošnju struje.

Otplatite dugove.

Izbjegavajte banke ako možete.

Umjesto kupovanja u trgovačkim centrima,

podržite lokalne obrte.

Kupujte na tržnicama namirnice koje rastu u blizini.

Pretvorite travnjak u vrt i uzgajajte vlastitu hranu.

Naučite raditi zimnicu.

Pripremite upotrebu lokalnih valuta

za slučaj da gospodarstvo prestane funkcionirati,

i postanite što više samodostatni.

Niti jedan od ovih koraka neće spriječiti kolaps,

no mogu vam povećati šanse u niskoenergetskoj budućnosti,

onoj u kojoj ćemo se morati više oslanjati sami na sebe,

baš kao nekada naši preci.